Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Digao sam kredit da tiskam prvi roman kojeg sam napisao s 12 godina, a imam i tri nove knjige'

Ivan je pun nade da će uspjeti objaviti nove knjige unatoč teškoćama koje ga prate kroz život - spletom nesretnih okolnosti, Ivan i njegova dva brata završili su u domu za djecu, gdje su četiri i pol godine proživljavali život bez roditelja
30. lipnja 2014. u 10:00 1 komentara 1192 prikaza
Ivan Baran
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

-Da je moj otac danas živ, siguran sam da bi bio ponosan na mene jer ispunio sam njegov san i želju, kazao je za Večernji list, najmlađi pisac u Hrvatskoj, 16-godišnji Ivan Baran koji je nedavno objavio svoju prvu knjigu Enzolart (Krvava zemlja) koju je napisao sa 12 godina. 

-Književnost je uz mene bila prisutna još i prije nego što sam se rodio. Moj otac je čitao strahovito puno, a još je više gajio samu ljubav prema književnosti. Čitao je sve – od fantastike do filozofije, i čitao je baš svaki dan, ne odvajajući pogleda od knjige. Najviše je volio Dostojevskog, prema komu je ljubav prenio i na mene. U knjigama je nalazio znanje i slobodu koju samo pisac čitatelju može pružiti, ističe Ivan dodajući kako je kada je došao rat, njegov otac stupio na bojište da brani Vukovar i nakon njegovog pada tri mjeseca bio zatočen u srpskim logorima. 

-Kada se vratio iz zatočeništva knjige su mu pružale utjehu, jer jedino su one bile dovoljno jake da ga pomoću mašte odvuku što dalje od stvarnosti i time mu pomognu prebroditi ju, kazao je Ivan napomenuvši kako je on ljubav prema knjigama naslijedio od svoga oca. 

-Zavolio sam na prvi pogled Alighierija, Dostojevskog, Krležu, Hessea, Camusa, Tolstoja, Gidea, Becketta, Nietzschea itd. Upravo ti pisci, koji su samo dio poduže liste, činili su glavni utjecaj tokom izgradnje likova Enzolarta. Uzgred, sama riječ Enzolart, koja znači "Krvava zemlja", nastala je od imena Emil Zola, još jednog u nizu autora koje poštujem. Otac me nuvukao da čitam i fantastiku, pa sam se tako zaljubio u Pratchetta, Tolkiena, Pullmana, Paolinija, Rowling, Kaya, Pylea i t. d. Pisci poput Pratchetta i Abercrombiea utjecali su na humor koji se tu i tamo pojavljuje u Enzolartu, a tu je dosta pomogao i Jaroslav Hašek, čije sam knjige također volio. Svijet Enzolarta, koji je vrlo sličan srednjovjekovnoj Europi, pomogli su mi izgraditi Umberto Eco, Monaldi i Sorti, Henryk Sienkiewicz, Ken Follett, C.J. Sansom - kojeg sam počeo čitati nešto kasnije - i mnogi drugi. Magija Enzolarta ima tri temelja: Bibliju, Jiddu Krishnamurtija i Carlosa Castanedu. Mješavina navedenih čini zakone koji Enzolartom vladaju. Teologija je još jedan pravac za kojeg je otac učinio da ga zavolim. Mnoge su me religije zanimale, pa sam proučavao Islam, Hinduizam, Judaizam, Budizam, Zoroastrizam itd. i knjige su koje su predstavljale te religije postale ubrzo temelj i onih religija koje se pojavljuju u Enzolartu. Dakle, čitao sam mnogo. Oko stotinu i dvadeset knjiga godišnje, govorio je Ivan prisjećajući se kako je sa 12 godina počeo pisati knjige.

