SUB 28. 2.
Krvavi
korak sa svijetom
Malo je što u tako tragičnom odnosu kao zemlja i krv, bila
riječ o krvavim sukobima za zemlju između država i skupina ili obitelji
i pojedinaca. Jedan takav sukob – između Židova i Palestinaca
– već desetljećima potresa cijeli planet i mogao bi postati
najdugotrajnijom i najužasnijom bitkom za zemlju u povijesti.
Današnje krvoproliće u Križevcima pojedinačni je primjer iz
kojeg se vidi koliko ubilačkog nagona može izazvati spor oko zemlje,
ovaj put spor rođaka oko međe između vinograda. U tom nezapamćenom
zločinu ima sulude ironije – dogodio se u državi u kojoj je
zemlja sve zapuštenija, u kojoj tako malo vrijedi i u kojoj
od nje bježi svak tko ima kamo. No što god o tome mislili
– u trendu smo s razvijenim svijetom. U tom svijetu
pomahnitali pojedinci pokazuju kako životi ljudi za njih
ništa ne vrijede pa ih ubijaju bez razloga i povoda, dok su
za lakoću s kojom prave pokolje Hrvatima potrebni tako neznatni razlozi
i povodi. Ali tako je svejedno kako se tko kvalificira za
“aktivno sudioništvo” u svijetu koji
cijeli – sjedi ispred televizora! I gleda uglavnom pokolje.
NED 1. 3.
EU:
Bogati ne mare za siromašne
Isti dan kad je na HTV-u Jandroković lažuckao kako je prednost članstva
u EU i u tome što bogatije zemlje pomažu
siromašne pogođene krizama, bogate zemlje s Njemačkom na
čelu odlučno su odbile osnivanje fonda za siromašne, zemlje
iz kojih rado izvlače goleme profite. Eto povoda za osvrt na sve manju
potporu građana (osjetno manju od trećine!) ulasku Hrvatske u EU
– kako pokazuje nekoliko anketa. Do prije desetak godina, dok
još nije bilo ucjena Haagom, optužnice protiv Gotovine i
paničnog nastojanja hrvatske vlasti da ga pronađe, dok još
profiteri iz EU nisu bili pokupovali hrvatske banke i unosne državne
tvrtke, dok je za narod Europa značila kulturu i civilizaciju,
gospodarski razvoj, ravnopravnost, veće investicije i
tržište, obično je oko 80 posto anketiranih bilo za Uniju. U
međuvremenu Europa je u odnosima s Hrvatskom, uz politički pritisak i
ucjene, pokazala interes samo za kupnju njezinih nacionalnih
bogatstava, grabljenje profita, nametanje zakona kojima se ugrožava
hrvatski nacionalni interes... Osim toga, nezadovoljstvo u novim
člancama EU kadšto se pretvara u krvave nerede, a protiv EU
sve više istupaju europski intelektualci i političari, o
čemu se u nas uglavnom šuti.
PON. 2. 3.
Obama
kao obmana
Obama povlači američke vojnike iz Iraka. Istina, ostat će ih
“nekolicina”, 50-ak tisuća, da iračka djeca ne
zaborave kako izgledaju. Osvajači uvijek nastoje stvoriti privid brige
za osvojene zemlje, privid suverenosti njihovih političkih vođa i
privid svojih dobrih nakana. Pa kad je posvuda njegov izbor slavljen
kao povijesni, kao nova nada za svijet, kad ga predlažu i za Nobelovu
nagradu za mir – zašto Obama ne bi napravio
historijski obrat i u utjecaju Amerike na planetu? Zašto
sami Iračani ne bi odlučili kad će otići Amerikanci, zašto
građani i nepotkupljive vlasti u drugim državama ne bi odlučivale o
američkoj vojnoj, obavještajnoj, gospodarsko-financijskoj i
svakoj drugoj ulozi (preko nevladinih udruga, prosudaba iz State
Departmenta, Freedom Housea, itd.) koju imaju u njihovim domovinama?
Nikad SAD neće pristati na takvu neovisnost svijeta od sebe i obratno,
pa će čast spašavati prividima, kao što je
povlačenje Amerikanaca iz Iraka. Taj privid je i sam Obama: crna boja
puti i opće stvaranje mita o njemu trebali su što
više pojačati obmanu o “povijesnim
promjenama” kako bi se što više prikrio
izostanak tih promjena a Amerika ostala ista ili postala još
istija.
UTO 3. 3.
Trijumfalni
Mesićev finiš
Dok Mesić oduzima odlikovanja generalu Zagorcu, podsjetimo: jedan
tjednik je prije desetak godina objavio procjenu da je od novca
što su ga ukrali ratni profiteri i sudionici pretvorbe i
privatizacije vani izneseno oko 18 milijardi dolara! Vi ste možda
skeptični pa ćete reći – kako će Mesić sve to vratiti u
još samo nekoliko mjeseci vlasti kad se u devet godina
mandata može pohvaliti tek s nepravomoćnih 40-ak milijuna koje bi
trebao vratiri Zagorec!? A to je samo nešto više
nego što je Mesićev šogor preko noći zdipio
preprodajom “Podravkina” odmarališta u
Primoštenu. Ili čak nešto manje od novca iz nekih
afera njegova miljenika Nadana Vidoševića. A puno manje od
bogatstva koje je, kako tvrde protivnički pretedenti na
“Euroherc”, nezakonito prisvojio Dubravko Grgić na
čijoj jahti uživa naš predsjednik! Tim pak skepticima treba
reći – ako u dva mandata jednoga čovjeka, Mesića, koji je,
kako vidimo, volio društvo časnih ljudi, nijedna zemlja u
povijesti svijeta nije toliko zadužena kao Hrvatska –
zašto ne bismo vjerovali da je presuda Zagorcu trijumfalni
predsjednikov finiš a ne “sumrak hrvatskoga
pravosuđa” u njegovu mandatu, kako kaže razočarani Zagorčev
odvjetnik Hodak.
