Ove godine NEĆU ludovati za: alkoholičarima, radoholičarima, frajerima s fobijom od stalne veze, onima sa ženama ili curama, ženomrscima, megalomanima, muškim šovinistima, emocionalno sje…nim bezveznjacima ili lijenim žicarima i perverznjacima… Ovom čvrstom novogodišnjom odlukom započinje jedan od najboljih chick lit romana, "Dnevnik Bridget Jones" Helen Fielding iz 1997. godine. Mnogi engleski ili američki romani iz tog pomalo prezrenog žanra - koji se ipak ne može svesti na šablonizirani ljubić - izvrsno su napisani i nude duhovit i zabavan uvid u jedno vrijeme, način razmišljanja i teme koje preokupiraju generaciju kojom se roman bavi. Upravo takav bio je i "Dnevnik Bridget Jones", veliki izdavački hit.
Bridget je prvo oživjela u novinskoj kolumni The Independenta - otprilike istovremeno kad i Carrie iz "Seksa i grada" u The New York Observeru. Obje glavne junakinje jedva su prikrivene autorice tekstova, koje pokušavaju u ranim tridesetima živjeti slobodno i neovisno u velikom gradu, ostvariti karijeru i pronaći ljubav u vrijeme kad je ljubav rijetka, a brojne su samo kratkotrajne ljubavne avanture.
Duhovita, perceptivna engleska novinarka Helen Fielding, koja je diplomirala književnost na Oxfordu, nekoliko godina nakon uspjeha svoje knjige o nespretnoj, brbljavoj, neodoljivoj Bridget sudjelovala je i u radu na scenariju za film "Dnevnik Bridget Jones" skupa s Richardom Curtisom, možda i najboljim engleskim scenaristom ljubavnih komedija ("Četiri vjenčanja i sprovod", "Notting Hill", "Love Actually"). Prvi film o Bridget režirala je Helenina bliska prijateljica Sharon Maguire i film je odmah postao veliki hit. Lik proste, nabrijane feministice Sharon, Shazzer, najbolje prijateljice glavne junakinje, Helenina je posveta svojoj prijateljici i redateljici tog zajedničkog filma.
Od prvog filma o Bridget prošlo je gotovo četvrt stoljeća. U međuvremenu su napravljena još dva filma. Drugi, slabiji, "Bridget Jones: na rubu pameti" (2004.) nije režirala Sharon Maguire, no zato je režirala odličan treći nastavak "Drugo stanje Bridget Jones" (2016.).
Na žalost, bilo bi bolje da je ona, a ne Michael Morris, režirala i četvrti nastavak koji upravo gledamo u kinima, "Bridget Jones: luda za njim". Naime, Maguire i Fielding zaista se razumiju i skupa rade bolje i rekla bih pametnije filmove.
Kritika je jako podijeljena. Mnogi su film otpisali kao loš ljubić s pomodnom temom, vezom žene "određenih godina" s puuuno mlađim tipom. Novoj "Bridget" možemo prigovoriti i nedostatak duhovitih replika i uvjerljivo neugodnih situacija u koje je uvijek upadala glavna junakinja. No, ima kritičara koji nostalgično hvale četvrti nastavak priče o životu luckaste (nekad i buckaste), nezgodama svih vrsta sklone Londončanke Bridget, koju glumi fetiva Teksašanka Renée Zellweger, koja se od čitave glumačke ekipe najmanje promijenila u gotovo 25 godina.
FOTO Evo svih izvođača koji se natječu na Dori: Netko od njih predstavljat će Hrvatsku na Euroviziji
Svi koji film obožavaju dirnuti su što opet gledaju jednu od najsimpatičnijih junakinja romantičnih komedija svih vremena - upravo po tome što je nesavršena, ranjiva, gotovo ni u čemu što radi uspješna i to je uvijek spremna samoj sebi priznati. Tu je ponovno i čitava njezina grupa vjernih prijatelja, pogotovo Hugh Grant, apsolutno neodoljiv kao Daniel Cleaver, ostarjeli, izborani, ali i dalje nepopravljivi ženskar pogana jezika, kojeg su godine smekšale samo utoliko što sad bezuvjetno voli i podržava Bridget, koju je u svojoj medicinskoj dokumentaciji naveo kao najbližu obitelj. Doduše, ima u Italiji sina tinejdžera, Enza, kojeg nije vidio godinama i kojeg sada "odgaja neki tamo talijanski aristokrat koji vestu nosi svezanu oko vrata umjesto šala".
