Dva rasprodana koncerta ovog tjedna u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog još jednom su potvrdila status projekta 4 Tenora kao jednog od najstabilnijih i najomiljenijih glazbenih fenomena domaće scene. Publika je i ove godine ispunila dvoranu do posljednjeg mjesta, a večeri su protekle u znaku snažnih emocija, raskošnih vokalnih izvedbi i pažljivo odabranog repertoara koji je zaokružio prvih deset godina njihova djelovanja. Bila su to, bez pretjerivanja, dva koncerta za pamćenje, večeri u kojima se jasno moglo osjetiti koliko su 4 Tenora tijekom godina izrasla iz zanimljivog projekta u potpuno formiran i umjetnički zreo sastav. Priča o 4 Tenora započela je još 2013. kao ideja o okupljanju snažnih muških vokala, no pravi uzlet dogodio se 2016., kada su upravo u Lisinskom održali prvi veliki koncert u sastavu Đani Stipaničev, Marko Pecotić, Vladimir Garić i Marko Škugor. Nakon dvije i pol godine Škugora je zamijenio Filip Hozjak. Od tada pa do danas kvartet kontinuirano puni koncertne dvorane diljem Hrvatske i regije, kombinirajući operne arije, kancone, mjuzikle i popularne pjesme u prepoznatljiv, publici blizak glazbeni izričaj. Posebnost ovogodišnjih koncerata bila je i u tome što su zamišljeni kao svojevrsna retrospektiva – presjek najuspješnijih trenutaka njihove karijere, ali i potvrda da se radi o projektu koji i dalje ima što ponuditi. Upravo zato ne čudi što interes publike ne jenjava: 4 tenora ponovno će stati na istu pozornicu već 5. svibnja, kada ih u Lisinskom čeka još jedan koncert za koji se također traži karta više. O fenomenu 4 Tenora razgovarali smo s Đanijem Stipaničevom.
Iza vas su još dva uspješna koncerta u Lisinskom. Kako je bilo ove godine? Jeste li zadovoljniji nego lani? Osim prepunog auditorija u oba termina, moram reći da su moji najbolji kritičari moji prijatelji i najbliži koji uvijek sami kupe kartu. Smatram da je pogrešno poklanjati ulaznice jer time nekome stvarate obavezu dolaska. Ovako dođe onaj tko doista želi, a onda ima i pravo reći svoje mišljenje. Svi su se složili da je ovo bio naš najzreliji i najusklađeniji repertoar do sada, da smo zvučali opuštenije i da se ta kemija vidjela na pozornici. Moji su dojmovi isti – sve je prošlo u najboljem redu, bez ikakvih gafova ili propusta. Nakon deset godina doista smo sazreli u ozbiljan sastav i u novu dekadu zakoračujemo s puno novih ideja.
Kako je izgledao ovogodišnji program i koliko ste ga osvježili u odnosu na prijašnje godine? Ove smo godine napravili retrospektivu naših prvih deset godina. Probrali smo najbolje iz repertoara, ono što je provjereno kod publike. Prvi je koncert trajao gotovo tri sata, pa smo ga za drugi dan malo skratili, ali smo opet došli do dva i pol sata – jednostavno ne može kraće kad je u pitanju rođendanski koncert. Uvrstili smo i neke nove stvari, poput “More Than Words” grupe Extreme, koju smo izveli praktički a cappella uz gitaru. Također smo se malo više naslonili na stil Il Volo u nekim aranžmanima, a bilo je tu i kancona, arija te brojeva iz mjuzikla. Ponovio sam “Gethsemane” iz rock-opere Jesus Christ Superstar za svoj gušt, jer ta pozornica to traži, a tamo sam tu ulogu i igrao prije šest godina.
Na što publika najbolje reagira? Razmišljali smo o izbacivanju našeg “Medleya 80-ih”, ali shvatili smo da ljudi na to reagiraju sjajno. To je niz hitova koje svi znaju i uz koje rado zaplešu. Veliko iznenađenje bio je Danko Krznarić, novi član našeg pratećeg benda. On sjajno pjeva, pa sada u bendu koji nas prati imamo četveroglasje. Na koncertu su nam “udarili kontru” i sami a cappella otpjevali “Ne diraj moju ljubav”, što je izazvalo ovacije. Nitko ne očekuje da prateći bend tako zapjeva. Uz Danka i našeg dirigenta i aranžera Filipa Gjuda, dobili smo zvuk koji se činio moćnim poput simfonijskog orkestra.
