Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport SP Francuska 2017

Patrik Ćavar: Olimpijsko smo zlato proslavili na benzinskoj crpki

Dobio sam posao komentatora na Sportklubu. Kako za sada radim isključivo tenis, dođem na tjedan-dva kad je na programu neki turnir i to odradim. Evo, baš sam nedavno prenosio mečeve iz Chennaija. Kako Sportklub ne prenosi Australian Open, moći ću u miru pogledati rukomet iz Francuske. Nekako ispada da pola godine živim u Metkoviću, a pola u Zagrebu. Sreća da nisam prodavao stan u metropoli. Sad mi jako dobro dođe – rekao je Ćavar
16. siječnja 2017. u 20:10 1 komentara 3986 prikaza
04.01.2017., Zagreb - Patrik Cavar, bivsi rukometas. Photo: Zarko Basic/PIXSELL
Foto: Žarko Bašić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/7

Patrik Ćavar, legendarni hrvatski rukometaš, trenutačno živi u dva grada. Malo je u rodnom Metkoviću, a sve je češće i u Zagrebu. Zašto u Zagrebu?

– Dobio sam posao komentatora na Sportklubu. Kako za sada radim isključivo tenis, dođem na tjedan-dva kada je na programu neki turnir i to odradim. Evo, baš sam nedavno prenosio mečeve iz Chennaija. Kako Sportklub ne prenosi Australian Open, moći ću u miru pogledati rukomet iz Francuske. Nekako ispada da pola godine živim u Metkoviću, a pola u Zagrebu. Sreća da nisam prodavao stan u metropoli. Sad mi jako dobro dođe – rekao je Ćavar koji je ovih dana u Zagrebu bio sa suprugom Dubravkom, a u Zagrebu je u krugu prijatelja dočekao i Novu godinu.

I dok u Zagrebu radi, u Metkoviću se najčešće odmara.

– Istina. Dobro mi je i rekreiram se. Igram tenis, družim se s prijateljima na kavama, malo vježbam komentiranje. I tako prolaze dani – kaže Ćavar.

Sad će dani malo prolaziti uz rukomet jer se u Francuskoj već igra Svjetsko prvenstvo. Ćavar će s guštom gledati kauboje.

– Moram istaknuti da sam bio sukomentator na Novoj TV u danskom Herningu gdje su se igrale kvalifikacije za odlazak na Olimpijske igre. To je bilo prvi put nakon dugo, dugo vremena da sam uživo gledao utakmicu naše reprezentacije. Uglavnom rukomet gledam na televiziji ako je neka dobra utakmica ili pratim rezultate na internetu – istaknuo je.

Niste bili ni na Večeri rukometa koju je organizirao Hrvatski rukometni savez u jednom zagrebačkom klubu?

– Nemam pojma da je to uopće bilo. Nije me nitko zvao. A da me netko pozvao, rado bih došao. Zašto ne, volim se družiti s bivšim i sadašnjim rukometašima – istaknuo je Pako.

Na toj Večeri rukometa bili su proglašeni najbolji rukometaš i rukometašica.

– Znam, to je tradicionalni izbor Sportskih novosti. Mislim da sam i dalje rekorder po broju trofeja za najboljeg rukometaša Hrvatske – istaknuo je Ćavar.

Nisam bio razočaran

Što u Francuskoj možemo očekivati od naših dečki?

– Uh, teško je reći. Igramo dosta promjenjivo. Tako da možemo uzeti medalju ili ispasti u osmini finala. Jasno, bilo bi super kada bi ova mlada generacija osvojila medalju. To bi bio fantastičan uspjeh i prava reklama za Europsko prvenstvo 2018. godine kojem smo mi domaćini. Žao mi je što nismo na Olimpijskim igrama bili na postolju. Ne mogu reći da sam bio jako razočaran što smo tamo ispali u četvrtfinalu. Ipak, igrali smo protiv jakih suparnika, pobijedili smo kasnije finaliste, Dansku i Francusku. Ono što me muči jest što smo tamo igrali promjenjivo. Pobjeđivali smo najjače, a gubili od slabijih. To se jednoj ozbiljnoj reprezentaciji ne bi smjelo događati – rekao je Ćavar.

