Ponekad je bolje pogledati kroz prozor nego buljiti u kompjutorski ekran kroz koji nas zasipaju zloća i glupost. S prozora redakcije pruža se pogled na žicom ograđeno odlagalište građevinskog materijala i strojeva kojim su ovladale vrane. Jednom je među njih ušetala mačka. Ptice su se uzletjele i uljeza otjerale iz svog prostora. Čuvajući ponos mačka se pravila da svojom voljom ide svojim putem i na trenutak je zastala u stavu gazde, a onda hop preko ograde. Baš kao premijer Milanović koji je nakon frktanja i kostriješenja prošao baš kroz ona vrata koja mu je odmah pokazala gospođa Reding. Naravno, niti je Viviane Reding vrana, niti je Zoran Milanović mačak. To ja samo u životinjski svijet preslikavam jednu političku epizodu.
Zarobljeni u vječnom poraću
Danas su me vrane razveselile prizorom kupanja čitavog jata u lokvama koje nikada ne presuše na tom zapuštenom zemljištu. U sunčevom sjaju blistaju kapljice raspršene perjem nepravedno ocrnjenih vrana. Gledam ih i mislim kako često mi ljudi u nevinu i nadasve logično svrsishodnu prirodu upisujemo glupost i zloću koji su isključiva privilegija naše vrste, baš kao i mudrost, ljubav i dobrota koji nam se jednako nude u jedinstvenom daru slobodne volje.
Iz te slobode izviru sve ljudske vrline i mane, zasluge i zločini. Kada bi izbor između dobra i zla bio u svakom trenutku svim ljudima podjednako jasan i nedvosmisleno samorazumljiv, već tada bi umanjena bila i naša sloboda i odgovornost za izbore učinjene u vremenu u kojem živimo.
A to je vrijeme, baš kao i priroda, također samo po sebi nedužno. Postoje i zla vremena, ali samo zato što smo ih mi ljudi takvima učinili: jedni slobodno birajući i namećući put zla, drugi preslabim ili nikakvim otporom prema onima prvima.
Od svih zlih vremena najgora su ona ratna kada popucaju sve brane kojima se koliko-toliko uređena, prosvijećena i uljuđena društva inače nastoje ograditi od gluposti i zla. U takvim vremenima slijediti savjest i opirati se prevladavajućoj zloći i bezumlju opasno je i po sam život. Zato takva vremena obilježavaju zločinci, žrtve, junaci i hulje.
Međutim, u vrijeme mira i uljuđenog reda najčešće vlada konsenzus o tome tko je junak, a tko nitkov. Većina ljudi prihvaća i načine na koje vrlinu treba poticati i nagrađivati, a zloću obuzdavati, ispravljati i kažnjavati. No, u zlo vrijeme rata i poraća kriteriji se i u tim stvarima zamagle krvlju, iskrive silom i oružjem. Nažalost, i naš je naraštaj iskusio takvo vrijeme. Štoviše, ono oko nas još uvijek traje i mi ostajemo zarobljeni u vječnom poraću pod mrljama i sjenama ne jednog, nego dva nezavršena rata čiji se ledeni pipci još uvijek isprepliću i pružaju čak i prema kolijevkama.
Iza nas je stoljeće u kojem su se smjenjivale države, režimi i ratovi: iz mita u mit, iz jedne istine u drugu, iz laži u laž. Ni kao narodi, ni kao društva u pola stoljeća nismo se usuglasili čak ni o tome koji je izbor u onom prošlom ratu bio ispravan, a koji pogrešan. Potpuno sigurna bila je i ostala samo država koja je istinu kompromitirala velikim udjelom prešućivanja. Istina je bila i ostala politička kategorija u vlasti države i režima. Svaka je država bila i ostala ukopana u svoju istinu o živima i mrtvima i tu je istinu od svake sumnje i propitivanja bila spremna braniti i novim nasiljem. Tu vrstu želje za moći demokracija je samo razmrvila i razdijelila među političkim strankama i njihovim interesima. A uz njih je na veliku javnu i političku pozornicu iskoračila i Crkva.
Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić 9. lipnja 1991. propovijeda prvi put u Maceljskoj šumi, na jednom od poslijeratnih stratišta, gdje između ostalog kaže: “Koliki je bio broj žrtava na svim stranama, to spada na strogu i objektivnu znanstvenu istragu da svi budemo istinom oslobođeni od svih zloporaba i uporaba nedužnih za stalno podržavanje mržnje.” Kardinal jasno definira pojam nevine žrtve i zacrtava kršćanski i humani put odnosa prema njima: “Svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo da joj se vrati dostojanstvo i čast”. Na takvom pristupu prošlosti Kuharić je gradio i pogled na sadašnjost i budućnost. Na Veliku Gospu 1991. pred hodočasničkim mnoštvom u Mariji Bistrici izrekao je svoju glasovitu, do posljednjeg slova mirotvornu propovijed moleći i bezuvjetno zahtijevajući od vjernika da se ne predaju zlu, mržnji i osveti ma koliko bilo strašno nasilje i nepravda s kojima su suočeni. Kuharićeva mjera ostaje čovjek, a ne nacija ili država. Kada ga je Tuđman pozvao da blagoslovi medvedgradski Oltar domovine, Kuharić ga je odbio.
Prilika za pomirenje
Današnji hrvatski kardinali Bozanić i Puljić svojim su predgovorima i potpisima nažalost blagoslovili drugačiji odnos prema žrtvama ukoričen 2007. u velikom “Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća” koji je s velikim trudom, ali nažalost i krajnje tendenciozno te s ideološkom zaslijepljenošću sastavio svećenik don Anto Baković. Autor ne izjednačava ustaški i komunistički režim, nego se razumom i srcem svrstava uz onaj prvi, a za sva zla, pa i sam rat, osuđuje komuniste i Srbe. Don Bakoviću su komunisti krivi čak i za smrt onih svećenika koje su u Jasenovcu pogubili ustaše ili na banderu objesili Nijemci zato što su surađivali s partizanima.
Odgovarajući Bakoviću knjigom “U ime istine” Ivan Fumić Crkvi u Hrvata predbacuje i prešućivanje, primjerice, više od šest stotina pravoslavnih svećenika i židovskih rabina pobijenih u NDH. Ali, ni Fumićeva knjiga na žalost ne zadovoljava u potpunosti kriterije strogosti i objektivnosti. On iznosi podatak da je Slavko Sanković, ubojica istarskog svećenika Miroslava Bulešića, osuđen na šest i pol godina zatvora. No, iz faksimila presude koji u knjizi “Krvava krizma” donosi Mate Žmak Matešić vidi se da je na šest godina kao podstrekač nereda osuđen Stjepan Cek, svećenik koji je 1947. preživio masakr u župnom dvoru u Lanišću, dok je Sanković dobio pet mjeseci.
Miroslav Bulešić ove će subote u Puli pred vjerničkim mnoštvom biti proglašen blaženikom Katoličke crkve. Kao i većina istarskih svećenika i on se svojim držanjem za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata svrstao u antifašiste. Njegova beatifikacija mogla je biti sjajna prilika za duhovno pročišćenje i katarzu, za ispriku i oproštenje. Ali, antifašisti su teški na jeziku kad treba iskreno i ljudski požaliti zbog zločina, a Crkvi je još zazornije odati priznanje katolicima, Hrvatima i svim ostalim dobrim ljudima koji su otišli u partizane jer im je naprosto ljudska savjest tako naložila.
