Dugo je tražila mir, onaj duboki, duhovni mir koji ispunjava svaki kutak srca i duše, mir koji ne ovisi o okolnostima, nego izrasta iz samog središta bića. I danas, upravo u ovoj životnoj fazi, naša glazbenica Ivana Kovač osjeća se najispunjenijom, kao da je pronašla sklad koji dugo vremena nije znala da postoji. Ususret sutrašnjem CMC festivalu, gdje će u subotu, 13. lipnja, izvesti emotivnu obradu pjesme svog legendarnog oca, Miše Kovača, "Malo mi je jedan život s tobom", njezino uzbuđenje gotovo je opipljivo. Naš razgovor, nježan i otvoren, prirodno se pretvorio u tiho otvaranje njezina srca, priču o glazbi koja nije samo posao, nego životni poziv, o odlukama koje donosi iz uvjerenja, a ne zbog profita, o obraćenju i vjeri koja joj daje snagu, ljubavi prema Isusu Kristu, koja je nit vodilja kroz svaki njen korak i o obitelji koja joj je sidro i dom. Ivana u ovom iskrenom intervjuu razgovara s nama o unutarnjoj potrazi, o nadama i strahovima, radosti i tišini koja oblikuje njenu glazbu, ali i njezinu svakodnevicu, dajući nam uvid u svijet koji je, iako poznat javnosti, intiman, nježan i duboko ljudski.
Nedavno ste objavili obradu legendarne pjesme vašeg oca, "Malo mi je jedan život s tobom". Kako se rodila ideja da baš toj pjesmi udahnete novi život? Završila sam svoj treći studijski album, a moj tim me već odavno nagovara da obradim neku tatinu pjesmu. Čak i on sam, prije nekih deset ili petnaest godina, no uvijek sam govorila da nije pravi trenutak. Ne zato što nisam to htjela, već zato što nisam bila u miru sa sobom. Sada sam konačno na tom mjestu, u miru. I to nikada nije bila stvar dokazivanja drugima. Kada čovjek dođe do tog neprocjenjivog mira i bude zadovoljan sa sobom, sve postaje jasnije. Osim mira, pronašla sam sigurnost, hrabrost i odvažnost. Sada sam spremna raditi na svoj način, sa sobom i za sebe. Inače, sama ideja za obradu pjesme nastala je još u razgovoru s Nenom Ninčevićem, on je sam dao ideju "Ivana piva ćaću", i ta se ideja razvijala tijekom posljednjih nekoliko godina. Toni Rajnović i Leo Škaro radili su aranžman, iz jednog totalno drugog koncepta došli smo do trećeg, što je zapravo jako zanimljivo vidjeti kako se taj stvaralački rad razvija.
Kako je vaš otac, legendarni Mišo Kovač, reagirao kada ste mu rekli da želite obraditi jednu od njegovih najemotivnijih pjesama? Još sam bila u grupi Magazin kada je on želio da ja pjevam njegove pjesme, dakle, davnih dana je navijao za to. Ali, sada, kad je čuo pjesmu, ja se uopće ne usudim izgovoriti koje je on riječi rekao o mojoj obradi, jer bi iz mojih usta to zvučalo pretenciozno. Njemu je to, naravno, i više nego odlično, ali na kraju krajeva, nije njegovo mišljenje ni toliko presudno jer je on originalni izvođač te pjesme. Dolazimo i do točke gdje realno ja ne pjevam svom tati, da budemo iskreni, nego ljudima. Naravno, svatko može imati svoje mišljenje i donijeti vlastitu prosudbu dok sluša pjesmu. A pjesma je došla do onih kojima je trebala doći i koji su je osjetili.
