Veliki se napori posljednjih godina ulažu u promociju vinske kulture Zadra i zadarskog zaleđa. S pravom, debit i maraština, pa onda, naravno, i pošip stare su naše autohtone sorte koje, kada se vino od njih pravilno napravi, daju zaista izvrsna vina. Ima toga još, plavina, lasin. Shvatilo se konačno kako nije potrebno posuđivati, uzgajati međunarodne sorte kada imaš svoje, koje mogu biti itekako zanimljive. To načelo primjenjuje već velik broj vinarija u ovom kraju, sada ih je već više od 20 – uz nadaleko poznat Badelov Korlat.
Vinarija Jokić sa svojih 20 hektara i 80.000 trsova jedna je od najvećih privatnih vinarija ovog kraja, a nalazi se u Lišanama Tinjskim. – Zadarska je županija zapravo poluotok koji ima odlične uvjete za razvoj loze, to nitko ne spominje. Tako bi ovaj prostor trebalo promovirati te nastojati povećavati površine kako bismo u cijelosti mogli zadovoljiti potrebe koje u nas, pogotovo ljeti, nisu male. Ovo je područje prepuno često, nažalost, gorke povijesti, jedan dio koje mnogi od nas još pamte – kaže nam Duško Jokić, vlasnik ove vinarije u tome malome mjestu u Ravnim kotarima. Vrijeme ipak ide dalje, a žitelji Ravnih kotara, kamo spada ovo mjesto, poznati su kao žilavi i uporni. I to se vidi kada se dolazi od Zadra, preko Svetog Petra na Moru i Svetih Filipa i Jakova prema Lišanima Tinjskim.
Život se u ovome ravničarskom kraju, s kojega se jasno vidi Velebit, ne da, uporan je i vraća se. Tako je nekako bilo i s Duškom Jokićem, koji je bio poduzetnik i prije rata se bavio kožom i ljekovitim i aromatičnim biljem, što je prodavao nekad velikim tvrtkama u sustavu ondašnje države, Cibaliji iz Vinkovaca, Almeriji iz Zagreba. Kože je prodavao i do 400-500 tona. Za rata je otišao put Verone, pa iz Italije u Beograd, gdje je s bratićem osnovao City Express. Bila je to tvrtka istog imena i djelatnosti kao i ona koja je nekoć postojala i u Zagrebu – i prijestolnica je Srbije imala potrebu za brzom paketnom dostavom. Jokićeva je tvrtka narasla do 537 djelatnika i 330 dostavnih vozila, kojima se po Srbiji prevaljivalo i 45.00 kilometara dnevno.
– Taj je posao išao neočekivano dobro, trajao je od 2002. do 2007. godine, bili smo najveća takva tvrtka na tržištu. A onda su se pojavili Austrijanci, koji su danas vlasnici i Overseas Expressa. Bila je to ponuda koja se nije mogla odbiti, a iskreno, voditi brigu o tolikom broju ljudi može vam donijeti samo zdravstvene tegobe. Tako sam i ja dobio šećer, kolesterol i tlak. Uzeo sam odmor od godinu dana i 2009. godine odlučio krenuti u nešto novo. Jer, roditelji su se već bili vratili u Lišane Tinjske, često sam ih posjećivao. Obnovio sam i crkvu i nekako je sve upućivalo na to da će iz svega nešto nastati. Krenuo sam u grožđe, vinariju na djedovini koja mi daje mir i spokoj, pogotovo zato što smo u tome, izgleda, i vrlo uspješni – kazao je Jokić.
Vinarija se nalazi odmah ispod velike i lijepe obiteljske kuće Jokićevih koja, kažu, neće nikada biti dio vinarije jer posao je posao, a kuća i obitelj drugo. I ne treba, jer je objekt doista velik i još se dovršava. – Komforno sam mogao ulagati u svoj novi posao, a koristili smo i europske fondove. Većinu sam površina vinograda kupio jer smo prije rata imali, kao i većina kuća, vinograd od čijeg se grožđa radilo vino samo za svoje potrebe. Moja se obitelj inače puno više bavila breskvama, imali smo cijeli voćnjak. Općenito su se u selu najviše bavili voćem, po čemu su bili i poznati. Međutim, još 1906. je djed Aćim Jokić počeo uzgajati lozu jer se već tada znalo kako je ovo pogodan kraj za to, na sjeveru je Velebit, na jugu more, zemlja plodna, koju voda natapa lako – napominje Duško.
