Pitanje tko od hrvatskih ministara hoće, a tko neće doći na predsjednikov prijam na kninskoj tvrđavi plijenilo je ovih dana pozornost medija. Prenosila se proslava, slušalo i analiziralo govore političara, mjerilo se aplauze, možda i zvižduke, iščekivalo hoće li opet u praznik umarširati crnokošuljaši. A život se u oronulom kraljevskom gradu nastavio u sličicama koje javnosti uvijek ostanu skrivene, a odraz su stvarnosti, prilika i neprilika u kojima ljudi žive.
Recimo, bijela fasada kninskog željezničkog kolodvora u pozadini proslave izgleda sasvim pristojno, premda veliki sat na njoj već odavno stoji. Zatekne se na peronu u ove ljetne dane i pokoje razdragano društvo mladih Europljana s ruksacima. Njima je vjerojatno dio egzotične avanture čekanje vlaka na užarenom peronu pokraj lijepe, prostrane i zaključane čekaonice na čijim vratima stoji obavijest koju ne razumiju, da blagajna u Kninu ne radi još od 18. srpnja. Nema semafora s dolascima i polascima, nema glasa ni razglasa. Kao što od 1. kolovoza više nema ni autobusne linije Šibenik – Drniš – Knin. Putnika sve manje, gorivo sve skuplje.
Pofuk se svojim pisanjem stalno deklarira, a šutljiva većina trpi...