Ako ste planirali 17. listopada u Petom kupeu poslušati kako uživo zvuče pjesme s novog albuma Mayalesa “Boutique pop”, a još niste nabavili ulaznice, u trenutku dok čitate ovaj intervju s frontmenom benda Petrom Beluhanom moramo vas obavijestiti da ste zakasnili jer ulaznice su rasprodane. S Petrom smo se prisjetili početaka, dotaknuli novog zvuka benda, umjetne inteligencije, stanja na glazbenoj sceni...
Za one koji možda još nisu preslušali novi album Mayalesa, što ih čeka u ove 33 minute slušanja vaših devet novih pjesama? Uvjeren sam da će svaki dobronamjeran slušatelj prepoznati 33 minute zdrave i radiofonične glazbe, nadahnut pop-album u koji smo uložili sve svoje znanje i trud. Svidio nam se komentar jedne sjajne novinarke koja je nakon preslušavanja “Boutique popa” upitala: “Zašto ste najbolje čuvali za kraj... pardon, u ovako kasnoj fazi Mayalesa?” Uvijek veseli moment “prepoznavanja”, bez obzira na to poklapa li se on s našim procjenama. Pozornost slušatelja, posebno u današnje vrijeme – kada je glazba dostupnija nego ikad, a zapravo nikad manje važna – neprocjenjiv je blagoslov. Uopće, kao da se s ovim albumom događa neki novi uzlet Mayalesa, probijanje u širi krug slušatelja, o čemu svjedoči činjenica da s gotovo svakim singlom s ovog albuma ulazimo u društvo 40 najslušanijih pjesama u Hrvatskoj. Za Mayales je to kvantni pomak. Mi tom društvu objektivno ne pripadamo samom činjenicom da radimo glazbu koja po svojoj prirodi nema ambiciju natjecanja na top listama.
Koliko je ovaj album za vas hommage pop glazbi koju ste slušali tijekom života, a koliko osobni eksperiment u traženju novog zvuka Mayalesa? Sva naša glazba prije svega proizlazi iz zaigranosti, iz opuštenog eksperimentiranja gdje uvijek tražimo neka nova rješenja, novi zvuk i izazove. Kao da drukčije i ne znamo. Istina je kako smo si ovoga puta zadali neke osnovne odrednice, radiofoničnost i melodijsku prohodnost, ali sve dalje nastajalo je iz identične glazbene međuigre kao i tri desetljeća unazad. Eventualno kalkuliranje došlo je u kasnijoj fazi, kada smo istresli sav svoj demo na stol pa onda probirali što bi se najbolje uklapalo u ovaj koncept, a što u neki drugi. Pa kad smo sve probrane pjesme počeli snimati u velikom studiju, onda smo se prepustili producentima, našim genijalcima Pavlu i Juri, da dotjeruju aranžman i detalje prema toj nekoj inicijalnoj ideji da je sve skupa, ajmo to nazvati, “radiofoničan pop”. Sada kada je sve gotovo, logično je da se iščitavaju kojekakvi utjecaji, jer mi smo prije svega veliki fanovi glazbe, naslušani gomile raznih glazbenih faza i rukavaca, i sve to sigurno na nekoj polusvjesnoj razini izlazi iz nas. Osim toga, većina članova Mayalesa na ovaj ili onaj način sudjeluje i u autorskom procesu kolega koji su kudikamo dublje u popu.
Kako je izgledao studijski susret s Edom Maajkom, kako je došlo do spoja Mayalesa i Ede u pjesmi koja otvara album “Bilo je blizu”? Mislim da nema čovjeka koji se nije ugodno iznenadio kada je sjeo i nešto radio s Edom. On je poseban lik, profesionalan i isto toliko talentiran i beskrajno draga duša. Nikada neću zaboraviti scenu u našem kućnom studiju u kojem Edo sjedi na trosjedu prekriženih nogu i smišlja tekst. Brzina kojom je tekst izlazio naprosto je fenomenalna, a da pritom sve zvuči dobro, da klizi, otvara neke druge dimenzije u pjesmi...i da se obojica dobro zabavljamo. Ne znam je li nam trebalo više od tri sata da sve napravimo. Ali onda je tek uslijedio vrhunac. Kažem Edi kako song ima i uvod, koji može i ne mora biti u pjesmi, ali ajde da ga posluša i pokuša ubaciti neku priču preko toga, u maniri američkog kičastog soul popa, neko pompozno pretjerivanje. Edo mrtav-hladan kaže O. K., stane pred mikrofon – i iz prve snimi priču koja me izula iz cipela, nešto potpuno drukčije. Meni tako nešto ludo nikada ne bi palo na pamet.