Riječ je o pjesmi koju je napisala pokojna Marina Tucaković, a uglazbio ju pokojni Đorđe Novković. Koliko ste osjećali odgovornost prema toj pjesmi, njezinim autorima i publici koja je pamti u izvornoj verziji? Odavno sam rekla da je vratiti pokojnog Đorđa Novkovića i Matu Došena da bi sve drukčije izgledalo. Ali, vrijeme nosi svoje, i neke stvari se jednostavno moraju dogoditi. S obzirom na to da sam odrasla uz te ljude i uz te pjesme, možda ih doživljavam drukčije nego netko drugi. To je za mene puno intimnije i bliže. Što se tiče odgovornosti, nije bila stvar u tome da trebam hrabrosti da ih izvedem. Trebala sam jednostavno imati mir u sebi, biti u skladu sa sobom i znati da je pravo vrijeme. Sada sam sigurna, imam samopouzdanja i mir u sebi. Jako sam sretna, pogotovo jer sam veliki pobornik zabavne glazbe. To je moja odrednica, ako ću pjevati, pjevam isključivo zabavnu glazbu. Iako mi je teško pronaći pjesmu koja me stvarno dira, jer ona jednostavno mora dotaknuti moje srce. Ne znači da prave pjesme neće doći, sigurno hoće. Ali sada imam priliku, konačno, raditi i na tim starijim pjesmama. Nisam tu samo zbog najpoznatijih hitova, želim raditi i na onim manje poznatim i dati im novi duh i interpretaciju koja dolazi iz srca.
Pjesma je vrlo emotivna, duboka i sentimentalna. Koliko vam je bilo važno izvesti je na svoj način? Poanta i je da ja to izvedem na svoj način. Ne mogu izvesti pjesmu ni na koji drugi način, niti kao neki drugi pjevač, to jedino mogu izvesti svojim srcem. I upravo to sam i učinila: dala sam pjesmi svoj osjećaj, onako kako ga ja doživljavam. U konačnici, poanta pjesme je upravo to, dati svoje srce, svoju dušu, emociju koju u njoj osjećaš i iznijeti je van. Jer pjevaš srcem, ne mozgom.
Kada pogledate svoj glazbeni put, koliko se Ivana Kovač kao glazbenica promijenila u odnosu na onu od prije 10 ili 15 godina? Puno sam se promijenila. Uvijek sam znala što ne želim, i to je bila velika, možda najveća stvar za mene. Nekad sam, ipak, radila ono što nisam željela, i kroz to sam naučila da sam zapravo u pravu: kad nešto ne želiš, nemoj to raditi. Čak i kad sam snimala nešto što nisam htjela, nisam to radila bez veze. Vrijeme se ne smije bacati u vjetar. Danas jednostavno nema šanse da snimim pjesmu koju ne osjećam. Primjerice, posljednja pjesma "Bože, čuvaj familiju", po mojem mišljenju, dižem je visoko jer je upravo takva kakva treba biti. To je pjesma iza koje stojim sto posto. U njoj su sreća i tuga, starinske emocije, pjesme za koje osjećam da su moje. To sam ja i vjerojatno ne bih mogla drukčije. Ne vjerujem da se duša mijenja kroz pjesme, možeš samo sazreti i još više razumjeti sebe. Ne možeš se vratiti na početak, ali možeš rasti.
