Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 35
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ekskluzivno

Damaška: Iznesite olakotne okolnosti, kazna se može ublažiti!

Mirjan Damaška
VL
20.04.2011.
u 12:30

Iako joj je sudac to nudio, Gotovinina je obrana odbila vjerujući da će "upaliti" dojam o nevinosti

U hrvatskoj povijesti jedva da postoji sudska odluka koja je tako bolna za domoljubno nastrojene Hrvate kao što je to prvostupanjska presuda haaškog Međunarodnog kaznenog suda za zločine na prostoru bivše Jugoslavije u predmetu protiv generala Gotovine i Markača, kojom se kriminalno ponašanje pripisuje ne samo njima nego i cijelom tadašnjem državnom vrhu.

Usporedba s Garibaldijem

Po svom potencijalu ta bi se presuda mogla usporediti s bolnom reakcijom koju bi u vrijeme Risorgimenta izazvala osuda Garibaldija zbog zločinačkog pothvata da s mrtvima Mazzinijem i Conte di Cavourom ujedini Italiju. Kad sam tu usporedbu spomenuo jednom ovdašnjem kolegi koji u raspadu Jugoslavije nalazi samo moralne paralele, uzvratio je da u presudi Gotovini i Markaču, kojom se zločincem proglašava i pokojni predsjednik Tuđman, nema ničega što bi Hrvate trebalo pogoditi više nego što bi Srbe pogodila osuda Slobodana Miloševića da je do nje došlo. S tim se shvaćanjem teško složiti. Sve kad bi između mrtvih Tuđmana i Miloševića doista postojala moralna simetrija, ostala bi među njima ipak važna razlika: prvi je stvorio hrvatsku državu, a drugi ne samo da nije stvorio Srbiju nego joj je nanio golemu štetu. Već sama ta okolnost upućuje na to da kriminalno žigosanje tih državnika ne bi izazvalo bolne reakcije istog intenziteta u Hrvatskoj i u Srbiji.

Koliko je god presuda Gotovini i Markaču iznimno bolno razočaranje za domoljubne Hrvate, korisno je da u teškim trenucima koje proživljavaju ne pretjeruju s negativnim značenjem te odluke. Sve kad bi presuda već bila pravomoćna, ne bi bilo opravdano reći da je njome utvrđeno da je Hrvatska nastala u zločinu. Hrvatska je postojala i prije Oluje, a ta je vojna akcija samo uspostavila teritorijalnu cjelovitost države. Bilo bi pretjerano tvrditi i to da je presudom Haaškog tribunala, i kad bi bila pravomoćna, dana globalno negativna ocjena Oluje. Treba imati na umu da sudske presude utvrđuju samo pravne aspekte kompleksnih historijskih događaja, i to u mjeri u kojoj su ti aspekti važni za utvrđivanje kaznene odgovornosti. Lateralni vidokrug sudaca ograničen je propisima o nadležnosti i pravnoj relevantnosti činjenica, pa su sudske odluke o povijesnim događajima – gledane kroz prizmu povjesničara – najčešće tek ulomci složene cjeline koji mogu lako iskriviti sliku onoga što se uistinu dogodilo.

