Kakav radostan dan. Ptice pjevaju aleluja. Jer sama odgoda američkog udara na iransku energetsku infrastrukturu bila je dovoljna da tržišta odahnu, nafta padne, a politički jezik u nekoliko sati prijeđe iz prijetnje u "produktivne razgovore". Nije postignut sporazum, nije riješen sukob, nije se dogodio nikakav preokret – ali ton je ublažen i to je, za početak, bilo dovoljno. Europa je u međuvremenu ponovila svoju poznatu rečenicu da to nije njezin rat. Što je politički uredno i školski. Ekonomski, Europa je već odavno unutra. U takvim trenucima svijet funkcionira redukcionistički – dobro je jer se nešto nije dogodilo. Dovoljno je da se najavljeni udar odgodi pa da sve ostalo krene prema gore: burze, optimizam, diplomatski vokabular.
Pa mislim da odgoda ne znači toliko puno ako ne krenu pregovori. Po meni je trenutno najveća frka to što su kineski opskrbni brodovi krenuli prema Iranu, a Ameri se prijete da će ih potopiti. E to će biti veselje ako naprave.