Što to danas u glazbi tražite više nego prije? Godinama ne pjevam ono što mi se nameće, jer osjećam da to jednostavno nije za mene. I tek sada shvaćam koliko je pogrešno raditi protiv sebe. Moraš jednostavno odbaciti ono što ti ne odgovara. Moraš, nema alternative. Ako imaš jednu dobru pjesmu, možeš je godinama pjevati, razvijati i živjeti s njom. Ali pod pritiskom da napraviš nešto "nametnuto", nema te pjesme koja će biti iskrena i za tebe i za izvođača. Svaki izvođač duboko u sebi zna koja je pjesma prava. Možemo imati deset menadžera sa strane, možemo pokušavati uvjeravati, ali izvođač zna što je njegovo, i ne može varati sebe. Može eventualno namjerno, ali to su dva potpuno različita pristupa. Ja sam uvijek znala kada pjesma nije prava. Iako je teško, morala sam se povući i čekati pravu pjesmu koja je u skladu sa mnom i mojim srcem. Nisam tip izvođača koji ide pod svaku cijenu, takav pristup radu me guši. Kad snimam pjesmu, želim biti zadovoljna sama sobom. Možda pjesma neće imati veliki uspjeh, ali ako ja osjećam da je dobra, to mi je važno. Ako je snimim samo zato da "prođe", iznevjerila bih samu sebe. Naravno, postoje oni koji gledaju pjesmu isključivo kroz financijsku prizmu, gdje će zaraditi, kako će podilaziti publici, i to je u redu za njih. I ja nisam protiv zarade, ali problem je u tome što pjesme ostaju zauvijek. Ne možeš ih izbrisati, one ostaju i predstavljaju te. Zato ja biram pjesme koje zaista osjećam i koje su u skladu sa mnom.
Vjeru danas otvoreno ističete. Kako se nosite s mogućim komentarima zbog toga što otvoreno govorite o Bogu i vjeri? Ja ne živim tražeći tuđu pohvalu. Tražiti priznanje od ljudi, to je teret koji si čovjek može sam natovariti na leđa, i to je grozno. Bog ti je dao jedan život i moraš znati svoju vrijednost. Puno ljudi pati od osjećaja manje vrijednosti, odbačenosti, i onda traže svoju utjehu u pohvalama drugih. A Bog već kaže koliko te voli, koliko si mu vrijedan, koliko si mu predivan, to je ono što je istinski važno. Ne trebaš tražiti pohvalu drugih da bi nahranio svoj ego. Ljudi me ne mogu povrijediti. Ja sam najsretnija pred Bogom. On je umro za mene na križu, učinio sve za nas, ne znam jesu li ljudi toga svjesni, neki jesu, neki nisu. A hoće li mi netko nešto reći? Mislim da je to manje važno. Na kraju, ne živimo od tuđih mišljenja. Tuđa mišljenja ne plaćaju račune, ne pomažu kad ti treba pomoć. Najgore što si možeš učiniti je brinuti o tuđim mišljenjima, to je teret koji izbacuješ iz glave i oslobađaš se samog sebe. Moje životne okolnosti su takve jer sam rođena u obitelji kakva je. Mama mi je bila misica, tata je bio velika zvijezda bivše Juge. Već kao dijete naučila sam da mi je život automatski pod povećalom. Kada sam počela pjevati i prvi put čitala komentare na internetu, rasplakala sam se. Bila sam potpuno nova i nisam se s tim znala nositi, iako sam odrasla na estradi. Ali kad uđeš u žarište svega toga, osjetiš stvarnost na svojoj koži. Sjećam se riječi Tončija Huljića: "Ovo ti je prvi i zadnji put da čitaš komentare." Poslušala sam ga. Od tada, već dvadeset godina, ne čitam komentare, već živim svoj život.
Vaša majka Anita, koja je nekada bila Miss Teen bivše Jugoslavije, molila je za vas. Vi ste, kako ste ranije govorili, dugo osjećali da vam nešto nedostaje, a zatim ste spoznali da je to vjera. Kako se danas prisjećate svog puta prema Crkvi? Vjera nije laka, a naš put prema Bogu također nije jednostavan. Obratiti se znači obraćati se svaki dan, moliti, preispitivati se, težiti obraćenju. Poanta obraćenja nije da ti budeš u centru pažnje, nego da živiš milosrđe i ljubav, baš kao što je Krist pokazao. Obraćenje je poput kidanja samoga sebe na stotinu dijelova. Kad čitaš Bibliju, vidiš sebe u ogledalu i spoznaješ svoje slabosti i pogreške. Shvatiš koliko si ljudi povrijedio i osjećaš potrebu za oprostom. Zato se, ovim putem, ispričavam svima koje sam povrijedila, jer svi smo ranjivi i često projiciramo svoje frustracije na druge. Poanta je u tome da, koliko god te netko povrijedio, ne prenosiš tu ranu dalje. Umjesto toga, odgovoriš ljubavlju, razumijevanjem i savjetom. Ako si ranjen, pruži drugome nešto suprotno od onoga što si primio, pokaži milosrđe. To je temelj našeg obraćenja i ono traje cijeli život.