Nenadležan za agresiju

U kompleksnoj motivaciji za pokretanje Oluje suce nije zanimala namjera uspostave teritorijalnog integriteta presječene zemlje ili mogućnost sprečavanja pokolja u Bihaću, nego ponajprije mogućnost etničkog čišćenja. Nisu ih zanimale ni pravno nevažne, ali historičaru dragocjene posljedice Oluje, koja je dovela do prekretnice u ratu i omogućila mirovni sporazum. Bilo bi doista žalosno da preživjeli hrvatski branitelji previde te pozitivne aspekte Oluje, pa da ih presuda privede pomisli da se nisu žrtvovali za pravednu stvar, već da su bili upleteni u zločinačku aktivnost. U velikom nezadovoljstvu koje je presuda izazvala bilo bi dobro izbjeći emocionalno privlačnu reakciju da se Haaškom tribunalu predbaci i ono što mu se ne može zamjeriti. Postoji dovoljno opravdanih zamjerki tom sudištu, pa tim zamjerkama ne treba dodavati i one neopravdane. Zamjera mu se, primjerice, da nije podigao ni jednu optužnicu za agresiju na Hrvatsku. Zaboravlja se, međutim, da Vijeće sigurnosti UN-a nije ovlastilo Tribunal da sudi za to kazneno djelo. Mnoga nezadovoljstva radom Tribunala proizlaze baš iz tog ograničenja nadležnosti, jer ono dovodi do toga da se slabo ili nikako ne razlikuju agresivno i obrambeno ponašanje. S prigovorom da je sud političko, a ne pravno tijelo također ne valja pretjerivati. Prigovor je točan u smislu da uspješnost postupaka koji se pred Tribunalom vode ovisi o pritiscima međunarodne politike na zemlje bivše Jugoslavije da sudu podnesu dokazni materijal i osiguraju prisutnost okrivljenika, kao i o unutarnjoj političkoj situaciji u tim zemljama. No prigovor da suci donose odluke koje ne proizlaze iz propisa nego iz političkih razloga dvojbene je prirode. Nezadovoljstvo odlukama suda proizlazi ponajprije iz pravnih propisa kojima se služi, a koji su usmjereni na to da se olakša osuda osoba koje fizički ne čine kaznena djela, ali su utjecajne u organizacijama kojima pripadaju neposredni počinitelji. Primjena tih pravnih propisa često dovodi do nesklada s duboko ukorijenjenim moralnim intuicijama običnog čovjeka. U skupinu tih propisa pripada, primjerice, i jedan oblik tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata, primijenjen u odnosu na generala Gotovinu. To vrijedi i za neke aspekte tzv. zapovjedne odgovornosti. Čovjeku s ulice strano je, primjerice, da se zapovjednik koji propusti kazniti podčinjene koji su namjerno ubili neke civile tretira kao da je osobno izvršio namjerno ubojstvo. Pučko shvaćanje jasno razlikuje ratnog zločinca od onoga koji je propustio da se tog zločinca privede pravdi. Osobito ako se onoga koji propusti kažnjavanje smatra herojem. Što se pak tiče opravdane kritike nastojanja da se uspostavi simetrija moralne odgovornosti za sve strane u sukobu, taj prigovor valja ponajprije uputiti na adresu Tužiteljstva, a ne Haaškog suda. Uspostavom simetrije gdje joj nije mjesto podriva se sposobnost budućih generacija da utvrde intenzitet zla, a u nekim situacijama i da zlo uopće prepoznaju.

Šansa “prijateljici suda”

