Igrom sudbine David Bowie preminuo je dva dana nakon svog rođendana, 10. siječnja 2016., taman nakon što mu je posljednje remek-djelo, album "Blackstar", objavljen na sam rođendan. Nekoliko dana kasnije Brian Eno, Bowiejev suradnik i prijatelj, komentirao je; "David je i svoju smrt pretvorio u umjetnost". Mnogi smo to pomislili, pa i ja kojemu je recenzija "Blackstara" objavljena u Večernjem listu u nedjelju, dan prije Bowiejeve smrti. Kad sam se probudio u ponedjeljak i vidio loše vijesti, pomislio sam da se radi o nekoj manipulaciji, fake newsu ili bilo čemu, jer kako čovjek koji je snimio ovako savršen album može umrijeti?
David Bowie iza sebe je ostavio toliko toga da je i danas stalna fascinacija publike, kritičara, redatelja i diskografa. Primjerice, nakon dokumentaraca "Moonage Daydream" ili "Five Years", koji se bavio s prvih pet godina Bowiejeve karijere, 3. siječnja na britanskom programu Channel 4 prikazan je novi dokumentarac "David Bowie: The Final Act" koji se bavi posljednjim godinama Bowiejeva života i njegovim svjesno osmišljenim oproštajem od publike. Film prati razdoblje u kojem Bowie, iako teško bolestan, radi na albumu "Blackstar" i mjuziklu "Lazarus", pretvarajući vlastitu smrt u umjetnički proces. Kroz intervjue s bliskim suradnicima, glazbenicima i producentom Tonyjem Viscontijem, dokumentarac otkriva koliko je do samog kraja kontrolirao svoj rad i javnu sliku o sebi. Poseban naglasak stavljen je na simboliku pjesama, videospotova i tekstova koji su nakon njegove smrti dobili puno značenje.
"The Final Act" pokazuje kako je Bowie pretvorio suočavanje s vlastitom smrću u umjetnički postupak. Sposobnost da pretvori teškoće i vlastitu smrt u dio autorskog rada dokaz je da je i kraj života doživio kao kreativni čin. No, za još širi uvid u kompleksna značenja njegovog posljednjeg albuma svakako je preporučljivo pročitati izvrsnu knjigu "Blackstar Theory: The Last Works of David Bowie" autorice Leah Kardos. Niti danas nije potrebno naglašavati poznatu činjenicu; ako je netko bio ispred svog vremena, bio je to David Bowie. Još kraće, ono što su Beatlesi bili u šezdesetim godinama 20. stoljeća, Bowie je bio u sedamdesetima. Stoga ne čudi da je nakon njegove smrti 2016. započela jedna od zadnjih godina diskografski najopsežnijih i financijski najisplativijih operacija ponovnog objavljivanja bogatog autorskog kataloga snimaka.
FOTO Prepoznajete li slavnog glumca s fotografije? Kao dječak je radio na groblju, život ga nije mazio
Kuratori Bowiejeve zaostavštine usmjerili su se na objavljivanje tematskih box setova, započetih s "Five Years" krajem 2015. neposredno pred Bowiejevu smrt, koji je odobrio i on sam. Radilo se o prvom box setu koji je na CD-ima i vinilima sakupio sve njegove albume početne faze karijere između 1969. i 1973. i poslužio je kao predložak za ostale koji su pratili određena vremenska razdoblja rada. Nakon deset godina na tržištu se nalaze njegova kompletna sabrana djela u izdanjima koja su pratila iduća Bowiejeva razdoblja; "plastic soul" fazu rada između 1974. i 1976. ("Who Can I Be Now"), berlinsku fazu od 1977. do albuma "Scary Monsters" 1980. ("A New Career in New Town"), zbirka "Loving the Alien" pratila je osamdesete godine, a priču su dovršili box setovi "Brilliant Adventure" posvećen devedesetima, te nedavno objavljeni "I Can't Give Everything Away" s radovima između 2002. i 2016.
U međuvremenu su se počeli pojavljivati i luksuzni box setovi pojedinih albuma, prošireni neobjavljenim snimkama, kao cjeloviti projekti koji su na nekoliko diskova ili vinila donosili sve snimke povezane s njima, pakirani s knjigama obilato garniranim fotografijama, esejima i preslikama memorabilije. Pogledamo li unatrag ovih deset godina, čini se da David Bowie zapravo nije nikamo niti otišao, koliko je prisutan na tržištu, a njegove ploče prodaju se u milijunskim nakladama.
FOTO Prepoznajete li domaću glumicu i voditeljicu na ovoj fotki? Evo kako se mijenjala tijekom godina
Usporedno se radilo na spomenutim službenim albumima i neobjavljenim materijalima, a njegovi nasljednici prilično su se elegantno oduprli zovu besramne komercijalizacije svega s Bowiejevim imenom i na tržište puštali prilično osmišljena izdanja. Sjetimo li se kako je nakon smrti 1977. prošao još jedan znameniti pjevač rođen istog datuma kad i Bowie, Elvis Presley, a i mnogi drugi preminuli glazbenici, jasno je da je usporediva rasprodaja zaobišla Bowieja.
