Politička scena u Mađarskoj ulazi u možda najnapetiju fazu od pada komunizma. Nakon gotovo petnaest godina neprekinute vlasti, Viktor Orbán suočava se s najtežim izazovom do sada. Parlamentarni izbori koji se održavaju 12. travnja više nisu formalnost, nego ozbiljna prijetnja sustavu koji je Orbán godinama gradio i koji sam opisuje kao „neliberalnu demokraciju“.
Za razliku od prijašnjih ciklusa, oporba ovaj put ne djeluje izgubljeno i razjedinjeno. U prvi plan izbio je Péter Magyar, bivši Orbánov suradnik i danas čelnik stranke Tisza. Ankete mu daju oko 12 postotnih bodova prednosti pred vladajućim Fideszom, što je za Mađarsku gotovo šokantna novost. Orbánova stranka u anketama ne zaostaje godinu dana bez razloga – dio birača očito je umoran od stalnih sukoba, unutarnjih napetosti i osjećaja da se zemlja kreće u krug.
Pod Orbánom je Mađarska snažno centralizirala političku moć. Medijski prostor velikim je dijelom pod kontrolom države ili njoj bliskih struktura, pravosuđe je oslabilo, a državne tvrtke i veliki infrastrukturni projekti često se povezuju s istim imenima. Bruxelles to tumači kao sustavno urušavanje vladavine prava, pa Mađarska danas drži dno ljestvica transparentnosti i povjerenja u institucije unutar EU. Orbán, naravno, to odbacuje i tvrdi da je riječ o političkom pritisku zbog njegove politike koja se ne uklapa u „briselski mainstream“.
U tom smislu, ovi izbori nisu važni samo za Mađare. Oni su test odnosa snaga u cijeloj Europskoj uniji. Orbán je godinama koristio pravo veta kako bi blokirao sankcije Rusiji, usporavao financijsku pomoć Ukrajini i kočio odluke koje zahtijevaju jednoglasnost. Time je postao simbol otpora daljnjoj centralizaciji EU, ali i glavna meta europskih liberalnih krugova. Njegova bliskost s Vladimirom Putinom dodatno je zaoštrila odnose, osobito nakon početka rata u Ukrajini.
Za nas u Hrvatskoj je izuzetno važno da pratimo što se događa u Mađarskoj, jer se radi o susjedima s kojom dijelimo niz strateških tema – od energetike, JANAF-a i LNG-a, preko migracija, pa do odnosa prema Bruxellesu. Hrvatska se često nalazi između lojalnosti EU i vlastitih interesa, a Mađarska je dosad igrala ulogu glasnog protivnika modela „više Europe, manje država“. Ishod ovih izbora mogao bi promijeniti ravnotežu snaga u srednjoj Europi, a time i položaj Hrvatske unutar Unije. Važno je i zbog Orbánovog prijateljstva sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem.
Magyar pokušava igrati pametnije od klasične oporbe. Ne nudi otvoreni ideološki zaokret ulijevo, niti se predstavlja kao bezuvjetni briselski igrač. Naprotiv, često naglašava da „ne vjeruje u europsku superdržavu“, ali i da Mađarska nema koristi od stalnog sukoba s institucijama EU. Time pokušava privući i razočarane konzervativce i birače koji su euroskeptični, ali ne žele izolaciju. Njegove optužbe protiv Orbána fokusirane su na korupciju, pogodovanje oligarsima i činjenicu da Mađarska zbog loših odnosa s Bruxellesom gubi ozbiljan novac iz europskih fondova.
Orbán s druge strane vodi agresivnu kampanju. Magyara prikazuje kao „briselsku marionetu“ i produženu ruku Manfred Webera, lidera Europske pučke stranke. Poruka biračima je jasna: glas za Tiszu znači odricanje od mađarskog suvereniteta. Retorika je gruba, ali nije nova i do sada mu je donosila pobjede. No pitanje je djeluje li i dalje jednako snažno u vremenu inflacije, socijalnih problema i općeg zamora političkim sukobima.
Izborni sustav dodatno komplicira situaciju. Fidesz ga je godinama prilagođavao sebi – od prekrajanja izbornih jedinica do medijskih pravila – pa uvjeti nisu ravnopravni. Unatoč tome, čak i politički analitičari koji nisu skloni oporbi priznaju da pobjeda Magyara više nije nemoguća. Ako bi Tisza osvojila dvotrećinsku većinu, otvorila bi se mogućnost ozbiljnih institucionalnih promjena. Bez toga, promjene bi bile spore i ograničene.
No čak i u slučaju Orbánovog poraza, njegov sustav ne bi nestao preko noći. Ključne institucije, ustavni sud i državna administracija i dalje su kadrovski povezani s Fideszom. To znači da bi Mađarska ušla u razdoblje političke nestabilnosti, a ne u idilični povratak „liberalne demokracije“, kako to često pojednostavljeno predstavljaju zapadni mediji.
Zato su ovi izbori važni i izvan mađarskih granica. Oni će pokazati ima li u srednjoj Europi prostora za model koji nije ni otvoreno antieuropski, ali ni bezuvjetno podložan Bruxellesu. Hrvatska bi iz toga mogla mnogo naučiti – i o granicama suvereniteta i o cijeni političkog prkosa, ali i o tome koliko je teško mijenjati sustav koji je dugo građen.
Otvori KEKS Pay
