Edis Elkasević (31), trener i dečko Sandre Perković, i sam je bio vrhunski atletičar. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu na Jamajci 2002. godine osvojio je zlatnu medalju u bacanju kugle s novim svjetskim rekordom. A sportom se počeo baviti zbog jednih razbijenih vrata u srednjoj školi.
– Rođen sam u Prijedoru, a s osam godina, baš kada je počeo rat, došao sam u Zagreb. Srednju školu pohađao sam u Sopotu. Rekreativno sam igrao košarku zbog visine. Na jednom satu tjelesnog odgoja ramenom sam slučajno razbio jedna vrata. Profesor mi je rekao ili ću ići ravnatelju da platim štetu ili da moram početi bacati kuglu. Naravno, odlučio sam se za kuglu iako u tom trenutku nisam ništa znao o atletici – rekao je Edis Elkasević.
Taj profesor zvao se Ivan Ivančić, legendarni ‘Trenđo’, trener svih naših najboljih bacača i bacačica...
– Dugo me nagovarao, nekih dva mjeseca, a onda sam konačno popustio i počeo trenirati bacanje diska. Imao sam 14 godina. To su taman dobre godine za početak bavljenja bacačkim disciplinama. Bio sam mlađi kadet. Disk sam bacao tri godine, a onda sam kao junior prešao na bacanje kugle – počeo je svoju priču Edis.
U sobi s ogledalima
U školi nisu znali čime se uopće bavi.
– Nisam nikome govorio, a kad sam osvojio svjetski juniorski naslov, onda su krenula pitanja...
Prvo veliko natjecanje bio je juniorski SP u Čileu 2000. godine.
– Ondje su Blanka Vlašić i Ivana Brkljačić osvojile svoje prve juniorske naslove, a išao sam samo da malo osjetim atmosferu jer sam bio mlađi junior. Prvi put sam išao na tako dalek put i za mene kao tinejdžera to je bila velika avantura.
Dvije godine poslije na Jamajci je postao svjetski juniorski prvak u bacanju kugle.
– Kako bih se što bolje prilagodio vrućinama koje su ondje vladale, otišao sam na pripreme u Medulin. I to sâm, jer je moj trener Ivančić u isto vrijeme išao s Ivanom Brkljačić na Svjetsko seniorsko prvenstvo u Edmonton. U Kingston sam došao kao jedan od favorita i to sam opravdao na bacalištu. Svaki moj hitac bio je za zlatnu medalju. Kada je došla posljednja serija, skroz sam se opustio i bacio kuglu do 21,47 metara, do tada novog svjetskog juniorskog rekorda – kaže Edis.
Danas svjetski juniorski rekord u bacanju kugle iznosi 23 metra.
Povratak s Jamajke nije bio lagan.
– Kada smo iz Pariza sletjeli u New York, službenica na šalteru zaboravila je lupiti žig u putovnicu Ivoru Titu Jurišiću i meni. Na povratku iz Kingstona, u Miamiju smo bili zadržani dok se nije riješio taj problem. U međuvremenu su svi ostali otišli, a mi smo zakasnili na let. Do sljedećeg dana i leta smjestili su nas u neku sobu s puno ogledala i dva čuvara ispred. Stalno sam imao osjećaj da nas netko gleda. Nas dvojica imali smo pravo na jedan telefonski poziv. Iskoristio ga je Ivor koji je zvao mamu. Drugi dan smo došli u Zagreb, gdje mi je priređen baš lijep doček.
Nakon juniorskog SP-a Edis je odlučio otići trenirati u Ameriku.
– Jedan od razloga što sam onamo otišao bilo je nešto što sam doživio na bazenu Mladosti. Vježbao sam u teretani kada je došla neka mama sa sinom i rekla: “Sine, vidiš, ovdje vježbaju oni koji nisu mogli upisati fakultet”. To me jako povrijedilo i odlučio sam prihvatiti ponudu Sveučilišta Auburn. Kod nas je jednostavno nemoguće vrhunski trenirati i polagati teške ispite. U Americi je to drugačije posloženo - nastava od 8 do 13 sati, popodne treninzi. Trener mi je bio Jerry Clayton, jedan od najboljih u Americi.
Auburn University u državi Alabami pohađa 30.000 studenata...
– Sve što mi je trebalo bilo je u krugu sveučilišta - stan, fakultet, teretana, stadion. Kada bih pronašao vremena, išao bih gledati utakmice američkog nogometa i ženske odbojke. Cimer mi je bio hrvatski plivač Aleksej Puninski. U Americi sam se potpuno osamostalio. Ondje mi nije bilo mame koja će kuhati ili prati rublje ili tate da plaća račune. Na plaćanje računa morao sam dobro paziti, jer ako bih slučajno zakasnio, ne bih imao pristup nastavi.
Slobodno vrijeme?
– Vikend. Od ponedjeljka do petka su nastava i treninzi, a subota i nedjelja su slobodni. Znao sam izaći subotom navečer i vratiti se tek u nedjelju navečer. Najčešće sam odlazio na tulume, ali nisam htio biti član nijednog bratstva koja su česta na sveučilištu.
Prvu seniorsku sezonu (2003.) propustio je zbog koljena čija je operacija stajala 50.000 dolara. Sve troškove pokrio je fakultet. A onda su počele pripreme za OI u Ateni 2004.
– Već sam mislio da neću ispuniti normu, a onda sam na mitingu u Sremskoj Mitrovici bacio preko 20 metara. Uhvatio sam posljednji vlak za OI.
