U potrošačkom društvu u kojem, čini se, u zadnje vrijeme samo poskupljenja stalna jesu običan čovjek – potrošač najlošije prolazi. Vlada donosi razne mjere poput ograničavanja cijena nekih proizvoda i energije, formira bijele liste trgovaca, na kojoj su, doduše, samo tri trgovačka lanca, ali sve to malo pomaže, iz dana u dan potrošači se suočavaju s novim poskupljenjima.
Tako je već nešto više od godinu dana. Sad je opet najavljen rast cijena, i to robe stranih proizvođača, uglavnom multinacionalnih kompanija. Vlada najavljuje nove mjere za ublažavanje tih poskupljenja, ministri poput financijaša Marka Primorca poručuju građanima da imaju izbora i neka kupuju gdje je jeftinije, dok je ministar gospodarstva Davor Filipović svojedobno neizravno pozvao na bojkot jedne naftne kompanije koja nije snizila cijene goriva kazavši da on tamo neće točiti gorivo. U svemu tome potrošači su ipak prepušteni sami sebi, da se nose i bore s tim poskupljenjima, pogotovo hrane, kako znaju i umiju. A što pri tome mogu učiniti? Je li bojkot jedno od rješenja i je li on uopće moguć? Imaju li potrošači zbilja izbora u moru ovih poskupljenja?
Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (HUZP) svojedobno je, za velike gospodarske krize 2008. godine, pozvala potrošače na jednotjedni bojkot kupnje svega osim osnovnih životnih namirnica. Uzor su im u tome bile druge zemlje u kojima su potrošačke udruge također pozivale na bojkot, primjerice u Italiji, kad je poskupjela tjestenina, pozvale su da se ne kupuje to omiljeno talijansko jelo. I uspjeli su. Nakon tjedan dana tjestenina je pojeftinila. Slični pozivi na potrošački bojkot odaslani su nedavno, primjerice, i u Grčkoj, gdje su prošli mjesec tamošnje udruge za zaštitu potrošača pozvale građane da tjedan dana ne kupuju mliječne proizvode koji su jako poskupjeli. No u Hrvatskoj takva potrošačka akcija onda ipak nije uspjela. To nije nimalo iznenađujuće s obzirom na našu "nekulturu" prosvjeda i protesta.
Predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu potrošača Ana Knežević kaže da je za svaku pohvalu to što je Ministarstvo gospodarstva napravilo bijelu listu trgovaca i da dobro dođe svaki alat koji može poslužiti potrošačima, ali upozorava da onoj najugroženijoj skupini potrošača, a to je oko 300.000 umirovljenika s mirovinom od 300 eura i niže, to ne pomaže jer, veli, oni nemaju ni pametne telefone, ne koriste se aplikacijama niti imaju pristup internetu. – Mi smo cijelu prošlu godinu živjeli s poskupljenjima, i to većinom neopravdanim i nepotkrijepljenim, a onda nam se dogodio i onaj šok kad smo prešli na euro, kad nas je preplavio još jedan novi val poskupljenja. Stoga je najbolje da si svatko sam napravi crnu i bijelu listu i da ide tamo gdje je jeftinije kupovati. Cijene koje se podižu bez ikakve osnove doista trebamo bojkotirati – poručuje Ana Knežević dodajući da, ako baš moramo kupovati, onda ima dovoljno kataloga, svi veliki trgovački lanci redovito ih dostavljaju na kućne adrese svakog tjedna pa neka ljudi po tome prate gdje je što jeftinije.
Ona navodi da su nedavno u Njemačkoj potrošači protestirali zbog smanjenja gramaže i volumena proizvoda, dok su cijene ostale iste. A to se, veli, kod nas događa već godinama. I mi šutimo i trpimo. – Naši potrošači nisu toliko osviješteni i, kad bismo ih i pozvali na neki prosvjed, ne bi nam se pridružili – uvjerena je Ana Knežević. Ona ističe da su ljudi prisiljeni sami raditi redukcije i ograničenja i kad prestanu kupovati, napominje, onda će se trgovci osvijestiti i morat će vratiti cijene jer nije, kaže, roba tu zbog trgovca nego zbog kupca. – Prije nekoliko godina radili smo eksperiment u 11. mjesecu i pozvali ljude da ne idu kupovati, ali odaziv nije bio baš neki. Ljudi nisu svjesni da su potrošači regulatori tržišta i, ako mi nešto ne kupujemo, trgovac to ne može prodati. Kad bi bilo malo više svijesti i solidarnosti da ne kupujemo tako skupe proizvode, vidjeli biste što bi se dogodilo. Doći će do toga da ljudi neće moći kupovati, silom prilika će se odricati te dobro paziti što si mogu priuštiti, a što ne i onda će cijene po sili zakona ponude i potražnje pasti – smatra Ana Knežević.
