"Stari moj, dokopali smo se vlasti, treba zgrabiti što se zgrabiti da. Tko zna dokle će ovo trajati", rekao je ranih 90-ih godina Ivo Sanader jednom dalmatinskom poslovnom čovjeku nakon što je s njim napravio dobar posao. Sanader je, naime, na ruke dobio deset posto od iznosa koji je škver uplatio kooperantima. Ivo Sanader političkim je vezama intervenirao da splitsko brodogradilište isplati dug kooperantima kako bi oni mogli vratiti dug tajkunu koji im je posudio novac uz kamatu (podaci o tajkunu i sugovorniku poznati su autoru teksta i redakciji Večernjeg lista, nap. a.).
"Sanader se često ljutio zbog toga što je taj čovjek njegovu rečenicu prepričavao u uskim poslovnim krugovima", otkriva Večernjakov sugovornik, inače dobar poznavatelj poslovnih odnosa u Splitu 90-ih godina. Sugovornik nije želio za javnost otkriti svoj identitet jer, na kraju krajeva, kako kaže, svi su oni danas "u problemima": USKOK je za vratom, a razne tužbe i istrage zagorčavaju im život i prijeti opasnost da ostanu barem bez dijela imovine.
Osim s čovjekom s kojim je napravio posao utječući na splitski škver, Sanader je, kako se može čuti u Splitu, sudjelovao u nevjerojatnoj akciji prodaje žestokih alkoholnih pića na crno i, zajedno s tvrtkom HBH, 90-ih godina prošloga stoljeća zaradio pozamašan iznos. O čemu je zapravo riječ?
Naime, uz pomoć i utjecaj Ive Sanadera i jednog poznatog direktora Splitske banke koji danas ima problema s hrvatskim sudovima, tvrtka HBH dobila je povoljan kredit za kupnju, odnosno privatizaciju poduzeća Vinogradar Vis.
Kredit u iznosu od 2,1 milijun maraka dobiven je u Splitskoj banci. Riječ je o staroj deviznoj štednji kojom su kupljene dionice Vinogradara Vis nominalne vrijednosti 10 milijuna maraka. Hrvatski fond za privatizaciju tu je uplatu HBH tretirao kao gotovinsku, a onda dodatno odobrio popust od 30 posto. Nekoliko godina otplata kredita bila je uredna, a onda je 1996. zapelo. No, Hrvatski fond za privatizaciju progledao je kroz prste tvrtki HBH.
Kako otkriva Izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije Vinogradara Vis, društvo HBH 1997. prodalo je poduzeću Dalmacijavino Split 51 posto Vinogradara Vis. No, kako je zapravo napravljen posao?
Budući da su članovi upravnog i nadzornog odbora HBH tijekom vremena zaključili da ulaganje u vinogradarstvo ne donosi brzu i veliku zaradu jer je riječ o proizvodnji koja ovisi o mnogo čimbenika, dosjetili su se načina brze zarade.
Oni su, otkriva naš sugovornik, "povukli" žestoka i druga alkoholna pića iz tvrtke Dalmacijavino Split. Ta su žestoka pića deklarirana za izvoz u Bosnu i Hercegovinu, ali su zapravo ostala u Hrvatskoj. Fiktivno je žestica Dalmacijavina izvezena u BiH, a prema propisima Hrvatske Republike Herceg-Bosne (koji su neko vrijeme vrijedili i u Federaciji BiH, do implementacije propisa i zakona prema Washingtonskom sporazumu, nap. a.), na uvoz robe iz Republike Hrvatske vrijedila je nulta stopa poreza.
Tako je velike količine žestice, gotovo sve zalihe splitskog Dalmacijavina, Vinogradar Vis prodao "na crno" u Hrvatskoj.
Zarada od te prodaje, kako otkriva naš splitski sugovornik, bila je oko 20 milijuna maraka. Kad su se vratili razni dugovi i krediti Splitskoj banci u vrijednosti 3 milijuna maraka, družina je zaradila oko 17 milijuna maraka. Koliko je od toga dobio Ivo Sanader, koji se, dakako, nigdje ne spominje, ostat će tajna. No, kako otkriva naš sugovornik, ostaje činjenica da je Sanader tada "prvi put u životu zaradio ozbiljan novac".
Žestoka vina Dalmacijavinu Split kompenzirana su sa 51 posto dionica, odnosno vlasništva u Vinogradaru Vis. Piće je, dakle, plaćeno dionicama poduzeća Vinogradar koje se nikako nisu mogle unovčiti.
"Proizvodnja vina znači ulaganja i brigu, to je muka Isukrstova, a prodaja žestokih pića donosi zaradu. Eto, tako je Sanader zaradio prvi ozbiljan novac", priča sugovornik.