Plava ramena zbog koljena
U Ateni se nije proslavio.
– Nisam. Bio sam previše impresioniran, pogotovo jedinstvenim ambijentom u kojem smo bacali kuglu. Nastupili smo pred 50.000 ljudi, na jednoj livadi ispod Olimpa. Naravno, podbacio sam. Nisam išao doma pa sam do kraja Igara bio navijač. Gledao sam uživo kada je Pašalov osvojio medalju u dizanju utega. Sreo sam puno poznatih sportaša, ali nisam tip koji bi ih vukao za rukav, tražio autogram ili da se fotografiram s njima.
Njegovo posljednje veliko natjecanje bilo je Svjetsko prvenstvo u Helsinkiju 2005. godine.
– Te sam godine bacio seniorski rekord Hrvatske i osvojio zlato na Mediteranskim igrama. Moj američki trener predlagao mi je da radije idem na mlađe seniorsko europsko prvenstvo, no Ivančić je mislio drugačije. On je u svom stilu rekao “idemo tamo gdje su prave face”. Nije ispalo dobro – kaže Edis koji je u kvalifikacijama osvojio 24. mjesto sa skromnim hicem 18,59 metara.
A onda je 2006. godine došla ozljeda drugog koljena.
– Operirao me dr. Pećina. Kako nisam htio zapostaviti školovanje, išao sam na predavanja sa štakama. I tako tri mjeseca. Kako sam bio težak 140 kg, otišla su mi ramena zbog tog pritiska na štake. Bila su sva plava. Kasnije je ispalo da se to rame više nikad nije oporavilo. Probao sam, ali bi me uvijek zaboljelo kada bi kugla letjela do 20 metara. Snimke nisu pokazale ništa, liječnici nisu mogli ništa pronaći. Tu desnu ruku danas ne mogu podignuti kako treba.
U Americi je 2009. završio fakultet.
– Mogao sam birati. Ostati u Americi i tražiti posao ili se vratiti doma i kod nas pokušati nešto raditi. Odlučio sam se za povratak. Opet, htio sam još nastupati. U siječnju 2009. naručio sam se za operaciju ramena na Šalati. Rekli su mi da mogu biti na redu u ožujku. Pomislio sam - super. A onda su dodali u ožujku, ali sljedeće godine. E, tu sam donio odluku da je gotovo s atletikom.
Dok je čekao operaciju više od godinu dana, nije nigdje radio.
– Znao bih otići na treninge s Mulabegovićem, malo sam mu pomagao, malo mu pravio društvo...
Nešto prije operacije dobio je poziv da bude trener u Osijeku. U isto vrijeme Mladen Jakopović je iz Mladosti otišao u Agram pa se ondje otvorilo jedno trenersko mjesto.
– U Osijeku bih imao možda bolje uvjete, ali u Zagrebu imam veću bazu. I tako sam 2010. ostao u Zagrebu i počeo trenirati jednu skupinu bacača.
Među njima izdvojila se jedna djevojka - Valentina Mužarić, koja je ove sezone već dvaput obarala hrvatski dvoranski rekord u bacanju kugle.
– Poslao sam je k svom bivšem treneru u Ameriku. Čujemo se svaki tjedan, zbog treninga. Planiram sa Sandrom i s njom otići na Europsko prvenstvo u Zürich, ali i na Olimpijske igre u Rio. Norma za OI je 17,35 metara, a njezin najbolji rezultat na otvorenome je 17,56 metara. Za finale u Riju trebat će baciti kuglu 18 metara. Mislim da Valentina to može.
Sa Sandrom Perković često se družio na pripremama i tako su se zaljubili.
– U vezi smo od ljeta 2012. godine. Zbog nje sam išao privatno na Igre u London. U Atenu sam se išao natjecati, u Londonu sam bio gledatelj, a u Rio ću kao trener. Zgodna kombinacija, zar ne? Inače, u Londonu Sandru nisam vidio sve do finala kada je osvojila zlato. Došla je do mene, poljubili smo se i onda se družili nakon toga. Mogao sam svaki dan dolaziti u olimpijsko selo, ali nisam joj htio poremetiti raspored.
Sandru je kao trener preuzeo u siječnju 2013. Već su zajedno osvojili Dijamantnu ligu i svjetsko zlato u Moskvi.
– Uh, u Moskvi zbog bolova u leđima skoro nije nastupila u finalu. Kvalifikacije je jedva odradila. Da nije bilo Halida, jednog od najboljih kiropraktičara u Europi, ne bi nastupila u finalu.
Ove sezone krenuli ste sa 70,51 metara u Splitu. Neočekivano?
– Za mene koji sam s njom svaki dan na treningu i znam što može, nije. Samo je bilo bitno da ne padne kiša. Stalno sam na mobitelu provjeravao vremensku prognozu koja je govorila da će kiša. Mislili smo da čak i ne idemo. Na kraju smo otišli i na sreću zasjalo je sunce. Malo je puhnuo i vjetar koji je zaslužan da je disk otišao još metar dalje. Prije Rija će nam trebati mjesto za trening gdje puše vjetar. U Medulinu ga nema pa ćemo otići u San Diego. Zašto su muški i ženski svjetski rekordi postignuti u Neubrandenburgu? Zato što ondje stalno puše vjetar – zaključio je Edis.
>> Sandra nakon rekorda: Dugo sam sanjala 70 metara
