Marko Rakar dugogodišnji je konzultant i savjetnik na području informatičkih sustava i korištenja financijske forenzike u identificiranju zloupotreba, korupcije i kriminala. Član je i suosnivač dviju udruga – Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova te međunarodne Udruge certificiranih istražitelja prijevara (ACFE.). Radio je na projektima za Vijeće Europe, Europski fond za Balkan, Razvojni program Ujedinjenih naroda, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Svjetsku banku, Transparency International, američki State Department, Međunarodni centar Olof Palme, Partnerstvo za otvorenu vlast i hrvatsku Vladu. A od 2021. je mlađi član Svjetske akademije znanosti i umjetnosti. Usto redovito piše o aktualnim temama na svom Mračnom blogu – mrak.org. Upravo na blogu nedavno je objavio listu tvrtki za koje, kako kaže, nakon kratkog istraživanja, vjeruje da su kandidati za plaćanje novog poreza na dobit. S njim smo razgovarali o tome kako geopolitička i financijska kriza te nevjerojatan pad američkog tehnološkog sektora utječu na ICT sektor u Europskoj uniji i posebice Hrvatskoj te kakve će biti posljedice uvođenja popularno zvanog poreza na ekstraprofit.
Kriza je zahvatila tehnološki sektor, vrijednost kompanija na burzi od početka godine je u padu, kamate centralnih banaka, posebice FED-a brzo rastu, velike tehnološke kompanije masovno otpuštaju radnike, recesija je na pomolu, optimisti tvrde neće biti strašno kako se činilo, drugi pak kažu da sektor tehnologije čeka dugo krizno razdoblje. Što vi mislite?
Vjerujem da ulazimo u vrlo duboku krizu kakvu do sada nismo imali, osobito ne tijekom naših života. Nije to samo pitanje tehnološkog sektora nego apsolutno svih industrijskih grana, trenutačno uz iznimku energetskog sektora, no i on će doći na red kada recesija krene svojom punom snagom. Ima puno razloga zašto će ova kriza, tzv. polikriza biti dublja i veća od ostalih, a između ostalog zbog neograničenog tiskanja novca posljednjih godina koje uvijek rezultira velikom inflacijom. Ruska invazija na Ukrajinu pokrenula je ogromno energetsko preslagivanje na svjetskoj razini, što u kombinaciji s lokalnim problemima poput njemačkog gašenja nuklearki i francuskih remonta dovodi do ogromnih disbalansa energetske bilance. Posljedica je preslagivanje europske industrijske baze koja odjednom više nije konkurentna te će energetski intenzivne industrije pobjeći iz Europe, a istovremeno imamo raspad koncepta globalizacije i masovni "on shoring" i povrat nekih industrija kući. Tu je i američko-kineski trgovački sukob koji se zasad vodi na razini tehnoloških kompanija, ali je u suštini geopolitičke prirode. I na kraju, nitko u biti ne zna što će se dogoditi sa siromašnim afričkim, azijskim ili latinskoameričkim državama koje u sukobima bogatih blokova moraju i dalje kupovati energiju ili hranu, ali po neusporedivo višim cijenama. Za razliku od prethodne krize 2008./2009., koja je bila uglavnom kriza pohlepe, ovo je sistemska kriza na svim razinama i čini mi se da sada rušimo stare i udaramo temelje novog svjetskog poretka.
Mislite li da su vrijednosti kompanija bile napuhane i da je rast u pandemiji bio umjetan pa se sada svode računi i optimizira? Koliko je zapravo pandemijski bum bio snažan?
U jednom trenutku odnos cijene dionice Amazona i dobiti bio je 1:172, Tesle čak 1:359. To znači da, ako uložite 100 dolara u dionicu, potrebno vam je 172 ili 359 godina da taj novac natrag dobijete kroz dividendu. Istovremeno, u segmentima industrije hrane, lijekova ili energije, ti odnosi su i dalje jako optimistični, ali su godine barem dvoznamenkaste, u pravilu između 50 i 80, što je i dalje previše. Nije sporno da smo u balonu, osobito tehnološki sektor. Taj balon nastao je uglavnom zato što već dugi period imamo iznimno niske, praktički nepostojeće kamate na kapital, kapitala ima u neograničenim količinama i to je dovelo do predatorskog kreditiranja, tj. masovnog financiranja različitih akvizicija koje su kroz čisto tržišne mehanizme dizale cijene dionica, kao i fenomena zombi-kompanija koje vjerojatno nisu profitabilne i nemaju to šanse ni postati, ali su se održavale na životu zahvaljujući jeftinom zaduživanju. Sada ulazimo u period obračuna i vrijednosti će se morati svesti u realne okvire, a s velikih visina na kojima se nalazimo padovi su dugački i bolni, a posljedice dalekosežne. Ogromna količina uglavnom fiktivne vrijednosti bit će uništena, a skupa s njome i niz kompanija, potencijalno i banaka, a možda i koja država poklekne pod pritiskom.