Centar za edukaciju i informiranje potrošača – CEIP od siječnja i uvođenja eura pak provodi projekt Tajni kupac za zaštitu potrošača, a istraživanje u sklopu tog projekta pokazalo je, primjerice, da je kilogram riže s 20,99 kuna otišao na 3,28 eura, što je 23,99 kuna. Tanja Popović Filipović, predsjednica CEIP-a, kaže da je i, primjerice, cijena jogurta u čaši rasla svaki mjesec i da smo nakon povećanja cijena u siječnju u veljači opet imali rast cijena nekih proizvoda.
– Ono što jedino sada možemo, ako se ne donesu neke mjere, jer vidi se da senzibiliziranje trgovačkih lanaca teže ide, jest da jednostavno potrošači kažu: ja neću kupovati u trgovačkom lancu koji je poskupio, kupovat ću u nekom drugom. Znači, tako će čovjek promisliti što on sam može učiniti u takvoj situaciji. No to nema efekta ako tako postupi samo jedna osoba, ali ima ako to učini nekoliko tisuća ljudi. Mi smo ti koji ćemo odlučiti gdje ćemo kupovati, a gdje nećemo. Potrošači sada moraju preuzeti bitnu ulogu da korigiraju i mijenjaju tržište – poručuje Tanja Popović Filipović.
Dodaje da se sve pokušalo, odradile su se mjere ograničavanje cijena osnovnih prehrambenih proizvoda, išlo se na pozivanje u priključivanje aplikaciji za praćenje cijena i sad smo mi potrošači, ističe, ti koji moramo odraditi svoj dio i reći: Ja ne idem kod vas kupovati jer ste pretjerali. – Tržište jest slobodno, ali mi cijelo vrijeme progovaramo o tome kako nećemo zloupotrijebiti uvođenje eura za povećanje cijena, svi o tome pričamo i onda nam se dogodi da sve što smo pričali padne u vodu. Zato sad bitnu ulogu moramo preuzeti mi potrošači. Treba nam netko dati logično objašnjenje zašto na primjer cijena jogurta stalno raste. Mislim da sad mi moramo odraditi i reći: Nećemo na to pristati. Imamo mehanizme, alate, projekt Tajni kupac, imamo aplikaciju za praćenje cijene i trebamo kupovati gdje želimo. No mislim da manje-više svi još uvijek stihijski kupujemo jer samo želimo što prije doći s posla kući i što prije obaviti kupnju – smatra Tanja Popović Filipović.
Dodaje da su umirovljenici u boljoj situaciji jer prate akcije i paze gdje će kupovati. – Moramo početi razmišljati, sad je vrijeme da zaboravimo stihijsko kupovanje i da ne idemo u kupnju bez šoping-liste. Mislim da moramo početi pomno gledati što i po kojoj cijeni kupujemo – poručuje Tanja Popović Filipović. Analitičar tržišta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Miroslav Kuskunović smatra pak da bi bojkot kupnje proizvoda koji su neopravdano poskupjeli bio najveća kazna za trgovce i proizvođače. – Zavladala je korporativna pohlepa. I sad treba paziti na to koliko će korporacijama rasti profiti i koliko će oni biti veći na kraju godine u odnosu na prošlu. Ako su rasli, znači da se nisu ničega odrekli i da ih onda treba kazniti tako da im uskratiš državne poticaje i subvencije. A jedan od načina kažnjavanja je i bojkot. Smatram da je potrošač kralj i da je on taj koji može reći: "Neću kupovati zato što me varate, neću kupovati kekse koji više nisu zapakirani u 300 nego u 150 grama, a cijena im je ista." Jer je to ta pohlepa, nekim proizvodima smanjuju težinu, a ostavljaju istu cijenu, nekima stavljaju višu cijenu. Vjerojatno ima tu i opravdanja zbog viših troškova, ali mislim da oni svi sad pokušavaju manje-više ušićariti na potrošačima koji su već itekako istrošeni – smatra Kuskunović.