-Jednog dana osjetio sam dosadu. Sjedio sam za praznim monitorom kompjutera i razmišljao: da li da upalim kakvu igricu ili da činim nešto drugo? Nisam tada znao što bi to drugo moglo biti. Prvo sam otvorio program za crtanje gdje sam iškrabao par crteža, pa sam otvorio kalkulator, ni sam ne znajući što činim, a onda sam učinio i to, što je bio jedan most između mog starog i novog života: otvorio sam program za pisanje. Tada mi je automatski došla misao: mogu provesti djetinjstvo igrajući igre i trateći ga, ili mogu napraviti nešto korisno. Točno tog dana prvi sam puta osjetio poriv da nešto stanem pisati. Bila je to priča o jednom demonu koji je opsjeo mladića i stao činiti čudesa sa njim. Priča je bila vrlo jednostavna u početku, ali ta jednostavnost ubrzo se stala komplicirati. Demon je dobio jednog pratitelja, pa drugog... da bi na kraju došao do vrlo komplicirane priče sa stotinjak likova smještene u čitavoj jednoj zemlji podignutoj u potpunosti pomoću moje mašte, prisjećao je Ivan ističući kako je priča rasla a on nije nikom spominjao da je piše. 

- Bilo je to u ljeto 2009-te godine. Tada sam imao dvanaest godina i bio sam vrlo loš u sastavljanju rečenica. Ali poriv koji sam osjetio tjerao me je da pišem bez obzira na to. Stotine stranica nizale su se kako su prolazili mjeseci, a ja sam samo nastavljao pisati. "Posljednja izmjena Enzolart" pisana je tokom čitave 2011-te godine, da bi tokom 2012-te godine, kada mi je otac u proljeće mlad umro od nepoznatog uzroka, bila uređivana i lektorirana. Uređivao sam knjigu gotovo čitavu 2012-tu godinu i lektorirao ju (jer nisam imao novaca za lektora) više od tri mjeseca. Pročitao sam ju 37 puta. Ne mogu se nazvati urednikom, a ne mogu se nazvati niti lektorom. Ali Enzolart je morao biti završen. Tako je i bilo: u zimu 2012-te godine. Knjigu sam tada predao svome bratu, a on ju je predao tiskari. I u tiskari je knjiga čekala sve do proljeća 2014-te godine, kada je objavljena u 500 primjeraka. Troškove tiskanja smo platili moj brat Saša i ja, govori ponosno Ivan naglašujući kako je 2012-te godine, započeo pisati drugi dio Enzolarta, koji je zamišljen još od početka kao tetralogija.

- Do danas drugi dio Enzolarta ima gotovo 600 stranica. Ideje su uvijek svježe, no za njih ni ne brinem. Kvaliteta pisanja, koji me je oduvijek mučio jer nikada nisam mogao pisati kvalitetno s obzirom da sam bio vrlo mlad (a nisam ni sada ništa dalje od toga), drastično se u drugom dijelu poboljšao. Drugi dio Enzolarta za sada je bezimen. Za to vrijeme, tokom 2013-te godine, napisao sam čitav jedan novi roman od 200tinjak stranica nazvan "Veliki pad". U pitanju je knjiga filozofske tematike, jer iako sam u početku pisao fantastiku jer ju je najlakše pisati (a ona je jedna od tri tematike koje volim: filozofija, fantastika i politika), kasnije sam uvidio kako filozofiju ipak volim pisati najviše. Ako će biti interesa za moju knjigu Enzolart, od novaca kojeg ću zaraditi od prodaje tiskat ću još četiri knjige koje su već napisane i lektorirane, pun nade i optimizma govori Ivan kojeg niti teško djetinjstvo nije spriječilo u ostvarenju njegovog cilja. Naime, spletom nesretnih okolnosti , Ivan i njegova dva brata završili su u domu za djecu, gdje su četiri i pol godine proživljavali život bez roditelja.

- Upravo teče peta godina mog pisanja. U tih pet godina nije prošao niti jedan jedini dan a da nisam sjedio i pisao. Iako volim čitati sve knjige, najveći trag na meni ostavili su Dostojevski i Krleža, koji su za razliku od Tolstoja i Andrića, koji su maheri u opisivanju prostora, pravi maheri u opisivanju ljudske psihe, zaključio je Ivan Baran.

  • Avatar OHJOOOOOOJ
    OHJOOOOOOJ:

    Super! Ali, gdje je država da pomogne nadarenom klincu? Ili država služi samo određenoj kasti kako bi nakrali još više?