Petar Metličić POMOĆNI TRENER Pero Metličić otkrio što nije dobro u igri Hrvatske i što moramo popraviti Čile sestre Bonaventura Ispisale su povijest: Prvi put na muškom SP-u sudile žene Bjelorusija Skupina C Bjelorusija se dobro namučila protiv Kljajićeve Saudijske Arabije

Poslije Rija izbornik Željko Babić dao je neopozivu ostavku, ali mu je Ivano Balić, koordinator za muški rukomet, dao još jednu priliku. Je li to bio dobar potez?

– Mislim da zbog lošeg nastupa u Riju nije problem bio Željko Babić, već činjenica što nemamo dovoljno kvalitetnu reprezentaciju. Nemamo reprezentaciju za zlato. Uvijek sam govorio, a možda će nekome ovo biti smiješno, trener je važan, ali nije toliko važan. Najvažniji su igrači. Ako imaš vrhunske igrače, onda im trener ima jako malo reći. Prema mome mišljenju, trener bi trebao biti samo dobar psiholog, a igrači će odraditi ostalo. Zato ne mislim da je Babić isključivi krivac – kaže Ćavar.

Zanimljivo je da ste se od reprezentativnog dresa oprostili upravo u Francuskoj, na Svjetskom prvenstvu 2001. godine.

– Sjećam se. Ispali smo u osmini finala od Ukrajine, nakon dva produžetka.

Nismo li i tada imali jaku reprezentaciju, a opet nismo osvojili ništa?

– Ne bih rekao da smo imali jaku reprezentaciju kao, primjerice, na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine kada smo bili prvi. Te 2001. godine nedostajalo nam je pet-šest vrhunskih igrača. Ali baš vrhunskih. Nema reprezentacije u svijetu koja to ne bi osjetila. Tako da smo na tom turniru bili dosta hendikepirani što se tiče rostera, a opet nismo izgubili od nekih tamo bezveznjaka. Jer Ukrajina je u tom trenutku bila jedna jako, jako ozbiljna reprezentacija kakvu nikada do tada, a ni poslije nisu imali – kaže Ćavar.

Nakon ispadanja u osmini finala jedini se niste vratili kući s reprezentacijom?

– Nisam, otišao sam odmah u Barcelonu gdje sam tada igrao. Ma bio sam razočaran rezultatom, a i slomio sam prst na nozi pa mi nije bilo ni do čega. Dvije godine prije, na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, morao sam se vratiti kući zbog ozljede mišića na rebru, i to samo nekoliko dana prije početka turnira – govori Ćavar.

Bolne ozljede

U reprezentaciji je igrao od 1993. do 2001. godine. U tom vremenu osvojio je s Hrvatskom olimpijsko zlato (1996.), svjetsko srebro (1995.) i europsku broncu (1994.). Eto, da je ostao još dvije godine, možda bi osvojio još jedno svjetsko zlato.

– Ma već sam ja 2001. počeo razmišljati o tome kako je vrijeme da se oprostim od reprezentacije. Rukometom se ozbiljno bavim od 15. godine i svi ti silni treninzi, utakmice i napori došli su polako na naplatu u kasnijim godinama. Ozljede su bile sve češće i bolnije. Nakon povratka sa SP-a odlučio sam ne samo da neću više igrati za reprezentaciju već nisam više želio igrati ni za Barcelonu koja je u to vrijeme bila nepobjediva u Europi. Htio sam igrati još nekoliko godina, ali u nekom manjem klubu, u laganijem ritmu – kaže Ćavar.

I onda ste potpisali jedan od najneobičnijih ugovora u povijesti rukometa. Iz Barcelone ste otišli u susjedni Granollers?

