S 1. siječnja ove godine mnogi od mojih prijatelja i poznanika, sve više-manje 60 plus generacija, našli su se u mirovini. Nekima je to došlo iznenada, drugi su to jedva dočekali, no, kako je to bio kolektivni odlazak, cijeli taj postupak bio je i zanimljiv te smo mogli razmjenjivati iskustva i priskočiti si u pomoć u tom zapravo kompliciranom postupku. Prikupljanje svih potrebnih podataka svakako je olakšavao e-Građanin i brzo smo dobili preliminarne izračune mirovine, to smo odradili još mjesecima prije formalnog odlaska u mirovinu.
S 1. siječnja, dakle, sva je papirologija bila obavljena i ostalo je samo čekati da počnu stizati mirovine. Od tada je prošlo osam mjeseci i od nas deset do sada je samo dvoje dobilo finalno, završno i konačno rješenje i svoju pravu mirovinu. Nas preostalih osam dobiva tzv. predujam, u iznosu koji je osjetno manji od one prave mirovine. U principu, odlazak u mirovinu svakako je jedan od najvažnijih datuma i događaja u životu. Kada nakon 38, 40 ili čak i više godina neprekidnog rada postaneš penzić. Ti trenuci trebali bi biti svečani, jer završavaš jednu od najvažnijih životnih era i prelaziš u zaslužen i opušteniji nastavak življenja. Kvaliteta tog nastavka, naravno, ovisi o tome koliko je svaki od nas radio, zaradio i uplaćivao u mirovinski.
Mirovine traba nazvati socijalnom pomoći, jer kolika zaslužena mirovina bi mogla onima koji su išli sa 30 godina staža u mirovinu i koji su mjesčno prosječno plaćali u mirovinski fond 10 DEM-a (5 eura ), a u mirivini će prosječno biti više od 30 godina.