Upravo da bi potaknuli raznježenost što smo opet u društvu "starih prijatelja", scenaristi (Fielding, Dan Mazer i Abi Morgan) film završavaju prizorom kao iz nekog Caprinog crno-bijelog božićnog filma - ili novijeg filma "Praznik" - s partyjem na kojem svi razdragano plešu na Novu godinu, a onda uz klavir zapjevaju i škotsku baladu Auld Lang Syne, koja slavi stara prijateljstva koja moramo pamtiti zauvijek.
Ovo je i jedini nastavak filmova o Bridget koji nam istovremeno mora izmamiti suze. Neću vam ništa otkriti jer film od toga kreće: Mark, ljubav Bridgetina života, poginuo je u Sudanu u humanitarnoj misiji. Bridget je ostala sama s dvoje male djece. Kao što znamo iz trećeg nastavka, Bridget se udala za svojeg Mr. Darcyja, uštogljenog, hiperkorektnog, emocionalnom otvaranju nesklonog, ali toplog i brižnog odvjetnika specijaliziranog za ljudska prava - tipičnog engleskog džentlemena kakvi su u izumiranju ili su posve izumrli. Da bi joj u trećem nastavku rekao da je voli, Mark naoko hladno govori Bridget da on uvijek ima vremena za spašavanje svijeta, a ona je njegov čitav svijet…
Helen Fielding napisala je i ovaj nastavak priče o Bridget prema osobnom iskustvu jer je i ona rano izgubila muža i ostala sama s dvoje djece. Taj dio o gubitku i tugovanju mnogi ističu kao odlično napisan i dirljiv, no mislim da ti dijelovi - koliko god bili emocionalno nabijeni - nisu dobro izvedeni.
Zatičemo Bridget jednako tako nespretnu u ulozi samohrane majke i organizatorice svakodnevice kao što je bila nespretna i neorganizirana kao novinarka u potrazi za frajerom - mlijeko u praznom hladnjaku uvijek je pokvareno, u kući nema povrća, špagete umjesto da skuha, uspije nekako zapaliti, djeca uvijek kasne u školu u koju ih vodi u kaputu prebačenom preko prastare pidžame s pingvinima iz prvog nastavka. Jedna naročito uobražena mala djevojčica čak pita malu Mabel, Bridgetinu kćerku, zašto je baka vodi u školu odjevena u pidžamu.
Bridget, kao što znamo iz trećeg nastavka na koji se ovaj film jasno naslanja, prvo dijete, sina, rodila je u ranim četrdesetima, a kćerku nekoliko godina kasnije. No, Bridget je i dalje idealna romantična junakinja kakvom ju je Mark opisao kad ju je bodrio da bude hrabra u svojoj "gerijatrijskoj trudnoći": "Možeš ti to… Samo se sjeti što ti je život do sada već servirao. Katastrofe si pretvorila u trijumfe sa svojom čistom, radosnom, neumornom i zaraznom žudnjom za životom."
Da, Mark je uvijek prema njoj bio predivan, jedini joj je rekao da je voli upravo onakvu kakva jest, gledao je s mirnom ljubavi u očima… I sad je to sve za nju samo sjećanje od kojeg ne može i zapravo ne želi pobjeći, bez obzira na prijatelje koji je napadaju pitanjima kad će si konačno već nekoga naći jer je vjerojatno za te četiri godine tugovanja već ponovno postala djevica, da baš direktno ne citiram prostote koje Fielding obožava.
Ono što je uvijek bilo zanimljivo u filmovima o Bridget upravo su zajedljive i duhovite opaske o tome što se od žena očekuje, igranje s prihvaćenim stereotipovima koje bi autorica uvijek ismijala. Kad se Bridget na rock festivalu na otvorenom budi u šatoru nekog tipa kojeg je tek upoznala, govori samoj sebi užasnuto: "O Bože, pa ja sam spavala s potpunim neznancem, ja sam obična, nemarna prostitutka". Kako ne može podnijeti tu sliku o sebi i taj prastari stereotip, odmah ga mijenja u novi, suvremeniji: "A ne, ja sam elegantna žena određenih godina koja si uzima muškarce koje želi za svoj užitak." Zadovoljno se nasmije jer joj se ta slika više sviđa, no već sljedeće sekunde mrmlja samoj sebi istinu u bradu: "Ili obična sredovječna glupača koja samu sebe obmanjuje."