Dodaje da, kada bi potrošači poduzeli neku akciju i kada bi odlučili nekoliko dana ne kupovati, primjerice, jaja ili mliječne proizvode i kada bi se na takvu akciju odazvalo 50 posto potrošača, vrlo brzo bi se i trgovci i proizvođači morali trznuti i počeli bi snižavati cijene. Prema njegovu mišljenju, što se tiče hrane, sad je prilika da se vratimo na selo i da kupujemo kod naših seljaka, na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG) kao nekada, a tako bismo i poticali domaću proizvodnju. Napominje da postoji jako puno web-tražilica koje su se masovno pojavile za vrijeme pandemije koronavirusa, na kojima su ljudi nudili svoje proizvode. On predviđa da će cijena hrane i dalje rasti zbog zelene politike Europske unije i ekološke poljoprivrede koja je puno skuplja, zahtijeva više tehnologije i znanja, a to onda znači i veće cijene. S druge strane, veli, možemo uvoziti komercijalnu hranu iz, primjerice, Kine ili Južne Amerike pa ćemo jesti tu njihovu, kako kaže Kuskunović, "fake" hranu. – U sjećanju su mi "blagoslovi polja" u Bosanskoj Posavini i svećenik koji tijekom mise zaziva: "Oslobodi nas, Gospodine, od kuge, gladi i rata." Bolest i rat smo prošli, odnosno rat je još u našoj blizini, pa je sada na redu strah od gladi. Bez rata se može, od bolesti se čuvamo i liječimo, jedino je hrana još uvijek nenadomjestiva i strah od gladi uvijek je racionalan. Na dostupnost hrane utječe mnoštvo čimbenika i najskuplja je ona hrana koje nema. I u tom slučaju cijena i porast cijena samo su ekonomski pojmovi. Do tada nikome ne odgovaraju velike kolebljivosti, posebno rast cijena hrane – govori nam Ivo Grgić, profesor sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta.
On objašnjava da smo na porast tržišne cijene hrane osjetljivi iz dva razloga. Prvi razlog je strah jer očekuje se da će nakon porasta cijena, što je u normalnim okolnostima posljedica manje ponude od potražnje, doći i do nestašica. Drugi, ne manje važan razlog, navodi profesor Grgić, "voljnost" je stanovništva da veći dio zarada, često iz potrošnje "luksuza" transferira u izdatke za hranu. Jer, ne zaboravimo, napominje, jedan od pokazatelja gospodarske razvijenosti i standarda je mali udjel izdvajanja za prehranu u ukupnim izdacima kućanstva. – Zbog svega navedenog smatram da do nekog protestnog bojkota kupnje neće i ne može doći. Prije su mogući prosvjedi zbog porasta sveukupnih troškova života nego odustajanje od kupnje hrane. I što bi se u konačnici bojkotom postiglo? Koga ili što da bojkotiramo? A i kako to postići u Hrvatskoj gdje okupiti više od tri Hrvata možemo jedino za vrijeme utakmica ili slavlja nakon postignutih sportskih odličja? Teoretski, potrošači bi uz jaču promidžbu jedino pristali na bojkot određenih roba iz "nevoljenih" država, ali i opet pod uvjetom da je riječ o neprehrambenim proizvodima. Na kraju, ne zaboravimo da su proizvođači i ponuđači u prednosti u odnosu na potrošače koji moraju jesti pa "što košta da košta". A malo tržište je krasan poligon "nekorektnog, ucjenjivačkog i pohlepnog" grabeža jačih, u ovom slučaju ponuđača – smatra Grgić.
On ističe i da je jako različit odnos potrošača prema prehrambenim i neprehrambenim proizvodima. Prehrambeni proizvodi su, kaže, nasušna potreba. Neprehrambeni mogu i pričekati na ljestvici kupovnih prioriteta potrošača. A različito je, upozorava, i ponašanje pojedinih skupina potrošača s obzirom na dohodak. – Potrošačima ostaju tri mogućnosti. Najizglednije je da prihvate porast cijena kao nešto normalno, barem do razine stope inflacije te da za određeni dio dohotka, primjerice od 25 do 30 posto, kombiniraju kupljene namirnice. A uz to i da rade miks ponuđača, odnosno trgovina. Nije baš utješno za veći dio stanovništva Hrvatske da onaj manji dio nema problema s cijenama. Druga mogućnost je da se pobrinu za veće zarade, kako postojeće tako i dodatne. Još uvijek ne shvaćamo da imamo što smo htjeli, a to je da se jednim poslom teško mogu podmiriti sve veći izdaci i potrošački prohtjevi. Znači, može se očekivati da će radni dan trajati sve dulje i dulje, sve do točke pucanja i nemira. A treći, najlošiji odabir je čekati da netko u ime nekoga zamrzne cijene, a poveća plaće, što lijepo i utopijski zvuči. Znači, podržimo veću konkurenciju ponuđača te uz europske cijene dostignimo i europske zarade. Jednostavno, ali i teško, odnosno ostvarivo u periodu od dvadesetak godina – objašnjava Grgić.
