Velikan rocka i produkcije Phil Spector, koji možda nije bio duša od čovjeka, ali je dobro znao svoj posao, jednom je izjavio da povratci izvođača na scenu imaju smisla samo ako su u trenutku kad se vraćaju bolji nego što su bili kad su otišli. Na prvi pogled, čini se logičnim i nepotrebnim spomena, ali u praksi je to zapravo rijedak slučaj. Povratnički albumi najčešće se samo nastavljaju na blijeda izdanja koja su ostvarili prije te stanke.
Vjerojatno bi se Spector složio da se njegove riječi mogu i ovako parafrazirati: Raspustiti bend i napraviti novi ili krenuti u solo projekt ima smisla samo ako si bolji i drukčiji no što si dotad bio.
Kad je o domaćoj glazbi riječ, teško da se to pravilo može bolje primijeniti na ikoga od Gorana Barea. Majke su taman narasle do estradnog prvoligaša, ne samo rockerskog, neko su vrijeme potvrđivale svoj status i puno bi njih na Bareovu mjestu bilo superzadovoljno samo održavanjem postojećega stanja. Takve ljude nazivamo mediokritetima, a Goran Bare to zasigurno nije!
Posljednji album Majki "Put do srca sunca" nije bio nikakav fijasko, pa ni poseban pad u odnosu prema prethodnom albumu "Vrijeme je da se krene", ali zasićeni i nemotivirani Bare jednostavno je rekao: "Dosta", raspustio bend i krenuo novim putem, pripremajući s Plaćenicima izvrstan solistički album "Izgubljen i nađen".
Ripper i Pipsi predgrupa bivšem gitaristu
Ispunjena dvorana na njihovu besplatnom koncertu u maloj dvorani Doma sportova možda nije mogla biti znak njegove tržišne snage, ali i te kako je dobro pokazala potenciju Barea i benda.
Bare je u fazi kad radi nesumnjivo krupan korak za sebe - isto vrijedi i za neke članove njegova benda (pojedini su glazbeni kritičari na hodnicima dvorane primijetili da se u činjenici što je Ripper nastupio s Pipsima kao predgrupa bivšem gitaristu Alenu Kraljiću može tražiti dublji smisao) - ali ne samo za njih! Album je najavio, a svaki dalji koncert potvrđuje da su Bare i Plaćenici jedna od najvažnijih pojava u najšire shvaćenom terminu hrvatske rock-glazbe uopće.
Možda ove riječi zvuče kao euforično razmetanje, ali već kratak pogled u povijest domaćega rocka daje brza opravdanja.
Hrvatski je rock u prošlosti preskakao razrede. Početkom osamdesetih dobili smo kvalitetan novi val (Azra, Haustor, Film, Paraf), a da prije toga nikad nismo ni temeljni rock apsolvirali kako treba.
Iako novinari-početnici (nije nužno po stažu, nego po širini vidika) reanimacije izvođača iz šezdesetih poput grupa Crveni koralji, Mi, Bijele strijele i Lutke ili revival-karavane tipa Rockeri šezdesetih otužno najavljuju kao povratke nekakvih legendi, već je odavno ustanovljeno da se prvim pravim rockerima u Hrvatskoj (pa i u bivšoj Jugoslaviji) smatraju Drago Mlinarec i Grupa 220. Usput, nedavno je Croatia Records objavila na CD-u njihov prvi album "Naši dani" iz 1968., pa zainteresirani mogu dobiti pravu informaciju o tome kako je taj početak izgledao.
Retro varijante nečega čega nije ni bilo
Može se reći da je sve otad, osim jedne faze grupe Time, bilo priprema za zrelost koju će donijeti posljednja godina sedamdesetih i početak osamdesetih; kod takve tvrdnje Parni valjak nije zaboravljen, ali i za njih se može reći da su se kao bend za povijest počeli oblikovati tek "Gradskim pričama" i okretanjem novovalnim trendovima.
Čak i kad se uzme u obzir cijela Jugoslavija, situacija se čini nešto boljom. Bijelo dugme krčilo je na domaćem terenu putove Led Zeppelina i Deep Purplea, Buldožeri su išli u neke otkvačenije hipi-varijante, a YU grupa i Smak držali se klasičnijega teškaškog zvuka.
Tek pojavom Partibrejkersa na ovim se prostorima počinju kao uzori spominjati bendovi kao što su Dr. Feelgood, Stooges, MC5 i slični. Beogradski rockeri pokrenuli su niz izvođača - na hrvatskom će tlu to poslije nastavljati Majke i nedovoljno iskorišteni Kojoti - kao retro varijante nečega što na ovim prostorima nikad i nije postojalo.
Bareovim albumom "Izgubljen i nađen" hrvatska je glazba dobila ne samo nastavak tih tijekova nego ga je proširila na dojučer nezamislive žanrove poput cajuna, tex mexa, funk rocka, a odjednom se među uzorima spominje - Little Feat!
U sredini bez ikakve izvođačke tradicije (pa i slabe slušalačke) navedenih glazbenih žanrova postojala je, naravno, teoretska mogućnost da Bare uđe u puko kopiranje ili epigonstvo bez pokrića. Međutim, on i Plaćenici dovoljno poštuju žanrove da znaju kako ih treba nadgraditi, ali, još važnije, i kako to postići.
Arsen Oremović
Otvori KEKS Pay