– O financijama smo se dogovorili odmah. Ali moj uvjet da potpišem bio je da treniram samo jednom dnevno. Trener se složio i još je rekao kako će me dodatno paziti od napora. Ja sam mu odgovorio da nema problema, ali da to mora pisati u ugovoru. Nema ništa na riječ, da ne bude kasnije zabune. I još smo stavili u ugovor da, kad službeno završi sezona, odmah sam slobodan od bilo kakvih obaveza. Jer, u Barceloni se događalo da smo trenirali još mjesec dana nakon što je završila sezona. Tako da sam se u Granollersu maksimalno zaštitio.

Ipak, Lino Červar vas je zvao za SP u Portugalu 2003. godine?

– Zvali su me, ali rekao sam da moje tijelo ne može više izdržati sedam utakmica u deset dana – istaknuo je Ćavar.

A kako gledate na nova pravila u rukometu koja su se dosta promijenila u odnosu na vašu eru igranja.

– Prvo što bih ukinuo od tih novih pravila jest brzi centar. To mi je jedno zaista nakaradno pravilo. Igra se ubrzala jedno sto puta. Nekad smo mi znali nakon pogotka ostati ležati na suparničkoj strani kako bismo povratili snagu jer smo disali na škrge. Sudac bi lijepo svirao time-out, a toga sada više nema. To pravilo nije dobro za rukomet jer se ubrza tempo, a s ubrzanjem tempa dolazi i do puno većih napora i samim time veća je opasnost od ozljeda. Opet, u svakom sportu treba uvesti neke novitete. Koliko su ovi noviteti u rukometu dobri, nemam pojma. Kada bi se mene pitalo, ja bih uveo sljedeće pravilo: ako igrač postigne pogodak s deset ili dvanaest metara, da taj pogodak vrijedi dvostruko. To bi, recimo, bilo super za momčadi koje moraju u nekoliko sekundi stići rezultat – rekao je Pako.

Nedavno ste bili u Barceloni. Jesu li tamo ostale neke nekretnine?

– Bio sam na izletu sa suprugom. Imao sam stan, ali sam ga prodao. Ali kad dođem u Barcelonu, uvijek se javim svojim nekadašnjim suigračima Masipu, O’Callaghanu i Šepkinu. Sve te zvijezde Barcelona je zbrinula. Dobro, ja nisam imao nekakvih velikih trenerskih ambicija što se tiče rukometa. Jer, da jesam, bilo bi za mene posla u Barceloni. Tko zna, možda se jednog dana probudim i poželim biti rukometni trener. Imam licenciju, mogu odmah ići trenirati nekakav klub u inozemstvu. Ili neki klub kod nas, zašto ne. Ali za sada imam ambicije biti samo trener tenisa – istaknuo je.

Suze zbog Titanica

Kad je već Pako spomenuo ruskog diva Šepkina, sjećamo se jedne anegdote s jednih priprema na Velebnom. Tada je Ćavar rekao suigračima kako je sa Šepkinom išao u kino gledati Titanic. Igrači su ga bockali u stilu – jeste li imali dovoljno maramica za brisanje suza. Pako je znao prihvatiti šalu, ali kada bi vas pogledao onako ozbiljno, izravno u oči, znali ste da s njim nema više šale ni zezanja.

Suprugu Dubravku upoznao je prije osam godina u Metkoviću, a u braku su četiri godine.

– Djece nemamo, a Dubravka je majka 23-godišnje kćeri Mije koju je dobila u prvom braku. Jako se lijepo slažemo. Kako Mija živi u Dubrovniku, tamo smo također često – istaknuo je jedan od najboljih svjetskih rukometaša.

Jednom je prilikom za suprugu rekao: – Dubravka je jako brižna osoba, divna žena i odlična kuharica. Nitko ne radi bolje kolače od nje. A radi ih uvijek zbog mene. Prije se nisam mogao suzdržati, pojeo bih cijelu tepsiju, sad sam se naučio kontrolirati. Ostavlja mi prostora, razumije moju samotnjačku crtu, točnije potrebu za samoćom koju imam s vremena na vrijeme. Jer više od pola svog života živio sam kao samac. Nismo se mi odmah savršeno razumjeli kad smo se upoznali, teklo je to polako, ali danas mogu reći da sam pronašao ženu koju sam tražio.