On podržava veći udjel domaćih proizvoda u potrošačkim košaricama, ali napominje i da je to teže ostvarivo, i to iz dva razloga. Prvi, objektivni razlog je da se u Hrvatskoj proizvodi znatno manje poljoprivrednih proizvoda od naših potreba. Tako smo u 2021. godini proizveli oko 40 posto ukupnih potreba za voćem, 50 posto povrća, 70 posto govedine, 90 posto peradi, 66 posto ekvivalenta mlijeka… – Znači, i da hoćemo to poduzeti, nemamo dovoljno domaće proizvodnje, iako se zadnjih godina osjećaju određeni pomaci. I da proizvodimo znatno više od hrvatskih potreba, dio domaće proizvodnje trošio bi se u Berlinu ili Parizu, a domaći potrošači kupovali bi proizvode iz drugih država. Ono što se čini, za neke ne dovoljno brzo, jest da se oznakama potrošače upozorava na proizvode koji su proizvedeni u Hrvatskoj i da to bude jamstvo kvalitete, stvarne, a ne pripadonosne. Potrebno je više aktivnosti u sprečavanju tržišnih prevara, odnosno dovođenja kupaca u zabludu. A ne zaboravimo i da bi domaći proizvođači, posebno OPG-ovi, osim brige za potpore i novčane intervencije, više pozornosti trebali posvetiti ekonomici proizvodnje te posebno poslovnom povezivanju s ciljem zajedničkog nastupa na tržištu. Koliko su se voljni horizontalno i vertikalno povezati, pokazuje broj zadruga i proizvođačkih organizacija, koji je jako mali – zaključuje Grgić.
A trenutačna geopolitička i energetska situacija i sve ovo što se događa u zadnjih nešto više od godinu dana otkako je počeo rat u Ukrajini, prema mišljenju predsjednika Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mladena Novosela, doslovno je lov u mutnom na svim razinama. On pritom ističe da ne misli samo na Hrvatsku nego općenito na političku priču u svijetu. Svatko, kaže, lovi u toj gužvi i želi povećati profit te na neki način priskrbiti sebi određenu dobit. – Ni jedna Vladina mjere za ublažavanje poskupljenja nije djelovala. Primjerice, u prvom paketu, kad su smanjili PDV, cijene se nisu smanjile, nego su porasle. U drugom paketu ograničili su cijene nekih proizvoda, ali ni to nije djelovalo. Onda smo ušli u eurozonu pa je to bila još dodatna mogućnost lova u mutnom. Nažalost, mi kao građani možemo malo toga učiniti. Ono što mogu učiniti u kontekstu svoje pozicije, radnika ili umirovljenika jest da se bore za veće plaće i mirovine. Ono što zagovaram već dulje vrijeme je jedino rješenje u cijeloj toj priči – povećanje plaća i mirovina – kaže Novosel.
Dodaje da je jedino rješenje za građane da se solidariziraju, prije svega članovi sindikata sa svojim sindikatima u okviru svoje radne sredine i da budu spremni na sindikalne i sve druge akcije kako bi se plaće povećale. – Dakle, na svim razinama radnici, ali i umirovljenici moraju shvatiti da bez borbe nećemo moći ništa promijeniti. Može Vlada plasirati bijele i crne liste i liste svih drugih boja, no to je samo zamagljivanje očiju javnosti, to je samo jedna vrsta populizma kojom se ništa neće promijeniti. Promjenu može donijeti samo svijest građana da se moraju boriti za svoje veće plaće – poručuje Novosel i dodaje da profit mora biti pravednije raspodijeljen na plaće radnika koji trebaju sudjelovati u toj dobiti. – Mogli bismo optimistično sugerirati bojkot proizvoda zbog poskupljenja, no to je utopija. Jer idete u prvi dućan, onaj koji je u blizini, a ako vidite neki popust, onda idete tamo. Nema neke razlike između ovih trgovaca koji su pristali na liste i onih koji nisu, možda nekoliko centi. Ali svi oni jako dobro znaju kako od građana izvući novac – zaključuje Novosel.
Gluposti. Koliko mjesečno ode na cigarete, kave, mobitel, hbo, max tv, netflix i ostale gluposti bez kojih se može