Jedan od najpoznatijih regionalnih redatelja Zdravko Šotra preminuo je u 93. godini, objavili su srpski mediji. Šotra je iza sebe ostavio opus od preko 120 filmskih i televizijskih djela koja su definirala epohe i postala dio kolektivnog sjećanja. Rođen 13. veljače 1933. godine u Kozicama kod Stoca, Šotra je posjedovao rijedak dar da prepozna puls naroda i pretoči ga u priče koje su istovremeno bile epske i intimne, prikazujući ljepotu povijesti, krajolika i, iznad svega, ljudskog duha. Njegova karijera, duga više od šest desetljeća, svjedočanstvo je neiscrpne kreativne energije i dubokog razumijevanja publike.
Svoj profesionalni put započeo je na samim počecima televizijskog medija. Nakon što je diplomirao režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1954. godine, u klasi profesora Vjekoslava Afrića, zaposlio se na Televiziji Beograd od njezina osnutka 1958. godine. Ondje je proveo veći dio svoje karijere, sve do 2001. godine. Već tijekom sedamdesetih godina postigao je golem uspjeh s popularnim show-programom "Obraz uz obraz", koji su vodile zvijezde Milena Dravić i Dragan Nikolić, a za koji je 1973. nagrađen Grand Prixom na televizijskom festivalu u Portorožu. Taj rani uspjeh pokazao je njegovu svestranost i sposobnost stvaranja sadržaja koji je magnetski privlačio milijunsku publiku.
Vatreni su obožavali Halida Bešlića, zadnjem je pjevao Modriću: Njihov razgovor dugo se prepričava
Šotra je bio i svojevrsni inovator koji je postavio trendove u domaćoj produkciji. Kumovao je praksi koja je i danas popularna – da se uspješni filmovi proširuju i adaptiraju u televizijske serije, dajući pričama i likovima dublji život. Nakon velikog uspjeha filma "Više od igre" (1976), već sljedeće godine snimio je istoimenu seriju koja je postigla ogromnu gledanost i kultni status. Isti je model primijenio i s filmom "Šesta brzina" (1981), u kojem je briljirao Zoran Radmilović, a koji je potom zaživio kao omiljena serija "Priče iz radionice" (1982). Njegov osjećaj za ritam televizijske naracije omogućio mu je da stvori djela koja su se s jednakim oduševljenjem gledala i na velikom i na malom ekranu, što potvrđuju i proširene verzije filmova "Idemo dalje" i "Držanje za vazduh".
U razdoblju velikih društvenih turbulencija i raspada bivše države, Šotra se nije libio baviti kompleksnim i osjetljivim temama. Njegovi filmovi iz kasnih osamdesetih godina, poput "Braće po materi" (1988) i povijesnog spektakla "Boj na Kosovu" (1989), poslali su snažne poruke o tragičnim posljedicama podjela i historijskim teretima. "Braća po materi", sugestivna obiteljska kronika o dvojici braće koje su povijesne okolnosti stavile na suprotstavljene strane, ostaje snažno svjedočanstvo o besmislu sukoba. "Boj na Kosovu", snimljen povodom 600. obljetnice bitke, postao je monumentalno djelo koje je vizualiziralo jedan od ključnih srpskih mitova.
Prijelaz u novo tisućljeće označio je novu, zlatnu eru Šotrine karijere, u kojoj je ponovno pozvao publiku u kina i oborio sve rekorde gledanosti. Komedija "Lajanje na zvezde" (1998), rađena prema romanu Milovana Vitezovića, postala je generacijski klasik čiji se citati i danas prepričavaju, a odlikuje se time što u njoj nema nijedne psovke. Apsolutni trijumf doživio je 2002. godine s filmom "Zona Zamfirova", ekranizacijom djela Stevana Sremca. Ova romantična priča o ljubavi dvoje mladih iz različitih društvenih slojeva u starom Nišu postala je, s preko milijun gledatelja, najgledaniji srpski film svih vremena. Uspjeh je nastavio i s "Ivkovom slavom" (2005), još jednom ekranizacijom Sremca, potvrdivši se kao majstor adaptacije književnih djela koja slave mentalitet, humor i toplinu ljudi s ovih prostora.
Ni u poznim godinama Šotrin stvaralački duh nije jenjavao. S velikim je uspjehom na male ekrane prenio i ljubavne romane Mir-Jam, snimivši iznimno popularne serije "Ranjeni orao", "Greh njene majke" i "Nepobedivo srce", koje su iznova osvojile srca publike i postigle nevjerojatnu gledanost pri svakom repriziranju. Njegova filmografija obogaćena je i djelima poput "Šešir profesora Koste Vujića" (2012), šarmantne priče o jednoj generaciji budućih velikana, te ambicioznim filmom i serijom "Santa Maria della Salute" (2016), koji su oživjeli tragičnu ljubavnu priču pjesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerski. Ova djela, snimana na desecima lokacija diljem Europe, pokazala su da njegova redateljska vizija ne poznaje granice.
Svoj golemi doprinos televizijskoj produkciji okrunio je nagradom Zlatna antena 2019. godine, a 2024. objavio je i knjigu "Mojih 500 glumaca", posvetu umjetnicima s kojima je surađivao. Njegova izjava: "Ne da mi đavo mira. Meni su neke godine i ne bih trebao da radim ništa više, ali ne mogu da sjedim", najbolje opisuje njegovu nepresušnu strast prema zanatu koji je smatrao "čistim zlatom".
Otvori KEKS Pay
Osim Obraz uz obraz I Vise od ogre (serija, ne film) nikad cuo.