FOTO Najmoćnija hrvatska odvjetnica prava je ikona stila: Obožava Chanel, YSL i prati modne trendove
Mayales slavi 30 godina – kad se osvrnete unatrag, što je prva slika ili trenutak koji vam padne na pamet, što je ostalo duboko u memoriji sa samog početka benda? Ha... Jako mi je teško odgovoriti na ovo pitanje. Puno je tih slika i sve one imaju posebnu emotivnu težinu. Bile su tu stotine ljudi i emocija, situacija, avantura, uzbuđenja, priča, obrata, slučajnosti, traženja... Dosta smo tih uspomena i potisnuli, dosta toga zaboravili, jer to je početak jedne iznimno burne priče, pomnožene s osobnim životima svih onih koji su u tome sudjelovali. Bilo je tu i ljubavi, svađa, neopisivih problema i još većih uspjeha. Teško mogu izabrati jednu sliku, ili situaciju, tim više što mi se Mayales iz prošlog stoljeća danas čini kao neki prošli život, potpuno sulud. Sad mi pada na pamet scena koja svjedoči naš tadašnji uspon. To je mogla biti 1997. ili 1998. Iz backstagea Aquarius kluba na Jarunu, prije početka jednog od naših najvećih nastupa, pušili smo posljednju cigaretu prije penjanja na binu i gledali dokle seže kolona parkiranih automobila ispred kluba. Netko je od nas u jednom trenutku rekao: “Je***te, pa ovo je bar 100 m duže nego na koncertu Olivera Dragojevića od prije tjedan dana!” Ima tih suludih situacija za dva života. Nikad neću zaboraviti kada smo nekim čudom bili nominirani u kategoriji za album godine na Porinu, više se ne sjećam ni godine. Toni Cetinski, Prljavo kazalište i – Mayales?! Isuse bože, tresao sam se od nevjerice. Kada su Josipa Lisac i Massimo pročitali Mayales, moja prva pomisao nije bila euforija, već neugoda – jer što će reći Toni, Jajo i cijela industrija koja zabavlja milijun ljudi godišnje – a mi u tom trenutku ne možemo napuniti ni maleni Kset. Sve mi je bilo toliko nestvarno i bizarno da jednostavno nisam znao što bih sa sobom. Pobjegao sam u hotelsku sobu. Sve je to bilo previše za mene.
Kako biste opisali evoluciju Mayalesa od prvih dana do današnjeg zvuka? Uf, kakav je to tek tobogan, dugačak, strmoglav i prepun nezamislivih zavoja i obrata. Većina toga spontana je posljedica kojekakvih slučajnosti. Da budem potpuno iskren, ne mogu ja to sve ni kvalitetno sagledati. Ali siguran sam kada kažem da se ključne promjene počinju događati zahvaljujući privilegiju muziciranja sa svojim glavnim suradnikom i partnerom Vladom Mirčetom. Mislim da je glazbeni put Mayalesa radikalno “skrenuo” onog trenutka kada smo se nas dvojca prepoznala kao autorski tandem. I kad me pitate tko je najviše utjecao na mene, ali i na Mayales kakav je danas, Vlado Mirčeta bit će prvi na popisu “krivaca”... a tek iza njega McCartney, Beck, Paul Simon... Uglavnom, mi smo se totalno prepustili vlastitoj glazbenoj znatiželji i u jednom trenutku bez ustezanja zamijenili funky i wah-wah gitare distorzijom i dugačkim deleyom, zavirili u country i rock, eksperimentirali s psihodelijom, kasnije posegnuli za syntovima i ritam-mašinama i cijelo se vrijeme dobro zabavljali u tom eksperimentiranju. Dakako, mi smo uvjereni da je to cijelo vrijeme jedan te isti pop, jedan te isti bend – eventualno zaogrnut u različite žanrovske plašteve.