Da je Sanader upetljan u Vinogradar Vis i prodaju žestice Dalmacijavina može se zaključiti samo po tome što je njegov intimus (Rade Perković, nap. a.) iz splitskog Hrvatskog narodnog kazališta bio u Upravnom odboru Vinogradara od 1993. do 1995., a u Nadzornom odboru od 1995. Do 1998. Sanader je s njim bio u bliskim odnosima, a dobri su bili od trenutka kad je, nakon povratka iz Austrije 1990./91., Sanader postao intendant HNK u Splitu.
Zbog svega toga Sanaderova priča o tome da se u Hrvatsku vratio bogat, budući da se od 1987. do 1990. bavio poduzetništvom u Austriji, nije točna. Sanader se, naime, 1987. zajedno sa suprugom vratio u Austriju stoga što je izgubio posao u splitskoj izdavačkoj kući Logos i stoga što on i njegova supruga nisu mogli dobiti posao na Filozofskom fakultetu u Zadru. Iako postoje razne verzije o Sanaderovu odlasku iz Logosa i nezapošljavanju na Odsjeku za germanistiku FF-a u Zadru, istina je samo jedna: unatoč sposobnostima i znanju, Sanader nije bio politički podoban i komunisti ga doista nisu željeli u sustavu! Štoviše, izvršili su pritisak na njega da napusti Logos te su stopirali njegovu namjeru da se zaposli na FF-u u Zadru!
Sanader se tih nekoliko tajanstvenih godina u Austriji, od 1987. do 1990., pokušavao baviti poduzetništvom, no u tome nije uspijevao.
U vrijeme demokratskih promjena i gibanja 1990. godine, Sanader se nije odmah, "na prvu loptu" odlučio politički aktivirati. Angažirao se tek u drugoj polovici 1990., nakon što je HDZ dobio izbore u Hrvatskoj. Uz pomoć Mislava Milasa, sina poznatog saborskog zastupnika Ivana Milasa, Sanader je 21. listopada 1990. osnovao HDZ u Innsbrucku. Sanader je, očito, jedini način da dođe na neku poziciju i zaradi novac vidio u politici i kroz politiku.
Prilikom osnivanja HDZ-a u Tirolu Sanadera je posjetio i tadašnji prvi tajnik HDZ-a Miljenko Žagar. On se prisjeća da mu je Sanader govorio kako se bavi građevinarstvom. No, Žagar se čudio što su Sanaderovi živjeli kao podstanari. Mirjana Sanader nije radila jer su imali malu djecu.
Potkraj 1990. Sanaderu su porasle političke ambicije, vratio se u Split i na preporuku Antuna Vrdoljaka i uz Tuđmanov blagoslov 1991. postao intendant splitskog HNK.
Stanovao je u unajmljenom stanju na splitskim Mejama, u istoj zgradi u kojoj je živio i slikar Matko Trebotić. Mirjana Sanader također se vratila u Hrvatsku, u Split, i dobila posao u knjižnici. Kad je postao intendant, Sanader se posebno zbližio s glumcem Radom Perkovićem. Sanader je bio čak i pripadnik kulturno-dragovoljačke postrojbe Art garde kojom je Perković zapovijedao.
Ivan Lišnjić, Sanaderov ductor iz srednje škole, nadbiskupijske gimnazije, koji je poznavao Sanadera te ga sretao u Splitu, tvrdi da je Sanaderovo "materijalno stanje" 1990., kad se vratio, "bilo na nuli ili ispod nule".
Nakon političke i društvene afirmacije, Ivo Sanader u splitskim se poslovnim krugovima već 1991. godine počeo diskretno raspitivati, kako otkriva naš sugovornik, o tome kako bi se mogao zaraditi novac. Nakon što se politički afirmirao i postao ministar znanosti u Šarinićevoj vladi poslije izbora 1992., počele su se redati i prilike da se političkim utjecajem i autoritetom zaradi i novac.
Kao ministar "proslavio se" time što je praktično na račun ministarstva stanovao u hotelu Intercontinental te otišao na tečaj engleskoga u London. Početkom 1993. Tuđman je imenovao Sanadera zamjenikom ministra vanjskih poslova Zdenka Škrabala.
Poslije, kad je 1993. Granić imenovan za ministra vanjskih poslova, Sanader je ostao zamjenik.
Kad je Hrvoje Šarinić nakon Oluje otišao s mjesta predstojnika Ureda predsjednika, Tuđman je tražio zamjenu. No, nije se Sanader dugo zadržao u Uredu predsjednika. Zbog afere o njegovoj seksualnoj orijentaciji, objavljene u ženskoj reviji Glorija, Tuđman ga je vratio u Ministarstvo vanjskih poslova.
Sanader se nadao da će u Uredu predsjednika manje raditi i još više učvrstiti svoj položaj, no nije bilo tako. Ni njegovi protivnici nisu sjedili prekriženih ruku.
Gdje je prvi milijun zaradio Bandinjo ?