Hrvatski nogometni savez organizirao je dvodnevnu konferenciju pod nazivom Nogomet kao pokretač pozitivnih društvenih promjena – inkluzija i održivost, koja se održala u zagrebačkom hotelu Hilton Garden Inn. Konferencija je okupila brojne domaće i međunarodne stručnjake iz svijeta sporta, civilnog društva, institucija i medija, radi poticanja dijaloga o važnim društvenim temama koje se povezuju s nogometom. Tijekom dvodnevnog programa govorilo se o uključivanju osoba s invaliditetom i ranjivih skupina, razvoju ženskog nogometa, izgradnji pozitivne navijačke kulture, borbi protiv diskriminacije i govora mržnje, ulozi medija i komunikacije te očuvanju okoliša i održivom upravljanju sportskim događanjima.
Jedan od zanimljivijih panela bio je Ženama (ni)je mjesto u nogometu.
– Je li ženama mjesto u nogometu, na takva i slična pitanja odgovarala sam i prije deset godina. Nadam se da za sljedećih deset godina ovakvih panela neće biti. Nogomet je sport koji voliš bez obzira na to jesi li muško ili žensko. U odnosu na Hrvatsku, u inozemstvu ženski nogomet galopira, dok smo mi u laganom kasu. Vani se u ženskom nogometu vrte veliki iznosi, primjerice, Fifa će u 2026. godine u ženski nogomet uložiti milijardu eura. Još je zanimljiviji podatak da organizatori Svjetskog prvenstva za nogometašice, koje će se igrati u Brazilu 2027. godine očekuju prihod od milijardu dolara. Organizatori SP-a u Australiji 2023. godine zaradili su 15 milijuna dolara. U ženski nogomet ulazi sve više sponzora, a na Svjetskom prvenstvu 2031. godine igrat će rekordnih 48 zemalja. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu muški turnir igrat će 12, a na ženskom 16 ekipa – rekla je Lada Rojc, Fifina stručna instruktorica za suđenje.
Tihana Nemčić Bojić u ženskom je nogometu jako dugo, gotovo 30 godina.
– Kada sam počela igrati nogomet u Križevcima svi su se čudili. Nisu uopće znali da postoji ženski nogomet. Jesam li nailazila na predrasude? Možda ih je bilo, ali nisam ih čula. Ništa mi nije bilo teško, jednostavno sam se zaljubila u nogomet i to je bilo to. Za mene je moj put bio izazovan, ali istovremeno i lijep. Ukratko, moj je život nogomet i jako ga volim – rekla je Tihana, danas izbornica hrvatske futsal reprezentacije.
Iva Olivari radi u Hrvatskom nogometnom savezu od 1992. godine, danas je team menadžer A muške nogometne reprezentacije.
– Iskreno, bit ću najsretnija kada panela s ovom temom više ne bude. Ne znam zašto se danas itko iščuđava kada vidi ženu u nogometu, bilo muškom ili ženskom. Imam puno kolegica koje rade s reprezentacijama, ali za razliku od mene, kada njihova reprezentacija ide na put, one ostaju doma. Imam jedan primjer gdje jedna kolegica ne smije čak ni u autobus s reprezentacijom. Valjda misle da je autobus brod pa žena donosi nesreću. U svakom slučaju, gotovo u svakom nogometnom klubu radi barem jedna žena, na ovoj ili onoj funkciji, za njih se možda ne zna jer nisu previše izložene u javnost, ali rade ogroman posao – rekla je Iva.
Tamara Benković trenerica je ŽNK Splita.
– Moram reći da sam imala dobrih iskustava s muškim trenerima, kolegama koji su mi tijekom moje trenerske karijere puno pomagali. Dobro, neke je trebalo malo više uputiti u to što je ženski nogomet, ali nikad nisam naišla na velike poteškoće zato što sam žena u nogometu – rekla je Tamara.
Sjajnu priču na panelu Nogomet kao podrška izbjeglicama i ranjivim skupinama ispričao je Branimir Šloser, koordinator omladinskog pogona u klubu Zagreb 041 koji se natječe u Drugoj zagrebačkoj ligi.
– Jedan od naših prvih trenera bio je stranac, Celestine Olisea koji je 2012. stigao iz Nigerije, iako za sebe kaže da je iz Biafre iz koje je, kako kaže, zbog kolonijalizma nastala Nigerija. Trebala mu je godina i pol dana da dobije azil. On je živio u jednom selu gdje su upali pobunjenici i ubili su sve stanovnike osim njega. Uspio je pobjeći. Ukrcao se na brod za Francusku. U jednom su mu trenutku s broda rekli: "Vidiš li obalu? E, sad lijepo skoči i plivaj do nje." Olise je to i napravio. Doplivao je i ustanovio da to nije Francuska. Iskrcao se blizu Splita. Kada su mu rekli da je u Hrvatskoj, odmah je znao gdje je jer je neobično cijenio Zvonimira Bobana. Iz Splita je došao do Zagreba, pronašao naš klub, prvo radio s djecom, potom sa seniorima i ostao. Brzo je naučio hrvatski jezik. Kaže da je, iako vrlo težak, ipak sličan njegovu. Danas i dalje živi u Zagrebu, tu se oženio, ali više nije u nogometu – rekao je Šloser.
Otvori KEKS Pay