Postavlja se pitanje što treba činiti. Na obrani je, dakako, da podnese žalbu protiv presude, koja je, doduše, dobro sročena, ali ima i slabosti. Bilo bi, međutim, dobro da se obrana u tom poslu kloni “sunčanog optimizma” koji je očitovala u raspravnom postupku. Nije riječ samo o tome da neopravdani optimizam potencira razočaranje presudom. Moguće je i da optimistične procesne geste, kadre impresionirati američke laičke porotnike, iritiraju profesionalne suce iz kontinentalno-europskog pravnog kruga. Čini mi se da doista postoji prostor za ublažavanje kazne. Obrana generala Gotovine odbila je, naime, iznijeti olakotne okolnosti, iako ju je sudac na to poticao. Razlog za tu taktiku (kojoj su skloni angloamerički pravnici) bila je vjerojatno bojazan obrane da bi se iznošenjem olakotnih okolnosti mogao oslabiti dojam o njezinu uvjerenju da je general Gotovina nevin. Bude li žalbeno vijeće dopustilo utvrđivanje činjenica kojima se može argumentirati u prilog ublažavanju kazne, odluka o kazni mogla bi se barem u nekoj mjeri smanjiti. Budući da su u pitanju i državni interesi, dobro je da je Vlada odlučila postaviti zahtjev da joj se dopusti uključivanje u postupak kao “prijateljici suda”. Iako je sud odbio takav zahtjev Vlade u raspravnom postupku, nije isključeno da će ga prihvatiti u drugom stupnju. To više što se prvostupanjska odluka djelomično oslanja na nagađanja o motivacijama predsjednika Tuđmana o kojima bi Vlada mogla kompetentno progovoriti. Osim toga, nedavno se bivša sutkinja Haaškog tribunala Amerikanka Patricia Wald očitovala o nepravdi da se de facto sudi vladi a da joj se ne dopusti nikakva uloga u postupku. No čini mi se da nema smisla da Vlada osporava primjenu pravne konstrukcije tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata. Ta je konstrukcija, doduše, izložena kritici uglednih stranih stručnjaka, a stalni je Međunarodni kazneni sud ne primjenjuje. No, prema mojem mišljenju, ne postoji apsolutno nikakva šansa da će se Haaški tribunal odreći te konstrukcije: primijenio ju je u mnoštvu predmeta – kako protiv Hrvata, tako i protiv Srba – pa bi morao ponavljati tako brojne postupke da to uopće ne dolazi u obzir. Što se pak diplomatske aktivnosti tiče, potrebna je domišljatost koju su dobro očitovali Srbi, pa bi se u njihovim postupcima mogla tražiti inspiracija za korisne korake.

Srbija bez vjetra u leđa

Raspačavati literaturu o zajedničkom zločinačkom pothvatu, makar i iz pera uglednih stranih stručnjaka, izgleda mi beskorisnom gestom. Bolje bi onda bilo staviti našim diplomatima na raspolaganje dobre “talking points” za razgovore sa stranim diplomatima i državnicima.

Pojavila su se i nagađanja da odluka Haaškog tribunala daje vjetar u leđa srpskoj protutužbi pred Međunarodnim sudom pravde kojom se Hrvatska tereti da je Olujom počinila genocid. Ostanemo li kod te metafore, trebalo bi reći da nije riječ o vjetru nego o blagom povjetarcu. Naime, sve kad bi i Međunarodni sud pravde u potpunosti prihvatio sva utvrđenja iz presude Haaškog tribunala, što nije dužan učiniti, ostao bi nalaz da je Hrvatska odgovorna za određena djela protiv čovječnosti i određene ratne zločine, a ne za genocid. Međunarodni sud pravde nadležan je, međutim, samo za odluke o kršenju konvencije o genocidu. Da bi srpska protutužba pred tim sudom uspjela, suci bi trebali utvrditi da je u hrvatskom državnom vrhu postojala genocidna namjera. Nju pak Haaški tribunal nije pronašao, kako je god kreativno protumačio transkripte s brijunskog sastanka. Sve u svemu, iako su se crni dani nadvili nad Hrvatsku, oblaci nisu tako gusti kao što se čine. Velika tuga ostaje, ali ne treba zaboraviti da ništa ne čini jedan mali narod tako zrelim kao dostojanstveno pretrpljena bol i nepravda.

Komentara 70

OB
-obrisani-
12:37 20.04.2011.

Kad se radi odgovorno i profesionalno,.....svasta nesto se moze postici.

AL
alapača
12:45 20.04.2011.

da, tako bi nekako trebalo posložiti stvari, ali nema u Hrvatskoj te pameti. ocjena 1: ne razlučuje se kad novinarka piše svoj stav, a kad prepričava ili citira Damašku.

DO
DoktorAmer
21:52 20.04.2011.

Guten tag, ja sam isto ogorcen i razocaran predrasudom, i zao mi je generala.Medjutim, bitne cinjenice ostaju: mi pobijedili i cijela Hrvatska je nasa, oni izgubili i vecinom zauvijek otisli.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije