Ako je hrvatski državnik u događaju koji se zbio 10. travnja 1941., kad su sile Osovine (Njemačka, Italija i Japan) priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku, 1992. prepoznao "pobjedu" hrvatskog naroda, a 18 godina poslije Efraimu Zuroffu dodijelio orden kneza Trpimira zbog iznimnog doprinosa borbi protiv povijesnog revizionizma i ponovnog dokazivanja antifašističkog temelja Republike Hrvatske, onda je nakon osude ustaškog režima i najave odlaska u Jasenovac i Zlatko Hasanbegović na dobrom antifašističkom putu.
Tim više što je bivši predsjednik države Stjepan Mesić, kad se uzme u obzir politički kontekst devedesetih, jedan od najodgovornijih za eventualnu ustašoidnu povijest aktualnog ministra kulture. Ta ga odgovornost, s obzirom na to da je bio drugi čovjek hrvatske politike do 1994. godine kad se razišao s politikom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, čini jednim od tadašnjih političkih otaca mladih generacija. Zlatko Hasanbegović bio je tinejdžer od 19 godina kad je 58-godišnji Stjepan Mesić kao glavni govornik na proslavi Dana hrvatske državnosti 30. svibnja 1992. u Sydneyu s proustaškim govorom dizao atmosferu među hrvatskim iseljenicima, skupljajući novac za obranu domovine, koji je, uzgred, poslije nestao.
"U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga nikom se ispričavati. Ovo što traže od Hrvata – 'ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam sile Osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom", rekao je Mesić u tom govoru koji je i dandanas vrlo popularan na internetskoj mreži.
Najavio je tada da će Hrvatska osloboditi "i Bosnu i Hercegovinu jer Hrvatska ne može bez Bosne i Hercegovine niti Bosna i Hercegovina može bez Hrvatske". Mesić je kao jedan od vodećih hrvatskih političara to rekao na javnom skupu, a Hasanbegović je o ustašama "herojima i mučenicima" navodno pisao kao student u opskurnom listu.
Tri mjeseca kasnije taj skandalozni govor doveo je Mesića do pozicije predsjednika Hrvatskog sabora. Hasanbegović je postao ministrom 20 godina nakon svojih "navodnih" ustašoidnih epizoda.
"To je dio koketiranja s proustaškom retorikom kakvo je bilo popularno u 90-ima, mnogi su političari to radili", tumačila je predsjednica HNS-a Vesna Pusić pokušavajući pravdati bivšeg stranačkog kolegu novinarima portala Index kad su 2006. prvi objavili Mesićev govor. Hasanbegović bi danas Mesića i Pusić mogao uzeti za glavne svjedoke svoje obrane za navodno "ustašovanje" u adolescentnoj dobi jer Mesić je tada bio, kako ga je branila Pusić, samo jedan od mnogih političara koji su "ustašovali", dok su mladi poput Hasanbegovića u formativnoj dobi upijali njihova stajališta. I Ivica Račan govorio je da je ustaška ideologija početkom devedesetih korištena znatno više, podsjećajući i na Tuđmanovu izjavu da je NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, pa je tražio da se vidi kontekst u kojem je Mesić izrekao svoje.
Pusić je tada sugerirala Mesiću: "Politički gledano, najbolje bi mu bilo praviti se da to nikada nije rekao i da tvrdi da mu je to namješteno". Damir Kajin Indexu je rekao da svatko ima pravo na pogreške, "iako 'greška' ne može biti veličanje NDH, ali veličina je na vrijeme shvatiti istinu, bilo povijesnu bilo političku". Zaključio je da je Mesić iskreni antifašist, što mu nitko dobronamjeran ne može osporiti . Milorad Pupovac tražio je od Mesića da javno prizna kako je pogriješio ako je njegov "tipično tuđmanovski govor" autentičan, obrazloživši da je Tuđman "sebe vidio kao partizanskog generala koji ostvaruje ustaške snove". Dok je Tuđman bio živ, poznato je iz objavljenih transkripata, Pupovac mu se zaklinjao da on, dr. Stanimirović i svi njegovi suradnici imaju potpuno povjerenje u njega i njegovu politiku. Dok je neki dan u Saboru Pupovac komentirajući Hasanbegovića rekao: "Zbog njegovih izjava bi se Tuđman okrenuo u grobu".
Jedino je Žarko Puhovski, tada kao čelnik HHO-a, tražio da Mesić ponudi ostavku kao predsjednik države. Index podsjeća kako je njihova objava izazvala reakcije i susjednih država, što se u povodu afere ministra kulture još nije dogodilo koliko god se Zoran Milanović tome nada i koliko god "antifašistički" aktivisti na tome radili.
S obzirom na to da nakon očitovanja ministra Hasanbegovića neki analitičari, političari i intelektualci, Hrvoje Klasić, Nenad Stazić, Žarko Puhovski, Slavko Goldstein... smatraju da to što je Hasanbegović rekao nije posve dovoljno, precizno i jasno, 'ajmo vidjeti kako je to puno iskusniji Mesić kao dokazani antifašist učinio 2006. godine. Za razliku od Hasanbegovića, koji je ipak naknadno odgovorio na nekoliko upita novinara, Mesić je na HTV-u pročitao kao "poslanicu" svoje očitovanje o, kako je rekao "navodno autentičnom poluminutnom ulomku iz govora što sam ga ja, opet navodno, održao (...) tko zna gdje i tko zna kada". Počeo je ovako: "Prvo, ja se ni uz najbolju volju takvoga govora ne mogu sjetiti. Drugo, ne isključujem mogućnost da sam u to vrijeme kad je Hrvatska bila suočena s agresivnim Miloševićevim velikosrpstvom, ponesen i raspoloženjem što je tada vladalo u hrvatskom vodstvu, a koje se na mnogo načina manifestiralo i u javnosti, mogao reći nešto poput onoga što je prikazano u tih sinoć viđenih 30 sekundi". Snimka Mesićeva govora bila je relativno čista, te joj je dokumentaristička vrijednost u svakom slučaju puno veća nego fotografije na kojoj Hasanbegović nosi kapu, kako on tvrdi s HOS-ovom oznakom, a tjednik Novosti s ustaškom oznakom. Mesić je u tom istupu izrazio žaljenje "zbog zločina što ih je počinio ustaški režim zloupotrebljavajući hrvatsko ime" dok je Hasanbegović rekao: "Nikada ni na koji način nisam bio apologet bilo kojeg zločinačkog režima, bez obzira na to bio on ustaški ili komunistički režim. Dapače, u svojim javnim nastupima i radovima jasno sam isticao da su ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza već da predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda, čija sjena i zloduh, nažalost, još do danas stoje nad hrvatskim narodom".
Dok se Mesić pozivao na sve svoje antifašističke istupe, Hasanbegović se pozvao na svoj znanstveni rad te pripadnost Vladi i stranci koje jasno stoje na zasadama demokratskog antifašizma, antikomunizma i antitotalitarizma. Dok je ministar kulture političkom manipulacijom nazvao selektivno korištenje potpuno perifernih izjava izvađenih iz konteksta od prije više od 20 godina iz mladenačkog i studentskog razdoblja, zamjereno mu je što se u prvoj izjavi obrušio na Novosti tako da mu je glavni urednik Ivica Đikić zaprijetio tužbom ako se ne ispriča. U Mesićevu slučaju novinari su bili u podređenoj situaciji. Tada su urednik i novinar Danko Družijanić i Goran Rotim uklonjeni iz Dnevnika do okončanja etičke istrage na HTV-u koja je pokazala da su novinari sve profesionalno odradili i da je problem bio u Mesićevoj "amneziji".
I Mesić pritisnut reakcijama, kao i Hasanbegović, bio je prisiljen reagirati s tim da je on čitao svoju "poslanicu" pred kamerom HTV-a pa je za objavu snimke rekao: "Riječ je o perfidnom, ali krajnje prozirnom napadu na mene kao najistaknutijeg kreatora i protagonista nekih ključnih elemenata hrvatske politike, unutarnje i vanjske. Upravo tako o napadu, čak i više od toga, o podmetanju." Obrušivši se na Index Mesić je kao problem istaknuo što portal nije tražio i pronašao spornu snimku, nego što im ju je netko dao!? Dakle, prema Mesićevu obraćanju naciji, novinari su perfidno napali predsjednika države objavom snimke govora kojeg se on nije mogao sjetiti.
"Šokiran sam i ne mogu vjerovati. Posebno ne mogu vjerovati da se 2006., u jednoj demokratskoj državi koja prije ili kasnije treba ući u EU, suspendira novinare zato što su objavili vijest", suspendirani Rotim rekao je Indexu da bi poslije novinari ipak bili vraćeni u Dnevnik jer se ispostavilo da proširena sjednica Ravnateljstva HRT-a održana u nedjelju nije bila u pravu kad je zaključila: "Nekritički je, izvan konteksta, bez dodatne provjere izvora i sadržaja, preuzeta informacija koja nije imala sve potrebne elemente vjerodostojnosti, ni pune istinitosti, na što obvezuju zakonski propisi i Etički kodeks HRT-a. Neprofesionalno je obrađena i senzacionalistički plasirana informacija koja je iziskivala provjeru, a emitirani materijal nije bio prethodno pripremljen."
Mesić je tada rekao i da je antifašizam jedan od nezaobilaznih kamena temeljaca na kojima počiva suvremena hrvatska država i dodao: "Ne kažem to samo zato što tako piše u našem Ustavu..." Međutim, ne piše, a što je u Otvorenom na HTV-u i Hasanbegović rekao kazavši da je floskula da se antifašizam izrijekom spominje u Ustavu, ali su njegove riječi istrgnute i iskrivljene za potrebe napada na njega. Politika koja danas konstruira i izvlači iz konteksta pojedine okolnosti ne bi li iznudila ostavku ministra kulture, imala je posve drukčije kriterije i konstruiranje za potrebe Stjepana Mesića, svodeći njegov "grijeh" na 30 sekundi, izbjegavajući politički kontekst i ondašnji Mesićev utjecaj, osobito na mlade koji su se formatirali u ionako osjetljivim ratnim okolnostima.
bravo