Koliko je za vas važno pomiriti različita glazbena ega unutar benda i može li se reći da upravo taj proces oblikuje specifičan zvuk Mayalesa? Upravo tako, naš je zvuk posljedica naših razlika i karakternih konflikata. Drago mi je da postavljate ovo pitanje jer se tu dotičemo ljudi koji su direktno zaslužni za ovo zbog čega sad ovdje uživam vašu pozornost. Prije svega mislim na ovaj uži autorski tim, osim Vlade i mene, tu su još Luka Geček, odnosno producenti Pavle Miholjević i Jura Ferina, ali i članove s kojima svoju glazbu izvodimo uživo, dakle Roni Nikolić, Edi Grubišić – Cipal, Marin Hrašćanec i Romana Pavliša. Prije njih tu je bilo bar stotinu drugih ljudi okupljenih pod zastavom Mayalesa, od glazbenika, producenata, dizajnera, redatelja... Tolika količina krajnosti na okupu, različite estetike i karakteri – to je uvijek energetska bomba. Stalno ponavljam kako bi se kakav slučajni prolaznik mogao jako iznenaditi kako mi uopće funkcioniramo skupa sve te godine, osobito ovaj uži dio autorskog tima. Vjerojatno bi zaključio kako ovi momci ne mogu donijeti konsenzus ni o tome je li vani dan ili noć. No očigledno postoji neka svijest da upravo zajedno radimo možda i najbolje stvari u svojim glazbenim karijerama. Već dugo vjerujem u tezu koja kaže da je specifičan bend, dobar bend, s dobrim pjesmama, moguć tek kad ga provociraju njegove unutarnje različitosti, kojekakvi problemi, sukobi i sve ono što neminovno proizlazi iz mnogoljudnosti. Dakako, molim da to ne shvatite previše doslovno, mi doista možemo biti i sjajan tim koji ponekad rješava probleme a da se ne treba ni pogledati. Bude tu svega, ne nužno ego tripova koliko dijametralno suprotnih vizija kako bi nešto trebalo zvučati i rješavati, izgledati i doživljavati. Na kraju krajeva, radim s momcima koje ne zanimaju ni intervjui ni novac, još manje pravila industrije. Nas zanima samo to da naša glazba bude beskompromisna i pravovjerna, izazovna i dostojna naših uzora.
FOTO Maju Šuput na konertu u Splitu pratio je Šime i fotografirali su se s gradonačelnikom Splita
Često izražavate skepsu prema današnjoj glazbenoj industriji, što biste, da ste u poziciji moći, prvo promijenili kako bi scena postala održivija? Tri ključne riječi: edukacija, edukacija i edukacija, namjesto površnosti, podilaženja i bezdušnog konzumerizma. Sama industrija manji je problem, ona ionako tek komunicira između ponude i potražnje, između glazbe i slušatelja. Problemi su negdje drugdje, za početak u općim trendovima koji nameću drukčije vrijednosti i konzumacijske navike u ovom ludom svijetu na rubu totalnog kaosa. Paralelno, ljudi nesvjesno grade svoje bunkere da bi se zaštitili od inflacije informacija. Svega im je previše, a paralelno osvještavaju kako im je sve manje duha i slojevitosti. Unatoč silnom umrežavanju i tehnologijama do mnogih je ljudi danas nemoguće doći osim probranom usmenom predajom. Osim toga, ovaj svijet, barem desetljeće unazad, nije više naš svijet. Oblikuju ga novi trendovi, drugi sustavi vrijednosti – i, logično, mlađi ljudi. Meni se već dulje vrijeme čini kako ovoga puta kultura i umjetnost ne mogu pobijediti, osima ako se sve ne uruši i vrati na tvorničke postavke. Ali bojim se da ja tada više neću biti među živima.
