Sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća nije bilo uobičajeno vidjeti muškarca za štednjakom, taj životni prostor bio je rezerviran za žene, no ne i u kući Bakalović u Maglaju.
– Tata i njegova dva brata voljeli su kuhati. Nažalost, svakodnevno kuhanje bilo je prepušteno ženskim članovima obitelji, dok je tata to radio samo za šminku – objašnjava cijenjeni gastronomad Rene Bakalović prizivajući sjećanja na djetinjstvo. Slike rodnog bosanskohercegovačkoga grada iz tog vremena u njegovu su sjećanju oprečne jer se s jedne strane prisjeća siromaštva, dok je s druge strane vladao metropolitski duh.
– Baka je učila ljude igrati bridž, Japanci koji su radili u tvornici papira igrali su bejzbol, postojao je jazz klub. Neobična situacija za to vrijeme – veli 58-godišnjak. Uz baku je proveo puno vremena u kuhinji i sva njegova početnička eksperimentiranja i črčkanja, kako ih naziva, njegova je mama promatrala s divljenjem i odobravanjem.
– Jedinac sam i naravno da je mama bila usmjerena na mene. Sjećam se jedne zgodne priče... Na partijskom sastanku u Maglaju mami su prigovorili kako sam joj ja važniji od partije, na što je ona odgovorila da je to točno. Nakon tog razgovora napustila je partiju – prisjetio se Rene. Kako je Bakalovićev otac bio građevinac, obitelj se zbog njegova posla često selila, a nakon Maglaja njihov dom je postao Zagreb gdje je otkrio svoj novi talent - prema brojevima.
Dvodnevni studentski tulumi
– Jedina stvar za kojom možda žalim jest to što nikad nisam otkrio koliko sam zapravo bio nadaren za matematiku jer je već u osnovnoj školi u Trnskom počeo opaki rock’n’roll i već smo u tom periodu počeli piti pivo i pušiti cigarete. Poslije sam upisao matematičku gimnaziju i imao sam odličnu profesoricu matematike, ali rock’n’roll mi je bio u glavi i propustio sam šansu da postanem matematičar – kaže Rene. Nakon Zagreba kratko je živio u Njemačkoj i Splitu. U hrvatsku metropolu vratio se kad je počela era u kojoj je vladao novi val i mladi entuzijasti koji su stvarali omladinski list Polet.
– Kad sam došao u Polet, krajem 70-ih, već mi se rodila kći Vanja. U Poletu sam dobro zarađivao i još smo bolje tulumarili, tako da je uskoro postalo jasno da moj studij neće biti uspješan. Iz Poleta smo kasnije polako jedan po jedan prelazili u Vjesnik, na što je Veselko Tenžera govorio da smo poput wc-papira: kad povučeš jednog, svi odu za njim – pripovijeda Bakalović. Tulumi bi u tom razdoblju potrajali i dva dana, a večer nakon tulumarenja trebalo je nahraniti gladna usta prijatelja. Studentski hladnjaci nisu bili bogati pa je Rene u tom razdoblju naučio lekciju kako od malo namirnica stvoriti ukusno jelo.
– To mi je bilo važno iskustvo jer moraš dobro promisliti kako iskoristiti ono što imaš. Tada sam već stekao određenu reputaciju – pohvalio se. Slasnim zalogajima šarmirao je i djevojke, a jedan takav pokušaj skoro ga je stajao života.
– Htio sam šarmirati svoju drugu suprugu Jasminku, a kako nisam imao previše novca, umjesto velikih škampi kupio sam one manje. Bili su mali i svježi, ali trebalo se malo više nagnjaviti i izvući te repiće, a od ostatka sam radio temeljac. Kako sam htio da se od tog temeljca ništa ne izgubi, na express loncu sam pritisnuo sigurnosni ventil i to je sve eksplodiralo. Štednjak se potpuno udubio, poklopac je prerezao napu, ali juha je ostala. Procijedio sam je i na kraju smo juhu i pojeli – sjetio se skoro pogubne kulinarske avanture. Poslije se supruzi dokazao kao vrstan kuhar i nijedna kuhinja više nije stradala.
– Uglavnom ja kuham, a supruga čisti iza mene, takav nam je dogovor – kaže Rene. Nekoliko se puta okušao u ugostiteljskim vodama, ali je skoro bankrotirao pa je zaključio da poduzetništvo nije za njega.