Zanimljivo je zbog koga je počeo igrati rukomet.

– U rukomet sam se zaljubio gledajući šabačku Metaloplastiku i Veselina Vujovića. Znao sam tražiti profesore u školi da me puste sa sata kako bi stigao pogledali utakmicu tadašnjih šabačkih izvanzemaljaca od prve do zadnje minute – istaknuo je.

Sudjelovao u dva filma

S 15 godina debitirao je u prvoj momčadi tadašnje Mehanike iz Metkovića. U gradu rukometa u početku je trenirao po pet-šest sati. Danas jako rijetko navrati u tu kultnu dvoranu koja je dala mnoge sjajne rukometaše poput Jelčića, Obrvana, Čupića, Gorana i Dragana Jerkovića, Bjeliša... Kada je upisao srednju školu, otišao je u Banju Luku gdje je igrao za Borac, zajedno s Iztokom Pucom. Upravo su njih dvojica zajedno došla u Zagreb s kojim je Pako osvojio dva naslova prvaka Europe.

– Uz to što smo imali sjajnu momčad, sastavljenu uglavnom od domaćih dečki, imali smo jak vjetar u leđa. A to su bili naši navijači. Često se sjetim tih divnih dana u Ledenoj dvorani. Nijednoj europskoj momčadi nije bilo svejedno kada bi se čuo huk s tribina – prisjeća se Ćavar.

Na vrhuncu karijere otišao je u Barcelonu. U to vrijeme bio je to jedan od najvećih rukometnih transfera u Europi. S Barcelonom je još triput osvojio Kup prvaka. Karijeru je završio u Francuskoj, u malenom klubu Saint-Marcel Vernon. Igračku karijeru završio je u ljeto 2007. godine, u 36. godini. Najdraži trenutak u karijeri bilo mu je osvajanje zlatne olimpijske medalje u Atlanti. Sa zadovoljstvom se odazvao na snimanje čak dvaju dokumentarnih filmova o tom vremenu. Bilo je to vrijeme prepuno anegdota. Povijesnu medalju proslavili su na mjestu gdje se, tvrdi, ona počela stvarati – benzinskoj postaji na kojoj su prije i poslije utakmica pili kavu.

U poderanim odijelima

– Svečana odijela koja smo imali za svečano otvaranje poderali smo pa smo takvi hodali kroz olimpijsko selo. Ja znam da sam zaustavljao promet i da sam pokazivao ljudima svoju zlatnu medalju, ljudi su me onako u čudu gledali. Takvi smo došli i na proslavu u hrvatsku kuću u Atlanti. Vozeći se u limuzinama, onako podrapani, bili smo prava atrakcija. Onda smo svi zajedno završili u bazenu. Neponovljivo – rekao je Pako.

Zanimljivo je da je jedno vrijeme živio u Americi, u Miamiju. Pokušao je tamo zainteresirani Amerikance za rukomet. Nije išlo. Ali je zato tenis išao jako dobro. Vjerojatno, da se igra teniski turnir rukometaša, Ćavar bi bez problema osvojio prvo mjesto. Možda mu nema ravnog ni među ostalim sportašima koji nisu tenisači.

A brojne trofeje i medalje i dalje čuva u rodnoj kući, u Metkoviću. Kažu da su tamo najsigurnije i da bi ih sigurno pogubio kod stalnih selidbi. Poznato je da je neke trofeje darovao liječnicima koji su se brinuli o njegovu zdravlju. Olimpijska zlatna medalja ipak je na sigurnom.

Zbog 39 litara ulja
Bugarin proživljava dramu u Hrvatskoj: Dobio visoku kaznu, boravi u vozilu na granici
Oporavilište za divlje životinje u Osijeku
Briga o okolišu
Upoznajte ljude koji se brinu o divljim životinjama svaki dan