U jednom periodu, kada Mayalesi 13 godina nisu bili aktivni, zajedno s Vladom Mirčetom došli ste na ideju da napravite neke komercijalnije pjesme i plan je bio ponuditi ih i Severini, kako je ta priča završila? Hahahaha... Tako da su te pjesme uglavnom postale naši A1 singlovi! Mi očigledno ne znamo napraviti nešto izvan vlastitih estetskih okvira, pritom ne mislim umanjivati tuđe ukuse i estetiku – i suditi što je dobro, a što loše – ali naši pokušaji da pod pseudonimom pišemo komercijalne pjesme za druge i tako bolje živimo od glazbe raspali su se na prvom zavoju. I ne radi se samo o Severini, štoviše, do nje tada nismo mogli ni doći. Javljali smo se mi i Nini Badrić, Houdeku, Indiri, Ivani Kindl... a onda su naši producenti, prije svega tu izdvajam genijalca Cokija iz JINX-a, rekli: “Ne, ove ćete pjesme staviti na svoj album i Pero će ih pjevati!” To je bio, kako se to lijepo kaže na hrvatskom – game changer! Naš se život preokrenuo naopačke. Brijem – nabolje.
Jeste li se ikada pokajali što ste u svom zvuku i stvaranju bili vjerni sebi, što niste pokleknuli pred trendovima koji bi vam možda osigurali bolju financijsku situaciju? A ispada da jesmo, da smo pravovjerni i tvrdoglavi u svojim principima, ako smo ih uopće i svjesni. Pravo je pitanje znamo li mi uopće drukčije, taman to i htjeli... I sada kada je razvidno da je naša glazba neodrživa sama po sebi, da nikome ne može osigurati dostojanstven život – pritom ne mislim samo na Mayales koliko na sve kolege koji su “zaglavili” u svojem artizmu – ja iskreno ne vidim da je izlaz u tome da se hvataju trendovi. Na kraju krajeva, i trendovi su nastali iz nečije autentičnosti i progresije, eksperimenta. Ako smo nešto naučili u ovih tridesetak godina, onda je to da smo osvijestili da trendovi dolaze i prolaze, a ostaju samo autentičnost – i dobra glazba. To što se od toga ne može dostojanstveno živjeti, drugi je par rukava. Prije svega činjenica da smo suludo malo tržište.
Koliko ste novih glazbenih žanrova i trendova otkrili uz glazbu koju sluša vaši kći tinejdžerica i kakve su njezine reakcije na novi materijal Mayalesa? Mislim da naša malena baraba, u vrhuncu svojeg puberteta, nema ama baš nikakvu potrebu slušati nove ili stare Mayalese, što je apsolutno razumljivo. Moj je otac pjevao u goranovcima, a ja sam istovremeno slušao punk i Motorhead. Tek desetljeća kasnije rasplakao bih se kada bih čuo njegove snimke, pjesme poput “Peharček moj” i slične klasike. Istina, u jednom se trenutku čak i spojio ukus moje kćeri i mene. Stalno ponavljam kako mi je upravo ona otkrila Billie Eilish, Harryja Stylesa, Kendricka Lamara... no ubrzo me je ostavila samog te se prepustila regionalnom trapu... a tu je zaista više ne mogu pratiti. Neka joj! Najgluplje bi bilo da joj nešto branimo. Temelje ima, a ostalo se ionako više ne pita nas roditelje, zar ne?