Može li se gledati IT sektor Europe odvojeno od američkog, hoće li u EU kriza biti 'mekša', odnosno hoće li europske tvrtke manje stradati?
Europske IT tvrtke povijesno gledano imaju problem zaostajanja za američkim i azijskim kompanijama, uglavnom zbog regulatornog okvira koji je daleko restriktivniji nego što je to na drugim mjestima. Dijelom su problem i visoki troškovi života kao i fragmentiranost tržišta, neovisno o tome što se radi o Europskoj uniji. Ne vidim da se imamo čemu nadati, nema naznaka da ćemo postati bitno konkurentniji ili inovativniji od svojih svjetskih konkurenata. Gotovo sve velike svjetske IT kompanije danas su koncentrirane u Americi ili Aziji. Jedini razlog za umjereni optimizam je broj jednoroga u IT sektoru, koji na razini europskog kontinenta raste velikom brzinom, bitno većom nego, primjerice, u Americi, no u apsolutnom broju i dalje znatno zaostajemo. Puno energije treba potrošiti kako bi se razumjelo zašto je europski IT tu gdje jest te koje kotačiće svi zajedno moramo okrenuti kako bismo dugoročno postali inovativniji i konkurentniji.
A što može očekivati hrvatski IT?
Već neko vrijeme zastupam tezu da mi imamo dvije IT industrije, prva je ona koja se za svoje poslovanje oslanja na državu te isporuku državnim i javnim naručiteljima. Taj dio IT-ja vjerojatno će ostati nezahvaćen bilo kakvom krizom, a možda će i iz Nacionalnog programa oporavka dobiti solidan poticaj. Hoće li to biti iskorišteno za opći boljitak društva ili će taj novac biti iskorišten kao financijska injekcija ovisnicima o državnom proračunu, trebamo tek vidjeti. Druga IT industrija koju imamo ona je koja se posljednjih godina probila na međunarodna tržišta i tamo se bori svojom inovativnošću i konkurentnošću, oni će sasvim sigurno biti zahvaćeni – ali na menadžmentu tih kompanija i viziji njihovih vlasnika je da se prilagode novoj situaciji i pokušaju prilike koje će se krizom otvoriti okrenuti u svoju korist. Smatram da je, generalno gledano, naš domaći IT vrlo robustan, nastao je gotovo u cijelosti nakon osamostaljenja i nije opterećen tranzicijskim problemima što ga generalno čini zdravim. Vjerujem da će za koju godinu biti još veći, jači i značajniji za domaću, a nadajmo se i europsku ekonomiju.
Mnogi financijaši, posebice iz venture capital fondova tvrde da će jači udar osjetiti startupi u kasnijoj fazi razvoja, takozvane brzorastuće kompanije?
Mnogobrojna venture capital ulaganja proteklih godina bila su usmjerena u tvrtke bez stvarnog poslovnog modela ili jasnog horizonta u kojem će postati profitabilne. Mislim da će se to sada promijeniti i da budućnost i dalje postoji za one startupe koji ponude jasan proizvod i putanju do profitabilnosti. Startupi koji razvijaju nejasne koncepte, bez fokusa na tržište i krajnjeg kupca u takvim okolnostima jednostavno više neće moći računati na financiranje i slijedi im ili "pivot", tj. zaokretanje poslovne strategije kako bi pronašli proizvod i kupce pa time postali ponovno atraktivni za fondove, ili im predstoji dezintegracija u kojem će okupljeni talenti biti raštrkani po novom krugu tvrtki i započeti novi razvojni ciklus.
Osim globalnih neprilika, hrvatski IT na udaru je novog poreza na dobit,k popularno nazvanog porez na ekstraprofit, koji je osmislila Vlada. Kako ocjenjujete taj potez vladajućih?