Rekli ste da ste kroz vjeru počeli mijenjati i svoju "staru narav", prestali psovati, ogovarati i osuđivati druge. Koliko je taj proces težak? Taj proces traje do kraja života. Odmalena smo učeni da ljudi imaju svoje mane i slabosti. Prvo, ne reagirati iz emocija kada nas netko naljuti. Ako se posvađate, ne zovi odmah i ne upadaj u sukob dok si pod dojmom ljutnje, jer time nastaju nove rane. Tu treba stati i reći: "Ne, sada ne reagiram." Imala sam situaciju koja mi je bila pokazatelj žive Božje prisutnosti. Bila je neka svađa, i u meni je nastao otpor i dišpet. Umjesto da reagiram impulzivno, počela sam moliti krunicu za tu situaciju. I tada sam dobila perspektivu te osobe, kako ona proživljava trenutak, kako se osjeća. Kad uđeš u tu poziciju i vidiš kroz ljubav, osjetiš suosjećanje koje je nevjerojatno. To je Krist. Krist je sama ljubav. On nas uči da maknemo ego, ponos, sve naše "ja, ja, ja" i da pokažemo ljubav. Da razumijemo drugu osobu u njenoj situaciji i da joj damo ljubav koju zaslužuje. To su stvari koje su fascinantne i koje mijenjaju život.
FOTO Bujne obline Nives Celzijus cure na sve strane, obožavatelji: 'Može broj?'
Koliko vam je važno ostati zahvalna? Molim svaki dan da mi Bog podari zahvalno srce. I već kroz to vidim koliko me mijenja, koliko automatski osjećam zahvalnost u svakoj sekundi. Znam da se iz svake situacije, pa i iz one teške, može nešto naučiti. Ništa se na ovom svijetu ne događa bez Božje dozvole. Sve što doživimo, bilo dobro ili teško, događa se uz Njegovu volju. Kad nam da nešto teško, situaciju koja nam je grozna, treba biti zahvalan. Jer kasnije shvatiš da je sve to za tvoje dobro. U tom trenutku, biti zahvalan nije lako. Ali upravo tada dolazimo do suštine, zahvaliti i za ono najteže, jer Bog je milostiv i zna što nam je potrebno da rastemo i učimo. To je izazovno, ali istovremeno oslobađajuće.
Imate li nekog sveca kojemu se posebno molite? Padre Piu, Svetom Josipu i Carlu Acutisu.
Odlučili ste i izbaciti riječ "prokletstvo" iz svojih pjesama jer vjerujete da riječi imaju snagu. Koliko danas pazite na ono što izgovarate i pjevate? Bog nas podsjeća da ćemo odgovarati za svaku izgovorenu riječ. Zato što riječi imaju moć, one donose život ili smrt. Primjerice, ogovaranje nije samo obična riječ. Kad nekog ogovaraš i želiš mu zlo to ide prema toj osobi, osim ako nije duhovno zaštićena. A ono što šalješ drugome, vraća ti se višestruko. Zlo koje želiš drugome, prisutno je u tebi i može napraviti štetu, ne samo toj osobi, nego i tebi samome. Zato moramo paziti na riječi koje izgovaramo. Kada osjetimo poriv da nekome kažemo nešto ružno, ugrizimo se za jezik i umjesto toga blagoslovimo tu osobu. Život i smrt leže u našim riječima, pisano je: odgovarat ćemo za svaku riječ koja izađe iz naših usta. To se odnosi i na pjesme. Postoje tekstovi koje pjevamo i na koje trebamo jako paziti. Svaka riječ nosi energiju, zato je važno donositi ljubav, dobrotu, nadu i radost. Sve što izgovaramo oblikuje naš život i svijet oko nas.