Pojavilo se i mnogo sjajnih izdanja za godišnji Dan prodavaonice ploča (Record Store Day), primjerice, koncertni albumi "Cracked Actor" s turneje 1974., "Welcome to the Blackout" snimljen u londonskoj dvorani Earls Court 1978., ili čitava serija koncerata iz devedesetih godina sakupljena pod nazivom "Brilliant Live Adventure". Diskografska kuća Parlophone nakon njegove smrti nije prestala s izdavanjem zanimljivih, ranije neobjavljenih snimaka, pa se pojavio i Bowiejev koncert iz 1974. "i'monlydancing(thesoultour1974)", s kraja tzv. soul turneje, u stanci koje je snimio i hit album "Young Americans". Upravo na turneji koja je ranije te godine započela kao američka promocija albuma "Diamond Dogs", Bowie se temeljitije okrenuo crnačkoj soul i funky glazbi. Koncert snimljen 20. listopada 1974. u Detroitu, s dodacima s koncerta u Nashvilleu 30. studenog, pokazuje zadnju etapu te pretvorbe u kojoj će "bijeli soul", ili "plastic soul" kako su ga prozvali kritičari, dominirati idućim Bowiejevim albumima "Young Americans" i "Station To Station".
Među mnogim reizdanjima zgodna je bila i replika vinila iz 1970. sa šest pjesama kasnije objavljenim na albumima "Hunky Dory" i "Ziggy Stardust", koji je Bowiejev menadžer 1970. slao diskografskim kućama u potrazi za novim ugovorom svog štićenika koji će uskoro postati zvijezda kakva je uvijek želio biti. Na 50. godišnjicu objavljivanja pojavili su se nanovo remiksirani albumi "Space Oddity" i "The Man Who Sold The World" koje je modernizirao Bowiejev ključni suradnik Tony Visconti, nakon što je već ranije to napravio i s "Lodgerom". Djelomično obnovljeni "Hunky Dory" iz 1971. lani je naslijedio Blu-ray sa remiksom "Ziggyja Stardusta" koji je napravio Bowiejev tadašnji koproducent Ken Scott, a priča bi se trebala nastaviti ove godine albumima od "Aladin Sane" iz 1983. nadalje
Ako mu je početak karijere i najvažnije razdoblje sedamdesetih bilo sjajno, životna retrospektiva pokazala je da Bowieja nikada nije trebalo otpisivati niti u devedesetima i nadalje. I u pedesetim godinama života znao je uroniti u aktualan, suvremen zvuk kao nitko iz njegove generacije. Primjerice, "Novi album Davida Bowieja" glasila je marketinška najava za "Toy", a isti natpis nalazio se i na kutiji "Toy", kolekciji pjesama koje je snimio 2000. godine. Ali, umjesto da je tada objavi, ostavio ju je u arhivi. Šest godina nakon njegove smrti album "Toy" s dvanaest pjesama pojavio se kao dio box seta "Brilliant Adventure", a početkom 2022. i kao zaseban, prošireni box set na tri CD-a ili šest vinila, s ukupno tridesetak snimaka, uključujući i ogoljelu, prearanžiranu akustičnu verziju albuma na trećem disku, montiranu i izmiksanu nakon Bowiejeve smrti.
Bile su to nanovo snimljene davne pjesme i Bowiejeva sjećanja na neuspješne početke karijere, kad je od 1966. do 1968. pokušavao započeti karijeru po Londonu, svirajući i snimajući s nekoliko sastava, da bi prvi veći uspjeh uslijedio tek 1969. godine albumom "David Bowie", kasnije preimenovanom u "Space Oddity" zbog uspjeha istoimenog singla koji se na njemu nalazio. Danas je ta općeprihvaćena pjesma sinonim futurizma, pa ju je i nedavni gost dvorane Vatroslav Lisinski, astronaut Chris Hadfield, otpjevao iz svemira 2013.. Ali, te 1969. stvari nisu izgledale tako sjajno za mladog Bowieja koji je s 22 godine uknjižio svoj prvi veći uspjeh na nebu britanske pop scene. U žaru borbe da dopre do šire publike Bowie se čak iste godine pojavio na festivalu San Remo i otpjevao "Space Oddity", što je povijesni kuriozitet svoje vrste, te ju snimio i na talijanskom jeziku pod imenom "Ragazzo solo, ragazza sola".
S obzirom na iznenadnu smrt početkom 2016., bilo kakav Bowiejev "izgubljeni" album poput igračke "Toy" važan je jer se radi o njegovim jedinim cjelovitim snimkama koje do tada nisu službeno bile dostupne javnosti. Usput su pokazale i glavni modus njegova rada; bez obzira na uspjeh ili neuspjeh u određenom razdoblju, dobre ideje kad-tad probiju se na mjesto koje zaslužuju, a upravo je Bowie bio primjerom autora koji je i radikalne i popularne poteze često vukao prije ostalih, zbog čega i jest ostao fascinantno aktualan doslovno do same smrti, zadnjeg albuma "Blackstar" i posljednjeg pozdrava "majora Toma" snimljenog na krovu newyorške zgrade.
Otvori KEKS Pay