Porez na izvanrednu dobit nije izmišljotina naše Vlade nego europska inicijativa koja je zamišljena da utječe i na odgovarajući način "kazni" energetske kompanije koje su profitirale na jedinstvenoj kombinaciji faktora koji su stvorili energetsku krizu i eksponencijalni rast cijene energenata. Hrvatski izum je opseg kompanija koje su obuhvaćene tim porezom, koji je jedinstven na razini Europe i koji će zbog mjerila koja su dizajnirana za energetske kompanije nepravedno kazniti mnoge, uključivo i domaću IT industriju. Posljednjih nekoliko godina Vlada je napravila niz doista kvalitetnih iskoraka u stvaranju pozitivne investicijske klime i ovako nakaradnim porezom, ako doista bude onakav kakav je u prijedlogu, poništit će svu dobru volju koja je stvarana godinama. Ta nasušna potreba države da se bavi marksističkom redistribucijom dobara i da vjeruje da je u tome pravednija, bolja i efikasnija od privatne inicijative ostatak je socijalističkog mentaliteta i bio bi red da te nazadne koncepte jednom i zauvijek pokopamo.
Napravili ste brzu analizu kompanija koje bi mogle upasti u te nove porezne škare, koliko je ICT kompanija po vama pod prijetnjom novog nameta. Jedna kompanija je Span, jedna od rijetkih na burzi s obavezom izvještavanja, ima li izlaz i kako će to amortizirati?
Nekoliko kompanija izronilo je u ovoj grupi "ekstraprofitera" i, osim Spana, tu su i Infobip i Nanobit, a moguće da će još koja IT kompanija ove godine svojim prihodima ući u cenzus za oporezivanje izvanredne dobiti. Velike kompanije imaju mnogo manje manevarskog prostora nego mali i mikropoduzetnici, osobito ako su uvršteni na burzu poput Spana. Promjena pravila igre neposredno prije kraja financijske godine jednostavno ne daje dovoljno vremena za odgovarajuće korekcije, bit će jako demoralizirajuća i u konačnici će svi oni koje se zahvati ovom jedinstvenom interpretacijom izvanrednog poreza na dobit ponovno preispitati svoje odluke da sjedište tvrtke ostave u Hrvatskoj.
Radi li se tu o zadiranju u tržišnu utakmicu i ima li po vama temelja za ustavnu tužbu?
Taj cijeli porez na izvanrednu dobit ima niz nelogičnosti: zašto nisu obuhvaćene sve energetske kompanije koje su i zamišljene kao cilj tog poreza na europskom nivou? Zašto su izuzete, primjerice, vjetroelektrane i solarne elektrane koje su sagrađene na subvencijama, korupciji i koje su masovno otkazivale ugovore i trenutačno posluju profitabilnije nego ikad (a koje imaju limitirane prihode u drugim EU zemljama)? Zašto je odabran prag od baš 300 milijuna kuna prihoda? Je li prihod uopće dobar parametar za selekciju kompanija ili ima boljih i pravednijih ekonomskih mjerila? Porez obuhvaća niz industrija od kojih su neke bile iznimno na udaru pandemije, a kao cenzus se koristi razina dobiti i iz pandemijskih godina pa tako ispada da neke od tvrtki moraju iskazati manju dobit za 2022. godinu nego što su, primjerice, imale 2021. godine i slično… Ne znam može li proći tužba na Ustavnom sudu, ali mislim da svatko tko se imalo razumije u ekonomiju može bez zadrške zaključiti da je ovaj porez duboko nepravedan, a sasvim sigurno bitno različit od svrhe s kojom ga je Europska komisija predložila. Jasna mi je logika da trebamo oporezovati energetske kompanije, ali da s 51 posto poreza zahvatimo kompanije koje nam pružaju digitalnu infrastrukturu ili su isporučitelji digitalne transformacije ujedno je i odluka da sami sebi otežamo rast i razvoj koji nam je potreban da sustignemo prosjek Europske unije.
Što kompanije mogu napraviti da izbjegnu novi porez na dobit i s kakvim učinkom?