SRI 4. 3.
Tako
završava moraliziranje
Prošli tjedan pisao sam o licemjerju antikorupcijske
kampanje i poziva građanima da prijavljuju mito, a već ovaj tjedan
– vijest da je 2,4 milijuna kuna iz proračuna za
osmišljavanje te kampanje podijeljeno “ispod
stola”, bez natječaja i s namještanjem iznosa
kojim su izbjegavani propisi. Korupcijom protiv korupcije! Posljednje
desetljeće u hrvatskoj politici svako moraliziranje završava
suprotnom praksom. Nitko nije toliko rabio riječi
“pošteno” i “čiste
ruke” kao Račanov SDP, no upravo će Račan i Linić biti
sudionici afera teških stotine milijuna kuna (Lenac, Riječka
banka, Ina, Excelsior, itd.). Kao svoj politički program uoči
prošlih izbora HNS je istaknuo “pravedno
društvo” premda je ta stranka rekorder po
slučajevima, blago rečeno, s ruba kriminala (Čačić, Ferenčak,
Nobilo...). Bit će da ministru pravosuđa Šimonoviću, koji
djeluje kao da je za tu dužnost posuđen iz samostana klarisa ili
karmelićanki, i nije ostalo drugo nego da se kraj sprege političke
moći, kriminala i korupcije obrati osjećaju za pravdu i spremnosti za
prokazivanje zla kod građana, znajući da je to uzaludno. Ali se i po
tom prividu dobrih namjera na prvom koraku
popiškiše njegovi činovnici!
ČET 5. 3.
Sindikat
traži milostinju
Evo još jednoga prijedloga Krešimira Severa,
predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata, koji će ostati uzaludan
kršćanski vapaj za državnim milosrđem prema radnicima.
Njegova je zamisao da se osnuje jamstvena agencija koja bi nastavila
otplaćivati stambeni kredit kad to radnik (zbog gubitka posla)
više ne bi mogao, s tim da bi mu se ta obveza vratila kad bi
je iznova bio u stanju preuzeti. Sever je tako priznao poraz sindikata
– umjesto da zaštiti radnički interes, posao i
dostojanstvo, on bi se, nesposoban za tu zaštitu, zadovoljio
milostinjom i obogaljenim ponosom. Umjeso da bude borben, sindikat se
predaje i moli protivnika da radniku, kad mu je oduzeo sredstvo za
život, ne uzme i sam život. Umjesto da bude takmac države i poslodavaca
u bitki za radnika, sindikat postaje prosjak. Naravno, država prijedlog
neće prihvatiti. Ali kad već spominje prve dvije adrese na koje će
prijedlog poslati – premijera Sanadera i ministricu Kosor
– možda bi Sever puno korisniju stvar učinio da to dvoje
dužnosnika zamoli da radnicima kažu kako su sami došli do
stančića i kućice koji su nešto manji od Arene, te da ih
savjetuju kako primijeniti njihovo iskustvo i način stjecanja.
PET 6. 4.
Dijaspore
od Laškog do danas
Što su dijaspore? Ima ih različitih. S beskrajnom
nacionalnom gorčinom možemo reći da su neka vrsta dijaspore i Hrvati
koje su partizani žive zakopali u jednoj od najstravičnijih grobnica
otkrivenoj ovih dana kraj Laškoga u Sloveniji. Ni oni nisu
mogli glasovati, za život i pravdu glasovati, a to bi i te kako trebali
imati na umu Zoran Milanović i SDP kad iznova traže da se hrvatskoj
dijaspori glasovanje ograniči samo na mogućnost da u slučaju dvojnoga
državljanstva Hrvati izvan Hrvatske biraju samo u jednoj zemlji
– u kojoj se za to odluče. Upravo bi SDP trebao biti posebno
osjetljiv kad je iseljeništvo posrijedi, jer ta se stranka
ni lako ni odlučno ne odriče baštine onih koji su
“dijasporu” stvarali i tako što su u
leševe na najokrutniji način pretvarali svoje ratne i
političke protivnike. Upravo tragom toga protivništva
Hrvatsku su u komunizmu neprekidno napuštali i oni kojima su
i normalan život i normalan politički izbor onemogućavali Račanovi i
Milanovićevi prethodnici. I djetetu je jasno da je samo jedan SDP-ov
razlog protiv glasovanja dijaspore – tamo nemaju nikakve
šanse. No zašto tu šansu ne bi počeli
stvarati? Zar se uz ovakav HDZ trebaju bojati toga pokušaja!?
TJEDNA INVENTURA