– Nikad nisam bio ni chef i sad mi je drago zbog toga, ali jednom sam se okušao u tome u Düsseldorfu. Prijatelj me odveo u restoran kod jednog odličnog chefa koji je ubrzo shvatio da nemam temeljne vještine, što se najbolje vidjelo kad su bile velike gužve. Rekao mi je da sigurno mogu odlično kuhati za osam ljudi, ali za više ljudi nisam baš spreman – o svojoj će neostvarenoj karijeri velikog kuhara.
Tajna dimljene štuke
Posljednjih mjeseci s Mijom Kovačić istražuje okuse Hrvatske, a rezultate njihovih gastronomskih otkrića gledatelji mogu pratiti na Novoj TV.
– Možda zvuči pretenciozno i patetično, ali mislim da nema zanimljivije gastronomske zemlje od Hrvatske i to iskreno vjerujem. Ideja ove emisije bila je da predstavimo poznatije stvari i otkrijemo postoje li u nekim već poznatim jelima neki noviteti. Snimajući sam saznao i neke sasvim nove stvari o našoj gastronomiji, na primjer, razveselilo me kad sam u Karancu otkrio da rade dimljene štuke. Sada se već rađa ideja o tome da istražim te tajnovitosti – otkriva Rene.
Dok se ta ideja ne realizira, imat će posla oko udruge i kluba u kojima će promicati enološke i gastronomske vrijednosti.
– Ime udruge je “Malac plavi”. Naime, moj partner Aleksandar Noršić bio je u Metkoviću gdje je popio malo više plavca malog i dok je išao prema kući, sreo ga je susjed i pitao je li dobro. Aleksandar mu je odgovorio kako je popio malo više, na što je susjed kazao “Da, da popio si ti tog malca plavog”. Tako da u imenu imamo i jug i sjever. Udruga će imati klub u kojem će se odvijati razne prezentacije i degustacije.
1959. Dolazak u Zagreb
– Prvi put smo se doselili te 1959., a konačno smo se u Zagrebu nastanili kad sam krenuo u drugi razred osnovne. Prva škola mi je bila pod maskimirskim tribinama. Jako volim Zagreb, možda i više nego ljudi koji su u njemu rođeni – kaže Rene dodajući da ga uz Zagreb vežu i prve ljubavi.
1971. Odlazak u Njemačku
– Tada sam prvi put osjetio taj nacionalni duh, prateći iz Njemačke što se sve događa u Hrvatskoj. Intenzivni su bili ti događaji – veli. U to vrijeme rock je prašio i Njemačkom i Rene je uglavnom slušao stranu glazbu pa kaže kako je tijekom života u Njemačkoj bolje naučio engleski nego njemački.
1977. Rođenje kćeri Vanje
Rođenje kćeri jedinice bila je velika radost za Renea. Kad se razveo od Vanjine majke, teško je prihvaćao činjenicu što je Vanja pripala bivšoj supruzi.
– U Edinburgu je bila na postdiplomskom pa kad bi društvu spremala obrok, često bi me nazvala da joj pojasnim kako se spremaju štrukle, tako da je pomalo naslijedila tu ljubav, ali ne toliko da bi se time bavila – objašnjava.
1989. Ljubav s Jasminkom
Sa 15 godina mlađom Jasminkom Jug već je 25 godina, ali svoju ljubav nisu ozakonili. – To nije bila veza koja je iz prve profunkcionirala i mjesecima sam se morao udvarati i smišljati kako ću je osvojiti. Dobro da nisam čuo što je o meni tada mislila jer možda ne bih bio tako uporan. Budući da ni njezine veze nisu baš funkcionirale, jedna prijateljica joj je rekla pa probaj s onim starim. Izašli smo i to je bio osjećaj kao da sam opet u pubertetu – kaže Bakalović. Nevjenčanu suprugu samo je jednom jako naljutio, i to kad je kupio vino čija je cijena bila 2000 tadašnjih maraka. Bilo je to vino grofa Eltza.
– To je bio sav novac koji smo imali i Jasminka me htjela ubiti kad je vidjela da sam ih potrošio na vino.
a kog ćeš ti zadivit:))