Vratimo se na početke. Prvi nastup u Lisinskom imali ste 4. travnja 2016. Kako su zapravo nastala 4 Tenora? Ideja je potekla od jednog menadžera još 2013. godine. Odradili smo tri koncerta u Sloveniji, ali priča tada nije zaživjela i uslijedio je dvogodišnji vakuum. Onda se 2016. dogodio niz slučajnosti. Vlasnica jednog poznatog restorana na zagrebačkim Remetama tražila je nešto za Valentinovo. Predložio sam joj ovaj projekt i to je bio naš “nulti” nastup. Istodobno, Branko Uvodić pozvao me na snimanje emisije “Lijepom našom” u Šibeniku, a Branko Viljac na Večeri dalmatinske šansone. Svima sam rekao da neću pjevati sam, nego s njima. Na kraju se uključio Branko Paić iz diskografske kuće Scardona, koji je prvotno planirao projekt s tri tenora, ali ta se kombinacija urušila, pa smo uskočili nas četvorica. Prvi javni koncert bio je u Klovićevim dvorima. Sjećam se da nas je kiša potjerala unutra, pa smo u onom hodniku zapjevali ljudima za gušt. Poslije smo koncert ponovili na platou Gradec s katedralom u pozadini – to je izgledalo nestvarno, kao retuširano. Tada smo shvatili da su ljudi spremni za ovaj brend.
Koji biste koncert posebno izdvojili, uz Lisinski? Teško je izdvojiti, svaka publika nosi novu energiju. Ipak, šibenski Sveti Mihovil nevjerojatna je pozornica, a taj je grad prvi prepoznao našu kvalitetu. Tamo smo pobjeđivali nekoliko puta na Festivalu dalmatinske šansone i publika nas doista voli. Također, dubrovački Stradun je lokacija koja je sama po sebi magična. Uostalom, tamo se snimala “Igra prijestolja”, to sve govori.
Je li ikada bilo nekih većih gafova ili situacija koje nisu išle po planu? Uvijek bude sitnih problema sa zvukom na ljetnim pozornicama. Sjećam se jednog koncerta u Posedarju gdje mi je čovjek usred nastupa rekao: “Večeras mi niste dobri.” To me potpuno “izulo iz cipela”. Ubacio sam u brzinu više, kao da nas je netko iglom ubo, i do kraja smo se izvukli. Poslije je isti čovjek došao i rekao: “E, to je to!”. Valjda je dizel motoru trebalo malo vremena da se zagrije.
Godinama ste bili prepoznati kao “četiri Dalmatinca”, a onda je Filip Hozjak, Međimurac, zamijenio Marka Škugora. Kako je došlo do te promjene? To je također nevjerojatna priča. Marko je krenuo u sjajnu solističku karijeru, a mi smo morali brzo naći zamjenu zbog dogovorenih koncerata. Preko kolegice Nere Gojanović iz Šibenika čuli smo za Filipa. Na audiciji mu je svirao maestro Krešo Batinić, koji je tada bio i ravnatelj kazališta Komedija. Filip je taj dan položio audiciju i za Tenore i za Komediju – odmah je dobio ulogu u “Grofici Marici”. Iako je Međimurac, savršeno se uklopio. Sad se šalimo da imamo “trešetu, briškulu i belu” u ekipi. On je s nama već sedam i pol godina i sjajno pjeva dalmatinske pjesme.
FOTO 4 Tenora već na prvom koncertu u slavljeničkom nizu podigli cijeli Lisinski na noge, pogledajte kako je bilo
Kako u projektu s četiri jaka vokala pomirujete ega? Ima li svađa? Naravno da ima! Trojica smo Dalmatinci, bude tu i “juga” u zraku i povišenih tonova, a katkad i tišine. Glupo bi bilo lagati da je sve uvijek idealno. Ali činjenica da trajemo deset godina dokaz je da sve te “bure u čaši vode” brzo prođu. Čim izađemo na scenu, sve se zaboravlja.
Tko onda presiječe kad se ne možete dogovoriti? Tu nastupa “vijeće staraca” – naš menadžer Branko Paić i ja. Obavimo hitnu telefonsku sjednicu, smirimo duhove i pomirimo stavove. Odrasli smo ljudi, ne može sve uvijek biti umotano u celofan.
Rekli ste jednom da je karijera Tenora vezana za “bolja glazbena vremena”. Mislite li da današnjoj sceni nedostaje kvalitete ili emocije? Mislim da se melodija u modernoj diskografiji pomalo izgubila. Danas naglasak više nije na ljepoti stiha i pjevanju kao u doba Puccinija ili Verdija. Mi nudimo upravo ono što ljudima nedostaje – toplu, nježnu melodiju i vrhunsku izvedbu. Kod nas ima svega: od opereta i mjuzikla do opernih arija i naših autorskih pjesama. Ljudi s naših koncerata odlaze emocionalno ispunjeni, a to je naš najveći doprinos kulturi.