Što biste poručili ljudima koji osjećaju da im nedostaje Božja snaga, ali ih nešto koči da uđu u crkvu, pomole se ili se prepuste vjeri? Kad ideš u crkvu, ne ideš zbog svećenika, susjeda ili da bi se pokazao kao "veliki vjernik". To su sve pogrešni motivi. Ideš zbog živoga Boga. Ideš primiti Tijelo Kristovo, euharistiju, jer On kaže: tko ne jede Njegovo Tijelo i ne pije Njegovu Krv, nema života u sebi. Ja idem zbog Isusa Krista i Njegova Tijela. Kad On počne djelovati u tebi, shvatiš koliko snage primaš kroz euharistiju. Ljudi me često pitaju: "Zašto si svaki dan u crkvi?" Pa, možda bih mogla gledati film ili seriju, ili raditi nešto drugo, ali znam koju snagu i život primam kroz euharistiju i ne mogu to ignorirati. Kad svaki dan primaš živoga Boga u svoje tijelo, osjećaš nevjerojatnu snagu. U tim trenucima više ti ne treba ništa drugo, jer snaga koju primaš dolazi od samog Boga. Svi smo mi grešnici. Jedino Isus i Marija nisu grješni, i to je nepobitno. Ali mi idemo naprijed, jer On je naša pravednost kroz svoju milost. Zahvalni smo što nas vodi prema raju i što nam daruje svoju ljubav i milost u svakom trenutku.
FOTO Možete li vjerovati? Ovako je Dominik izgledao kada je ušao u 'Život na vagi'
Vaša povezanost s ocem Mišom oduvijek je bila snažna. Kako danas izgledaju vaša druženja? On je uvijek isti, s tim dobrim i neiskvarenim srcem. Nevjerojatno je dobar čovjek, moja otac ima toliko dobra u sebi i to je ono što ga čini posebnim. Proživio je mnogo toga u životu, teške trenutke i iskustva koja nisu laka. Znam da je ljudima zanimljivo jer je on Mišo, ali istina je da iza tog lika stoji čovjek koji je prošao kroz teške stvari, i upravo zbog toga je njegova dobrotа još vidljivija. Živi u Podstrani, čujemo se gotovo svaki dan i jako smo povezani.
Privatno ste i majka. Koliko vam je bilo važno zaštititi kćer od medija i je li ona danas svjesna iz kakve obitelji dolazi, s obzirom na veliko glazbeno nasljeđe koje nosite? Želimo da ona ima svoje djetinjstvo. Ima pravo na privatnost i na život bez prevelikih pritisaka. To je moje dijete i ona još ne odlučuje o svemu, to će doći kad odraste. Za sada treba rasti kao svako zdravo dijete, slobodno i neopterećeno. Treba imati svoje prijatelje, ići u školu, baviti se raznim aktivnostima i uživati u svakodnevnim stvarima. Tako treba odrastati, bez brige o tome što radi mama ili dida.
Kada danas pogledate sve što ste prošli, glazbeni put, obitelj, vjeru, majčinstvo i osobne promjene, što biste rekli, što je za vas danas istinski ispunjen život? Zahvalila sam Bogu na svemu, na svemu što sam naučila, na svemu što dolazi, jer iz svake situacije možemo izvući pouku. Kad iz negativnog stanja pređemo u zahvalnost, sve se mijenja. Zaista, sve se. Sjećam se svog odlaska u Tabor, malo sam se udebljala i počela razmišljati o tome. Tada mi se u mislima pojavila slika mladića u invalidskim kolicima. Shvatila sam koliko sam zapravo tada bila nezahvalna. I tada sam rekla: "Hvala ti, Bože, što sam živa. Hvala ti što sam zdrava, što imam dvije ruke, dvije noge."
Otvori KEKS Pay
dno