Za ovaj podatak Jokić ima i dokument prema kojem je taj predak kupio vinograd i voćnjake prije sada već 110 godina. Vino danas, uostalom, pruža i mnogo veće mogućnosti, kaže Duško Jokić. Neće zaobići pomoć lokalne samouprave u dobivanju sredstava i dozvola. – U svakom pojavljivanju u medijima to ističem. Ne mogu reći doslovno ništa protiv bilo koga u državnim i lokalnim tijelima, ne da pomažu, nego zovu mogu li još kako pomoći – kaže nam Jokić.
Od starog djedova vinograda nastalo je 20 hektara, a nakon prve kupljene parcele i ostali su susjedi počeli nuditi pa tako Duško nije nikoga morao tražiti da mu zemlju proda. Svima je, izgleda, bilo stalo da zemlja ne propada, nego da dobije neki svoj sadržaj. Vinogradi ne vrijede puno bez dobre vinarije kakva ova zaista jest. Na ulazu u vinariju čeka nas Cvita Eškinja, enologinja iz obližnjeg Biograda, koja je agronomiju završila u Zagrebu, specijalizirala se za vinarstvo te iskustvo stekla u tri velike vinarije, a danas je jadna od šest zaposlenih u vinariji. A vinarija malo toga otkriva kada pred nju stanete jer se više pozornosti posveti podrumu, čak više nego degustacijskom prostoru. I s velikim razlogom, Jokić se odlučio na proizvodnju ekoloških vina, a svatko tko se barem ponešto razumije u vinarstvo zna o čemu je riječ. Organska proizvodnja bilo koje kulture, pogotovo vinove loze, koja se prostire na hektarima i hektarima, traži veliku disciplinu i znanje kako bi na kraju u podrumu nastala ne samo tehnički ispravna nego i kvalitetna vina.
– Imamo ekološke certifikate za sve vinograde; vlasnik je od početka zamislio da vina budu ekološka i da to budu hrvatske autohtone sorte kako bi se od njih dobilo najviše što mogu dati. U vinariji sam od 2020. godine, a već tada me u vitrini dočekalo brdo medalja, što znači da je taj pristup bio dobar – kaže nam Cvita vodeći nas kroz podrume, u kojima se nalazi sva tehnologija koja se za ovakvu proizvodnju u nas može nabaviti. Riječ je o uzorno održavanoj vinariji, što obuhvaća i primjenu tehnologija koje je stalno drže prozračnom i čistom. Vinarija je kapaciteta 300.000 litara pa je i po tome Vinarija Jokić najveći privatni proizvođač vina u zadarskom zaleđu. Posebna je atrakcija vidjeti komoru za odležavanje vina u hrastu, barrique salu, gdje maraštine, pošipi, pa shirazi, merloti i cabernet sauvignoni odležavaju u bačvama francuskog i slavonskog hrasta. Ovdje će biti i mala ekskluzivna kušaonica samo za odabrane goste. Nigdje nije bolje nego na izvoru, rekli bismo.
Pošip je središnja autohtona bijela sorta Dalmacije, rekli bismo, koji se s Korčule proširila praktično cijelom Dalmacijom. Dapače, pošip je prva autohtona bijela hrvatska sorta s oznakom zaštićenoga geografskog podrijetla, koju je dobila još 1967. godine. Iako tereni zadarskog zaleđa, odnosno Ravnih kotara nisu nalik na one iz njegove postojbine na Korčuli, i ovdje pošip uspijeva jako dobro pa se to vidi i na Jokićevim vinima. Ta su vina puna, vrlo slojevitoga aromatskog profila koji kao da odražava povijest kraja jer u njemu se osjete i breskve i marelice, pa i maslina – zapljusne vas svježina u okusa u kojem se te arome nastavljaju. I ovo vino, kao maraština, ima visok ugled, nekoliko je vrsta pošipa u ponudi koje ne treba zaobići ako vam ih negdje ponude. Plod je to iznimna truda u vinogradima.
– Sve se iz vinograda bere ručno, u dosta faza se radi ručno. Čekamo automatiziranu punionicu i etiketirnicu koja će nas riješiti dijela napora jer je potražnja u stalnom porastu. Grožđe za bijela vina iz naših je vinograda, dok za crna sirovinu kupujemo od lokalnih dobavljača, koji obvezno moraju imati ekološki certifikat. Grožđe bez takvih certifikata ne prihvaćamo, kompromis kod ekološke proizvodnje nije dopušten. U vinogradima za crna vina uzgajamo shiraz – kaže nam Cvita Eškinja.