FOTO Minea zapalila Lisinski: Posebno je istaknula svoje duge, vitke noge
Je li Zagreb postao prebučan pa zato često bježite na imanje u Laduč? Uzgajate li ondje voće i povrće i kako gledate na ideju samoodrživosti u današnjem svijetu? Totalni bijeg relativna je stvar, iznimno skup i hrabar potez – s neizvjesnim uspjehom na duže staze. Samoodrživost i prirodno okruženje jest neki cilj, kako moje hipi-obitelji tako i mnogih ljudi s kojima se družimo. Ali, kao da svi mi polagano osvještavamo da se radi o utopiji i neodrživim idealima. Neovisnost u današnjem svijetu je utopija, nažalost. U međuvremenu smo naučili da priroda uzgaja, odgaja nas – a ne mi nju. Kao i to da su tišina i mir relativna stvar, osobito kada u radijusu od desetak kilometara imate tri centra koja organiziraju svadbe petkom i subotom i gdje lokalni moćnici betoniziraju selo bez urbanističkog plana i dozvola. Sve je to novonormalno u mojem Prigorju i okolici, a vjerojatno i šire. Bez obzira na to, ja ću i dalje kositi svoj travnjak i krčiti džunglu i vraćati se krvav na probe u Zagreb – i pritom zračiti sreću koju je teško opisati riječima. Pojesti vlastitu jabuku na svojem trijemu, s kojega puca pogled na vlastiti pokošeni travnjak i iza njega ogromnu savsku dolinu, pa još pustiti naše životinje da slobodno lutaju imanjem – to je jednostavno neprocjenjivo. Nije Zagreb prebučan koliko je pogubljen i devastiran. Zagreb je moj rodni grad, njega se voli i kad propada. Ipak želim vjerovati da će se u idućih desetak godina stvari pomaknuti nabolje.
Koliko vas straši pomisao na svijet u kojem bi umjetna inteligencija mogla preuzeti primat, ili ste stava da je možda bolje da se prepustimo AI-u nego političarima koje danas imamo na sceni? To je tema o kojoj bismo mogli pisati eseje. Nedopustivo je da se tome pristupa isključivo i neinformirano, iako se slažem kako je već sada dovoljno argumenata za paniku i akciju. Međutim, upravo svjedočim još jednom primjeru gdje Dalibor Barić, naš vrsni umjetnik nominiran za Oscara, koristi AI kao fenomenalan alat koji podiže njegovu kreativnost na ekstrapotenciju, bez zloupotrebe i pukog kopiranja. To je postigao isključivo zahvaljujući svojim dugačkim i slojevitim promtovima, crtežima, jasnom umjetničkom idejom. Bio sam osupnut, otvorio je potpuno nezamislive dimenzije kreativnosti i mašte. Prije petnaestak godina učinila mi se jako interesantna teza da bi kompleksna pitanja civilizacijske održivosti trebalo prepustiti moćnim kompjutorima pod stručnim nadzorom znanosti, odmaknuti se od Crkve i politike i probleme rješavati mudrošću i maksimalnim angažmanom svih dostupnih alata... ali, objektivno, što ja doista razumijem u ovim kompleksnim temama i otkud mi pravo trošiti eter svojim lamentacijama u ova nesaglediva vremena. Vratimo autoritet i dostojanstvo znanosti i stručnosti. Nemam više što dodati.
Nakon 30 godina, što vam je najveća motivacija da i dalje pišete i snimate glazbu? Valjda ta motivacija proizlazi iz same činjenice da je blagoslov stvarati, uživati u najboljem poslu na svijetu, imati privilegij da ti svaku novu pjesmu barem jednom zavrte na radiju. Motivacija je gledati oko sebe koliko je još neispričanih priča, situacija koje valja pretvoriti u stih i ponuditi ih slušatelju ne bi li se on eventualno prepoznao u tome, osjetio ugodu, utjehu ili nadahnuće. Kada se te stvari stope, kada postoji ta komunikacija između umjetnika i konzumenta – to je samo po sebi neopisivo motivirajuće.
Kakva set lista očekuje one koji dođu na koncert u Peti kupe? Kao što sugerira i samo ime ove naše mini turneje, Tour de Pop, na ovom ćemo koncertu, kao i na svima onima koji slijede, prvi put izvoditi samo pjesme koje su nas najviše obilježile u kolektivnom sjećanju. Dakako, neće baš sve stati u ovu set listu, koja je primarno podređena popu. Uvjeren sam da je već to samo po sebi garancija univerzalno dobrog partyja. Samo da nas ne zakače kakve više sile, ratovi, gripe i korone, u suprotnom jamčim sjajan provod svima.
Otvori KEKS Pay
