Glazba nas dira na dubokoj razini, no jeste li se ikada zapitali od čega su napravljene žice koje proizvode te čarobne tonove na gudačkim instrumentima? Odgovor bi vas mogao iznenaditi: stoljećima su se, a ponegdje se i danas, žice za instrumente poput violine, viole ili violončela izrađivale od životinjskih crijeva. I ne, unatoč popularnom nazivu "catgut", mačke nikada nisu bile dio te priče.
Korištenje životinjskih crijeva za izradu žica seže duboko u povijest, čak do drevnog Egipta. Tradicionalno su se koristila crijeva ovaca, goveda, a ponekad i koza. Posebno cijenjene bile su žice načinjene od crijeva mladih janjaca zbog svog toplog, bogatog i kompleksnog tona koji je stoljećima definirao zvuk gudačkih instrumenata.
No, otkud onda naziv "catgut"? Teorija je nekoliko, no nijedna ne uključuje mačke kao izvor materijala. Jedna popularna teorija sugerira da je naziv potekao od "kitgut" ili "kitstring", gdje se "kit" odnosio na malu džepnu violinu (pochette) koju su koristili plesni majstori. Druga teorija povezuje naziv s nautičkim terminom "catline" ili "catrope", užetom korištenim na brodovima. Iako su postojali eksperimenti s crijevima raznih životinja, uključujući pse, magarce, konje, pa čak i mačke (kako navode neki povijesni izvori poput onih koje citira Gamut Music), oni su se pokazali neuspješnima. Naziv "catgut" vjerojatno je nastao kao jezična transformacija ili čak kao pejorativni izraz za gudače, ali se zadržao unatoč svojoj netočnosti. Najčešće korišten materijal bila su ovčja crijeva, a danas se u proizvodnji koristi i goveđa seroza – vanjski sloj crijeva.
Iako cijenjene zbog svog jedinstvenog zvuka, crijevne žice imale su i značajne nedostatke. Njihov najveći problem bila je nestabilnost štima. Budući da su organski materijal, izuzetno su osjetljive na promjene vlažnosti zraka i temperature. Orkestri su se redovito morali doštimavati tijekom izvedbi, ponekad čak i usred skladbe. Zamislite samo frustraciju glazbenika kada bi se savršeno naštiman instrument raštimao čim bi zbor zapjevao ili se promijenila mikroklima na pozornici!
Osim toga, crijevne žice, posebno tanke E žice na violinama, bile su sklone pucanju. Nove žice zahtijevale su i period prilagodbe od nekoliko dana kako bi zadržale štim, što ih čini nepraktičnima za profesionalne glazbenike koji često putuju, sviraju na otvorenom ili u različitim klimatskim uvjetima. Potraga za stabilnijim i izdržljivijim alternativama dovela je do inovacija. Prvi korak bilo je omotavanje crijevne jezgre metalnom žicom, najčešće srebrnom za G žicu na violini. Time se povećala masa žice, omogućujući joj da bude tanja uz zadržavanje dubine tona i poboljšanje projekcije.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, čelične žice počele su dobivati na popularnosti, posebice za E žicu. Ratna vremena dodatno su otežala nabavku crijeva, dok je proizvodnja čelika rasla, čineći metalne žice dostupnijima. Iako su nudile stabilnost i glasnoću, mnogi su smatrali da im nedostaje toplina i kompleksnost crijevnih žica.
Pravi proboj dogodio se razvojem sintetičkih materijala sredinom 20. stoljeća. Tvrtke poput Thomastik-Infeld sa svojim legendarnim Dominant žicama, uvele su jezgre od najlona (perlona). Te sintetičke jezgre omataju se različitim metalima – aluminijem za više žice, srebrom za niže, pa čak i volframom ili titanijem za dodatnu masu i specifične zvučne karakteristike. Današnje sintetičke žice nude izvrsnu kombinaciju topline tona koja podsjeća na crijevo, uz znatno bolju stabilnost štima, izdržljivost i otpornost na klimatske promjene. Cijena modernih setova varira, primjerice od 50 do 100 € za violinski set, te od 200 do 350 € za violončelo.
Unatoč dominaciji sintetičkih i metalnih žica, crijevne žice nisu u potpunosti nestale. One i danas imaju svoje mjesto, posebice u svijetu rane glazbe i povijesno informirane izvedbe. Glazbenici koji sviraju na baroknim ili klasičnim instrumentima često ih koriste kako bi postigli autentičan zvuk tog razdoblja. Neki glazbenici cijene njihov jedinstveni, topli i organski ton koji sintetičke žice, unatoč velikom napretku, još uvijek ne mogu u potpunosti replicirati. S etičke strane, važno je napomenuti da su crijeva koja se koriste za izradu žica nusproizvod mesne industrije te se ne uzgajaju životinje specifično za tu svrhu. Ipak, za neke glazbenike sama pomisao na korištenje životinjskih dijelova može biti uznemirujuća.
Dakle, dok velika većina današnjih gudača koristi moderne sintetičke ili metalne žice zbog njihove praktičnosti i stabilnosti, povijest glazbe neraskidivo je vezana uz zvuk proizveden iz životinjskih crijeva. Te žice, unatoč izazovima koje nose, i dalje žive u specifičnim glazbenim krugovima, čuvajući djelić zvučne prošlosti. Važno je zapamtiti da, bez obzira na zbunjujući naziv, mačke nikada nisu bile dio te priče. A za kraj, spomenimo i gusle, čije se žice tradicionalno izrađuju od upredenih konjskih dlaka, pokazujući još jedan primjer korištenja životinjskih materijala u svijetu glazbala.
Otvori KEKS Pay
Ma bravo! Vrh! Senzacionalno!