Sam Jokić nije školovani vinar pa je od početka ovoga svojeg projekta angažirao stručnjake, po struci je ekonomist. – I zbog toga znam da se u struku mora ulagati, bez stručnjaka ne bi bilo ovakvog uspjeha. Cvita radi odlično, imamo još jednog konzultanta, Miodraga Hruškara, koji pomogne. Na meni je da uložim u opremu i objekt, a onda i u tehnologe i konzultante, odnosno u uvjete u kojima će oni moći napraviti proizvod koji će opravdati tu moju investiciju. Svjestan sam da je vinarstvo posao na duge staze, mislim da ću rezultate ovog ulaganja moći procijeniti tek za nekih deset godina. Uživam baveći se ovime. U Hrvatskoj sam često, i vinarija motivira, ostaje mojoj djeci; imam ih četvero, vidi se i po etiketi – rekao nam je Jokić umoran nakon povratka iz Njemačke, gdje je bio na utakmici Borussije Dortmund i Bayerna. Na lijepoj su etiketi vina Jokić četiri lastavice, što znači četvero djece koja su zainteresirana za vinariju i sudjeluju u njezinu radu.
Kada uđete u kušaonicu, kojom dominira veliki šank ispred kojeg je stol, do njega ćete ugledati vitrinu u kojoj je zaista gomila medalja koja su vina Jokić dobila na raznim ocjenjivanjima. Maraštinu se smatra praktično etalonskim primjerom vina od te sorte. Posebno ako je pred vas stave u društvu tradicijskih dalmatinskih delicija poput domaćeg pršuta, a doista jest bio domaći, od pršutara iz susjednog sela, malo sira, pečenih maslina, a onda i nezaobilaznih fritula, pa još i posebne poslastice, a to je zaista odlični namaz od mljevenih maslina. Dvorana za degustaciju osim velikog stola ispred šanka za kojim smo sjedili ima odmah pokraj i prostor za radionice, u kojima je 60 mjesta. Prilično smo sigurni da će ovo biti aktivno i mimo turističke sezone kada zbog vinarije u Lišane Tinjske dolaze brojni turisti ili na vođene degustacije ili na radionice.
Maraština se prihvaća kao autohtona dalmatinska sorta koju se pronalazi u vinogorjima od Prevlake do Primorja, moguće je da ste na nju već naišli na Korčuli, tamo je nazivaju i rukatac, kao i na Lastovu i poluotoku Pelješcu. Moglo ju se pronaći i na Cresu, gdje su je nazivali krizol, no filoksera je praktično uništila vinograde na tom otoku. Zahtijeva pažnju pa, ako jest tako, onda pruža mogućnost da se od nje radi i više vinskih stilova. Tako smo kao uvod u kušanje vina pri posjetu vinariji dobili jantarno vino od maraštine, a onda i pjenušac od maraštine nazvan Chance. Zaista fin i osvježavajući, nije bez razloga što se od pjenušaca ubuduće očekuje dosta, čak i da vinarija postane najvećim proizvođačem takvih vina i šire od svojeg kraja. Jokić je podsjetio da ovaj kraj uživa i jednu prednost posljednjih godina – zasad zadarsko zaleđe nema toliko problema s klimatskim promjenama. Duško Jokić ističe 2014. godinu kada su praktično ostali bez grožđa bijelih sorti, nije bila sreća ni godinu poslije kada je pošip podbacio 30 posto. Razlog uvijek isti, vlaga, rosa, magla, kiša. No, od tada takva se godina nije ponovila.
– Količine su ovdje uvijek problem. Mi ovdje lokalno prodajemo oko 30 posto svojih kapaciteta, ostalo ide u Italiju, Srbiju, Crnu Goru, Austriju, Ameriku pa i Australiju… A to je zato što kontinentalni vinari imaju mnogo veće količine, zbog kojih cijelo vrijeme mogu biti dostupni i lokalna će ih ugostiteljstva zbog toga prihvatiti. Mi ovdje moramo raditi na povećanju vinogradarskih površina kako bismo došli i do količina maraštine, debita i pošipa. Ako se bavite ekološkim uzgojem poput nas, onda imate dodatni problem jer su prinosi manji, a pogotovo je bilo tako u godinama o kojima smo govorili. Jer mi ne smijemo koristiti umjetna sredstva pri tretiranju loze i grožđa.