Ako imaju vremena, mogu odgoditi fakturiranje određenih usluga i isporuke robe kako bi umanjile prihode u tekućoj godini, mogu pribjeći jednokratnim otpisima ako imaju što otpisati, eventualno napraviti odgovarajuće rezervacije. U slučaju da su dijelovi multinacionalnih kompanija vjerojatno dijelom mogu pribjeći promjeni transfernih cijena i umanjiti rezultat. U svakom slučaju na raspolaganju im stoji nekolicina alata, od kojih su neki u cijelosti legalni, neki sivi, dok neki ne bi prošli temeljitu analizu revizora ili poreznika. Iznimno je nekorektno i krajnje nepravedno mijenjati pravila igre na kraju partije, a to je ono što se upravo događa.
Kada govorimo o IT-ju, oni se uz očito smanjenje investicija neprestano bore i s manjkom kvalitetnih stručnjaka, kako to pomiriti? Je li rješenje odreći se svih pratećih službi?
Kratkoročno, nešto se može napraviti unutarnjim optimizacijama poslovanja, no dugoročno apsolutno jedina dva smjera koji domaćoj IT industriji preostaju su investicije u obrazovanje novih kadrova i privlačenje kadrova iz trećih zemalja. Država tu može pomoći manjom poreznom presijom, ali mišljenja sam da je naš porezni sustav, osobito ovaj na dohodak, proteklih godina unakažen do granica neprepoznatljivosti i upitne učinkovitosti. Mislim da nam nema drugog izlaza nego napraviti cjeloviti redizajn za koji se samo možemo nadati da će biti kvalitetniji i pravedniji od ovog koji danas imamo.
Ima li nešto dobro u ovoj priči ili će nas sve naposljetku zahvatiti stagflacija koje se nećemo baš tako brzo riješiti?
S obzirom na to da ulazimo u splet povijesnih okolnosti koji je bez presedana, mislim da još nismo u fazi da uopće razumijemo razmjere problema ili čak koji nas sve problemi pritišću. Mi znamo što se događa danas, ali efekti toga u kratkom, srednjem i dugom roku uglavnom su nejasni i nepoznati. Trenutačni konsenzus je da sasvim sigurno ulazimo u recesiju i manevarski prostor koji bi vodio prema nekom izvjesnom pozitivnom ishodu kod fiskalne politike relativno je malen, a monetarne gotovo nikakav. Veliko je pitanje hoće li se recesija u kombinaciji s inflacijom koja je nakon desetljeća i desetljeća prešla dvoznamenkaste brojke u nekome trenutku doista pretvoriti u stagflaciju ili će opće zaustavljanje ekonomije inflaciju pretvoriti u deflaciju, koja na prvu izgleda atraktivno, ali ima dugoročne posljedice na ekonomiju.
Mnogi kažu, pa eto i vi, da se radi o krizi kakva još nije viđena. Kako vidite sljedeću godinu, prije svega za domaći ICT ?
U posljednjih nekoliko godina često sam pisao o različitim faktorima koji su se polako kristalizirali u svjetskoj ekonomiji, a koji svi po mojem mišljenju vode prema “savršenoj ekonomskoj oluji” kakvu nitko od nas nije do sada doživio. Krizi koja po svemu sudeći ima potencijal biti usporediva, ako ne i veća od Velike depresije 1929. godine i čiji se obrisi koje danas naziremo zabrinjavajuće poklapaju sa Strauss-Howeovom generacijskom teorijom “četvrtog zaokreta” koja kaže da nakon raspona jednog ljudskog života, svakih 80-100 godina, imamo veliku krizu.
Iz naše lokalne perspektive vjerujem da ćemo je preživjeti. Budući da smo svi zajedno odrasli u razdoblju permanentnih kriza koje su bile dublje i dugotrajnije nego na drugim mjestima, uz malo sreće iskoristit ćemo to naše genetski urođeno snalaženje da malo jače zagrabimo i pokušamo nadoknaditi udaljenost između sebe i ostatka razvijenog svijeta. Volio bih samo vidjeti više dokaza da naša država priprema i sebe i ekonomiju za tešku kriznu godinu ili krizne godine koje su pred nama. Svaka kriza je prilika, pa tako i ova, bila bi velika šteta da je ne iskoristimo.
Intervju je objavljen u prilogu Smart (br. 53) u tiskanom izdanju Večernjeg lista
Onaj tko je preživio Jugu, pa Domovinski rat, pa 30 godina učestale pljačke, živio na selu i znaš što je težak fizički posao i kako se dođe do korice kruha, ovo danas je kak ni englezi rekli, pis of kejk...