Treći nastavak zaista je prepun takvih autoironičnih komentara o našem površnom vremenu i lažnom feminizmu. To što ne zna s kojim je od dva partnera ostala trudna, sama Bridget opisuje kao najgori vulgarni reality, Springer Show, onda samu sebe tješi svojom neuništivom vedrinom da se tu zapravo radi o sve modernijem odnosu poliamorije…
U ovom četvrtom nastavku nema dovoljno tih duhovitih, istinitih i zajedljivih opaski o ludostima našeg vremena. Tu je politički nekorektni Daniel/Hugh Grant koji nas uvijek može nasmijati svojim vulgarnim seksualnim aluzijama. No, srećom, tu je i profesor njezina sina, ozbiljni i posvećeni Mr. Wallaker koji vjeruje samo u znanstvena čuda (no, ispostavi se, srećom, da je i ljubav za njega čudo). On je jedan od dva muškarca s kojima se Bridget spetlja - jer ona u svakom nastavku mora imati dvije veze s dva posve oprečna muškarca.
Wallaker, kojeg glumi odlični Chiwetel Ejiofor, britanski crni glumac nigerijskog podrijetla, jedan je od onih profesora koji se ne daju ugnjetavati od roditelja, koji je nepopustljiv kad je disciplina u pitanju i koji u zbor nije primio dječaka naročito napasne, "savršene" mame. Kad se ona pobuni jer ona zna da to njezin sin zaslužuje, profesor joj mirno odgovara da mali ne zna pjevati, da se sve u prirodi dobiva po zasluzi jer tako nalaže prirodni odabir i tako je i u njegovom zboru. Eto, to je jedna mala pobjeda razuma u svijetu pomahnitalih, ambicioznih mama u dobroj školi u posh londonskom Hampsteadu gdje u viktorijanskoj kući živi udovica Bridget.
No, gotovo sve recenzije ovog filma najviše se bave kratkom vezom Bridget, odnosno Renée Zellweger (55), s mladim Roxterom kojeg glumi Leo Woodall (29). Na čudan način Woodall u ovom filmu izgleda mlađe nego u seriji "Jedan dan" ili drugoj sezoni "Bijelog lotusa". Između njega i Zellweger nema kemije, veza djeluje ishitreno i nemotivirano i nije ključna za film. Helen Fielding izjavila je da je željela skinuti stigmu s te vrste odnosa, izbaciti iz modernog rječnika pojmove poput cougar (u engleskom slengu starija žena, žderačica mlađih muškaraca) ili toyboy (dječak za "igru"), no film u tome nimalo ne uspijeva. Taj odnos je sporedan za priču, temelji se na dosjetki, ponovljenoj prastaroj reklami za Levisice u kojoj tip savršenog tijela skače u bazen pa mu se mokra odjeća pripija uz tijelo, a svi ga gledaju s divljenjem i požudom dok slušamo Dinah Washington kako pjeva stari hit iz četrdesetih "Mad about the Boy" (Luda za tim dječakom, kako se film i zove u originalu). No, iako Bridget na partyju svi zavide jer ima frajera koji je praktično muški model - kao što se uglavnom zavidi muškarcima s takvom curom - ta je veza površna i kao i sve površne veze ona ženu samo ranjava i ponižava. Neću detaljno objašnjavati zašto, da pojednostavim: zato što su ženska žudnja i emocionalne potrebe drugačije od muških, o čemu piše antropologinja Louise Perry u svojoj knjizi "Razlozi protiv seksualne revolucije".
Tim odnosom Bridget nije osnažena, on joj samo pomaže da shvati da ona želi upravo ono što je oduvijek željela, pravu ljubav, duboki odnos koji počiva na tjelesnoj privlačnosti, ali tu i ne završava. U osnovi, u svim filmovima, Bridget se bori da samu sebe pohvali i samu sebe zavoli. Utoliko ni ovaj film nije promašio suštinu onoga što su nam uvijek davali filmovi o Bridget - voli samu sebe i kad nisi savršena, ali trudi se da budeš bolja, ne uspoređuj se nepotrebno sa ženama koje ti se čine posložene u glavi, dotjerane, organizirane i uspješne jer su najčešće dosadne i prazne.
VIDEO Sjećate li se nekad najskandaloznijeg Hrvata? Bio je u zatvoru pa se pokajao
Otvori KEKS Pay
