Fan u Poljskoj prilazi Bruceu Dickinsonu i kaže mu: 'Jako mi se sviđa vaša glazba. Rado bih je svirao na sinthesizeru'. Pjevač mu odgovara: 'Ovu glazbu ne može se odsvirati na synthesizeru. To je nemoguće'. Za nas je to bio jedan od najduhovitijih trenutaka dokumentarca o grupi čija priča koja se proteže na više od pola stoljeća doista treba biti uvrštena u obaveznu glazbenu lektiru. Rijetko ćemo naći glazbeni sastava bilo kojeg žanra da na ovakav način mobilizira publiku, i onu koja nije inherentno njihova, a kroz ikonografiju i žanr koje se često svrstava upravo s one druge strane, gdje počivaju isključivost i podjela. Već sam popis sugovornika u dokumentarcu Iron Maiden: Burning Ambition svjedoči što je Iron Maiden.
Tu su njihov veliki fan, jedan od najpoznatijih glumaca današnjice Javier Bardem, pa je tu Chuck D, frontman Public Enemyja, otvoreno političkog afroameričkog hip-hop benda, pa, naravno, i sam Lars Ulrich, osnivač Metallice, koji će priznati kako su Maideni nešto sasvim, sasvim, drugo. Stvar je u tome što u kakvoj glazbenoj školi možete naučiti tehnički dobro izvoditi različite glazbe na raznim instrumentima, ali ono što djedovi heavy metala jesu se u školama ne može naučiti. Iz karijere Iron Maidena može se vidjeti kako se stvara velika glazbena skupina, kako je slava doista prolazna stvar, s koliko se predrasuda susreće netko tko želi ponuditi nešto sasvim drugo u odnosu na mainstream, koliko rasturanje jezgre benda može nepovratno značiti njegovu propast, kao što i njezino spajanje nanovo može donijeti još i veću slavu. Iako će neki reći kako smo ovdje naveli kliše koji će se naći kod svakog značajnijeg benda, Iron Maiden po svemu su ipak drugačiji. Ponajprije je to njihov utjecaj na glazbu kao takvu, a onda i na društvo u kojem djeluju već 50 godina.
Iskoristili su ovaj film kako bi konačno razbili i posljednju predrasudu o svojoj glazbi kao nečemu mračnom. – Svi pjevaju o ljubavi, a nitko ne pjeva o onome što nam se događa svima, smrti, primjerice, čuje se u filmu objašnjenje jedan od razloga koji su mnogi pronalazili kako bi prosvjedovali protiv tog velikog benda. Međutim, Iron Maiden ne izvode pjesme posvećene smrti, nego o događajima čija je smrt neraskidiv dio. Primjerice, lijepo je objašnjen smisao jednog od njihovih najvećih hitova, Run to the Hills. A to je pokolj američkih Indijanaca o čemu je 1982. godine kada je pjesma nastala malo tko pisao. Također, energija tih pjesama nije ni po čemu okultna ili je zlokobna, nego suprotno, Maideni su znali uvijek napraviti glazbu koja doista spaja. U filmu su prikazani i nama vrlo bliski primjeri gdje su ljudi lakše preživljavali ratne strahote na Kosovu i u Bosni uz taktove njihovih pjesama. U Bosni je čak nastala i cijela zajednica koja je početkom 90-tih kada smo za Internet tek čuli, napravila cijelu mrežu za razmjenu glazbe Iron Maidena. Naravno, tu je Eddie, najefektnija maskota valjda u povijesti glazbe, za koju se u filmu kaže ako je apsolutno najefikasniji marketinški glazbeni alat ikad. A činjenica je bila kako je Eddie evoluirao od rekvizite do ultimativnog simbola zato jer članovi benda nisu baš bili skloni slikati se, reklo bi se da su i sramežljivi, pa je trebalo za omote albuma osmisliti nešto drugo. I eto Eddieja koji je onda postao i nezaobilaznom koncertnom ikonografijom kao što je to i britanski 'Union Jack'.
Film pokazuje i kako su veliki glazbeni sastavi teško ikada mogli ostati imuni na političke turbulencije, pa je tako baš Iron Maiden bio prvi zapadni glazbeni sastav koji je nastupio u komunističkoj Poljskoj 1984. godine gdje su izgovorene rečenice s početka teksta. Bio je to očito prekursor događaja koji će uslijediti pet godina kasnije s Maidenima kao zaista spretno odabranim uvodničarima. Isto Burning Ambition potvrđuje kako je pjevač ipak ključni dio benda, on je taj koji isijava energiju prema publici i s njome povezuje. Bruce Dickinson, česti hrvatski gost, jest ikonični primjer. Mnogi su tugovali za Paulom Di'Annom koji je taj posao radio prije njega, da bi se onda tugovalo za njim kada je bend napustio pa tugovali opet za njim kada se pojavio Blaze Bayley. Jer, u tom periodu bend je dotakao dno mogavši privući onoliko publike koliko su mogli na samim svojim počecima. Da je Bruce Dickinson doista iznimna osoba, znamo i mi ovdje, a svakako ga većim od života, kako se to voli reći, radi i činjenica kako je prebolio i rak grla gdje se, potvrđuju fanovi u filmu, vraća još boljim nego prije. S njim i Stevenom Harrisom Maideni se čine doista neuništivima. Iako kraj filma govori kako tako nešto naprosto prirodno nije moguće, 2024. od benda se morao oprostiti bubnjar Nicko McBrain jer napore turneje više nije mogao podnositi nakon moždanog udara. Ali, bend će živjeti za turneje sve dok mogu stajati, poručuje se publici. Naravno, film jest hagiografija, nema onih ružnih dijelova kojih uvijek mora biti, no glazba živi od ovakvih spomenara koji poručuju i generacijama koje za svoju glazbu koriste sintesajzer kako instrument nije toliko bitan, pa ni žanr, nego je to stav i činjenica da se glazba radi za publiku i samo se s njome dijeli. Brojni kadrovi iz različitih perioda koji se vrte u filmu pokazuju bend i u njihovim najopuštenijim trenucima, a to je kada sviraju. Tada se s njihovih lica poručuje – evo, tako mi to radimo, i odlično se osjećamo.
Otvori KEKS Pay