Ako pronađu da smo koristili nešto drugo osim plavog kamena i sumpora, teško stečeni certifikat gubimo. Jedini način da svoju situaciju popravimo jest da se prošire površine i podignu količine te da naše sorte budu uobičajene na stolovima naših restorana. Jer teško da ćemo na kontinentu, pogotovo u Zagrebu moći prodavati naša vina u nekim ozbiljnim količinama koje bi nam jamčile održivost – kaže vinar iz Lišana Tinjskih. Dali smo si truda i nakon još kojeg gutljaja pošipa, pa onda i crnih vina od kojih su neka stigla i iz arhive, zaputili smo se prema vinogradima. Tamo je upravo u toku bila rezidba, možda i najosjetljiviji dio uzgoja vinove loze. Primijetili smo domaće ljude koji su svoj posao za taj dan upravo završavali.
– Mahom su to domaći ljudi iz Lišana Tinjskih i okolnih sela. Uvijek nastojimo pronaći lokalne ljude koji poznaju lozu i znaju kako se s njom postupa jer mnogi imaju i svoje vinograde. Praktično sve se u vinogradu radi ručno, ovdje ljudska ruka nema zamjene – kaže Cvita Eškinja. I naravno, kao i svuda drugdje, pronaći ljude za posao u vinogradu, koji ne samo što nije lak traži nego i barem određenu razinu znanja, nije jednostavno.
– Uvijek nastojimo, pogotovo za razdoblje berbe koje traži najviše ljudi, angažirati lokalne radnike. Nije ih dosta gotovo nikada, no nastojali smo ipak ne angažirati migrante jer njima treba praktično cjelovita obuka, ali i zato što ima i Ukrajinaca, koji su ipak izbjeglice pred ratom, pa njima dajemo prednost ako nemamo dovoljno ljudi iz kraja. Ljudsku ruku uvijek preferiramo u odnosu na mehanizaciju, radimo kao što se nekada radilo, jedino je to za mene ekološka proizvodnja – kaže Jokić. Ono što se ne vidi kada dođete u Lišane Tinjske jest dodatni benefit koji uživa nova vinarija, koja je stavljena u pogon nedavno, prije nešto više od godinu dana, a to je da položaj ovog sela ima izuzetno dobru prometnu povezanost jer je u krugu od tek nekoliko kilometara i aerodrom u Zemuniku, kao i sada već znamenita autocesta A1 Zagreb –Split. Nije puno dalje ni pruga koja povezuje Knin i Zadar, dok je Biograd na Moru doista blizu. Modernizacija pruge, što je sve veća nužnost, omogućit će intenzivnije bujanje vinarstva ovog kraja, tako i Jokićeve vinarije.
– Tržište kaže da su bijela vina ta koja se traže, pogotovo maraština. Isto, kada sam 2009. godine rekao da bih sadio muškat žuti, nisu me baš normalno gledali. No, imali smo s tom sortom velikog uspjeha. Nećemo se zbog svega toga ostaviti crnih vina, ali najviše pažnje i dalje ćemo poklanjati autohtonim bijelim sortama – kaže Duško Jokić.
Stara vinarija koja se nalazila u obiteljskoj kući preko puta neće ostati tek stajati, doznajemo da će ondje biti destilerija. I to bi bio svakako logičan iskorak jer traže se sve više i domaći destilati, a zbog svoje voćarske tradicije, ovaj kraj ima što reći. I za kraj, morali smo pitati jedno logično pitanje.
– Imate li što s onim Jokićem iz NBA lige?
– Nemam, ali mu dobro poznam oca, njega međutim još nisam upoznao, a nadam se da hoću. A tko zna, negdje u povijesti možda dijelimo i zajedničko podrijetlo, nikad ne znaš – kaže nam Duško Jokić.
Otvori KEKS Pay
Volio bih da je ova lijepa priča o uspjehu okrunjena ne samo ljubavlju prema dobrome vinu nego i ljubavlju i respektu prema ovoj zemlji. Nažalost vidim a i čitam od njegovih sunarodnjaka u HR jedino možda da vole hrvatsko vinoo a na sve drugo naše su alergični.Nadam se da je ovaj Jokić drugaciji.