Publika očito voli stare pjesme. Kako komentirate fenomen Jakova Jozinovića koji gradi karijeru na obradama? Nemam ništa protiv toga. Mi smo trenutačno s 3 rasprodana Lisinska na “pola puta do Arene”, a on koristi taj nepresušan bazen kvalitetnih starih pjesama. Ako imaš glas i tim koji to zna uobličiti, to postaje regionalna priča. Teško je pjevati Arsena, Olivera ili Mišu, ali ako to radiš dobro, publika to prepozna. I ja sam svoju karijeru uvelike izgradio na obradama pjesama kao što su “Tvoja zemlja” ili “Zvona moga grada”. To su prokušane, vječne pjesme. Mogli bismo reći da sam ja bio svojevrsni preteča Jakova Jozinovića.
Je li onda barem pulska Arena idući korak? To nam je velika želja. Razmišljali smo o pulskoj Areni za desetu obljetnicu, ali nismo htjeli trčati pred rudo. S obzirom na to da smo tri puta rasprodali Lisinski danima unaprijed, kapaciteta i publike očito ima. Sljedeća godina bit će nam izazovna u smislu novog sadržaja, a to će nam utrti put prema većim prostorima.
Što je s novim pjesmama? Lani ste snimili pjesmu “Nespretan na riječima” Mire Buljana. Imate li što novo “na lageru”? Uvijek se nešto nađe. Nama je potrebno vrijeme dok se svi ne usuglasimo oko pjesme. Moraš snimati nove stvari i raditi spotove da bi ostao prisutan. Imamo jednu dobru suradnju u planu i jedan duet u pripremi. Vjerujem da ćemo s još dvije pjesme doći do broja deset, pa objaviti album sa svim singlovima koje smo snimili od početka.
Kako usklađujete obaveze u Komediji s Tenorima? Filip i ja u istoj smo koži, a Vlado sada priprema naslovnu ulogu u Splitu u novoj verziji “Era s onoga svijeta”. Problematično je, pogotovo jer se Komedija obnavlja, pa radovi kasne. S druge strane, to nam je ove godine omogućilo da se gotovo stopostotno posvetimo samostalnim projektima i koncertima. Inače, zbog obaveza u kazalištu moramo odbiti dvadesetak posto nastupa jer teško se uskladimo ako nemamo alternaciju u kazalištu.
Ostane li vam slobodnog vremena i kako ga provodite? Znam da volite skijanje. Skijanje i nogomet jako su mi važni. Kad radiš puno, moraš se u mislima prebaciti negdje drugdje. Volim i more i planine. Moj Samobor je prekrasan, šuma je odmah iza kuće. Tamo odem “plutati” i pročistiti moždane vijuge na svježem zraku.
Kad pogledate svoj život i karijeru, biste li išta mijenjali? Imate diplomu profesora biologije, no nikad niste radili u struci. Čak, koliko znam, godinama niste bili ni preuzeli diplomu? To je bizarna priča. Kad je bila promocija na PMF-u, imao sam gažu s klapom Dalmati koju nisam želio propustiti, pa nikada nisam otišao preuzeti diplomu. Prije dvije godine zvao me dekan fakulteta da pjevam na njihovoj svečanoj godišnjici. Rekao sam da ću rado doći, ali pod uvjetom da mi konačno uruče diplomu. Napravili su mi pravi “tuljac”, pa sam diplomu dobio pred svim dekanima zagrebačkog Sveučilišta, 25 godina nakon što sam diplomirao.
Da danas morate prihvatiti zamjenu u školi i predavati biologiju, biste li znali gradivo? Morao bih se jako puno pripremati. Fundamentalno znanje je tu, ali da bi predavao djeci, moraš vladati materijom do temelja. Za tu ulogu morao bih se pripremiti jednako ozbiljno kao za novi lik u kazalištu.
Što je s vašim kćerima, jesu li naslijedile glazbeni talent? Obje su pohađale glazbenu školu. Starija je završila i srednju glazbenu, dok mlađa nije htjela nastaviti s flautom, iako ima glumačkog talenta, nosi revije i želi upisati Akademiju dramske umjetnosti. Prate oca, ali vrlo su kritične prema mojim dosezima – odmah “sasijeku” sve što im se ne sviđa. Jedna je liječnica, a druga fizioterapeutkinja, tako da sam se za stare dane osigurao.
Za kraj, mislite li da će Tenori proslaviti i 20 ili 30 godina na sceni? Kad smo počinjali, znao sam da ćemo uspjeti, ali nismo mogli znati da će to trajati deset godina. Budućnost će ovisiti o motivaciji, a ja je imam. Mislim da još nismo rekli svoju posljednju riječ ni kad je riječ o kvaliteti, ali ni izvedbi. Želim da se još više uozbiljimo, iskoristimo dobru vibru te možda zakoračimo prema internacionalnoj priči, a ne da samo igramo “domaće utakmice”.
Otvori KEKS Pay
