Pregledavate li stare obiteljske albume ili povijesne arhive, primijetit ćete nešto neobično - na fotografijama iz 19. i ranog 20. stoljeća ljudi se rijetko smiju. Ozbiljna, gotovo stroga lica gledaju nas s dagerotipija, ambrotipija i prvih papirnatih fotografija. Zašto je osmijeh, danas tako uobičajen pred objektivom, nekada bio prava rijetkost? Odgovor leži u spoju tehničkih ograničenja, kulturnih normi, tadašnje etikete pa čak i taštine.
Prvi fotografski procesi bili su daleko od instantnih snimaka na koje smo danas navikli. Najranija poznata fotografija, snimljena 1826. godine, zahtijevala je ekspoziciju dužu od osam sati! Iako je Louis Daguerre svojim izumom dagerotipije 1839. godine skratio vrijeme ekspozicije na minute, to je i dalje bilo dugo razdoblje za mirno sjedenje. Tijekom 1840-ih, ovisno o količini svjetla, ekspozicija je trajala od jedne do jedne i pol minute. Do 1850-ih, u idealnim uvjetima, vrijeme je smanjeno na nekoliko sekundi. Međutim, i najmanji pokret tijekom tih sekundi rezultirao bi zamućenom slikom. Držati prirodan osmijeh nepomično čak i desetak sekundi bio je pravi izazov. Zbog toga su fotografi koristili razne tehnike kako bi modeli ostali mirni. Ljudi su često sjedili naslonjeni na stolove ili stupove, a koristili su se i posebni stalci za poziranje, skriveni iza tijela, s metalnim držačima koji su fiksirali glavu i torzo kako bi se spriječilo pomicanje i osigurala oštrina slike. Na nekim fotografijama, posebno manjeg formata poput *Cartes de Visite*, ponekad se može vidjeti baza tih stalaka.
Ipak, tehnička ograničenja nisu jedini razlog. Čak i kada je tehnologija dovoljno napredovala da "zamrzne" osmijeh, ljudi su i dalje preferirali ozbiljne izraze lica. Zašto? Fotografija je u svojim počecima naslijedila norme iz slikarstva portreta. U umjetnosti, široki osmijeh ili cerenje često se povezivalo s nižim slojevima, pijanstvom, ludošću, lascivnošću ili nedostatkom inteligencije. Smatralo se neprimjerenim i nedoličnim za formalni portret. Kako piše povjesničarka Christina Kotchemidova, "u likovnoj umjetnosti osmijeh je bio karakterističan samo za seljake, pijance, djecu i maloumnike". Ljudi nisu željeli ostati zabilježeni za vječnost s izrazom lica koji se smatrao neozbiljnim ili čak glupim.
Poznata je izjava Marka Twaina: "Fotografija je najvažniji dokument, i nema ničeg goreg nego potomstvu ostaviti blesav, budalast osmijeh uhvaćen i zabilježen zauvijek." Odlazak fotografu bio je značajan događaj, često jednom u životu. Fotografije su bile skupe. Sredinom 19. stoljeća, mala dagerotipija stajala je oko 25 centi, dok je veća, u boljem studiju, mogla doseći i dva dolara. Usporedbe radi, prosječna tjedna plaća radnika koji je radio 10 sati dnevno, šest dana u tjednu, bila je manja od pet dolara. Platiti gotovo polovicu tjedne zarade za fotografiju bio je ozbiljan trošak koji je zahtijevao ozbiljno ponašanje. Viktorijanska etiketa nalagala je suzdržanost i kontrolu emocija u javnosti, pa tako i prilikom fotografiranja.
Postojao je i praktičniji, osobniji razlog – dentalna higijena. U 19. stoljeću briga o zubima nije bila raširena kao danas. Mnogi ljudi imali su pokvarene, oštećene, neujednačene ili nedostajuće zube. Kako ističe Angus Trumble, autor knjige "Kratka povijest osmijeha", loši zubi bili su česti, ali ne i poželjni. Otvoreni osmijeh riskirao bi otkrivanje nesavršenosti koje su ljudi radije skrivali, posebno na trajnoj uspomeni kakva je fotografija.
Preokret se dogodio s pojavom amaterske fotografije krajem 19. stoljeća. George Eastman je 1888. godine predstavio prvu Kodak kameru s poznatim sloganom "Vi pritisnete gumb, mi radimo ostalo". Godine 1900. lansiran je model Brownie, koji se prodavao za samo jedan dolar (kasnije dva), čineći fotografiju dostupnom masama. Kodak je agresivnim marketinškim kampanjama počeo povezivati fotografiranje sa sretnim trenucima, odmorima i zabavom, prenosi Time magazin. Reklame su prikazivale nasmijane ljude kako uživaju koristeći svoje kamere. Slogani poput "Sačuvajte svoje sretne trenutke Kodakom" učili su ljude da je fotografija alat za bilježenje radosti. Ta promjena u percepciji, potaknuta oglašavanjem i demokratizacijom tehnologije kroz jeftine "snapshot" kamere, postupno je promijenila i očekivanja. Ljudi su počeli fotografirati opuštenije, neformalne trenutke, a osmijeh je postao poželjan izraz lica. Istraživanje fotografija iz američkih godišnjaka od 1905. do 2013. godine, koje su proveli znanstvenici s Berkeleya i Browna, kvantitativno je potvrdilo ovaj trend: dok su početkom 20. stoljeća učenici imali neutralne izraze, do sredine stoljeća osmijesi su postali široki i uobičajeni, pri čemu su žene prednjačile u pokazivanju zuba.
Dakle, ozbiljna lica na starim fotografijama nisu nužno odraz nesretnijeg života naših predaka. Ljudi poput Abrahama Lincolna ili kraljice Viktorije bili su poznati po humoru, iako njihovi portreti to rijetko pokazuju. Razlozi leže u tehnologiji, visokoj cijeni, strogim društvenim normama naslijeđenim iz slikarstva, bontonu tog vremena te brizi za vlastiti izgled. Tek je razvoj tehnologije, pojava amaterske fotografije i pametni marketing tvrtki poput Kodaka transformirao fotografiju iz formalnog čina u svakodnevnu praksu bilježenja sretnih trenutaka – zajedno s osmijehom. Sljedeći put kad se nasmiješite za fotografiju, sjetite se da time kršite davno zaboravljene tabue ozbiljnosti.
Da ljudi iz onog vremena vide današnje fotografije ostali bi šokirani :) Rogovi, plaženje jezika, duck face hehehe.