Sad smo sigurni kako i danas SDP shvaća demokraciju i kako bi je iznova provodio kad bi došao na vlast. To jest, opet bi bilo - demokracije prije nas nije bilo, a sad ćemo vam mi pokazati kakva treba biti.
To se zaključuje iz izlaganja dr. Petra Kurečića, savjetnika socijaldemokratskog zastupničkog kluba u Hrvatskom saboru, za okruglim stolom SDP-a u raspravi o temi - Hrvatska i NATO. Nimalo nije za ulazak Hrvatske u NATO zaslužan dr. Franjo Tuđman, a najviše je zaslužan Ivica Račan, jer tek s njegovim dolaskom na vlast 2000. godine počinje demokracija i stasavaju demokratski standardi koji su bili uvjet za ulazak naše zemlje u moćni vojni savez. A kakvi su bili ti standardi? Nabrojimo neke.
Dakle, najbolje su ih osjetili urednici i novinari u medijima pod državnim nadzorom (HRT, Vjesnik, Slobodna Dalmacija...) koje je Račanova vlast temeljito pomela. Osjetile su ih i uprave bolnica i drugih ustanova koje su doživjele istu dudbinu. Osjetile su ih i obavještajne službe, iznimno zaslužne za pobjedu u ratu i za sigurnost zemlje, koje je također razjurila SDP-ova vlast, uz veliku pomoć Dražana Budiše, Đurđe Adlešič i drugih Račanovih slugana iz HSLS-a.
Osjetilo je to na tisuće ljudi i u drugim institucijama, koji su micani sa sličnim motivima i na sličan način kao i nepoćudnici nakon sloma Hrvatskog proljeća na početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a ta se nezapamćena represija podudara s početkom Račanove političke karijere. Osjetili su njegovu demokarciju i generali Hrvatske vojske na koje je počeo lov nakon što je crveno-žuta koalicija u Saboru izglasovala nadležnost Haaškog suda nad oslobodilačkim akcijama Bljesak i Oluja. Osjetila je i cijela zemlja koja je rasprodavana ili darivana!
Dodamo li tome činjenice da je 1990. godine komunističa vlast na odlasku razoružala Hrvatsku, to jest oružje Teritorijalne obrane (250.000 cijevi!) predala agresorskoj JNA, zatim da su zastupnici SDP-a napustili Sabor kad se glasovalo o hrvatskoj neovisnosti te da je dobar dio SDP-ovih zastupnika iz prvog parlamentarnog saziva završio u četnicima - to još više povećava težinu Račanovih zasluga za Hrvatsku i njezinu demokraciju.
Tko će znati, možda su svi ti Račanovi “demokratski standardi” doista pridonijeli njegovoj omiljelosti kod nekih svjetskih čimbenika, ali je čista krivotvorina uopće ga uspoređivati (a nekmoli mu u tim usporedbama davati prednost) sa dr. Franjom Tuđmanom. Sa čovjekom koji je odnosio same pobjede na demokratskim izborima, koji je Hrvatsku osamostalio, naoružao, oslobodio od agresora, uspostavio i uredio sve njezine institucije i tako je učinio sposobnom da stane u red s državama zapadnoga svijeta.
Upravo zbog tih Tuđmanovih zasluga, bilo da je žalila za Jugoslavijom, bilo da protivniku nikad nije htjela priznati zasluge u Hrvatskoj kad je već stvorena i kad je i toj ljevici postala neizbježna, blatila je prvoga hrvatskog predsjednika na sve moguće načine. U tome ustrajnom blaćenju i pokušaju stvaranja demokratskog mita o komunističkom drugoligašu Račanu nastoji se falsificirati povijest, neke bitne činjenice prevrednovati, neke zatajiti ili ispustiti. Pokušaj stvaranja toga mita ponavljanje je ljevičarske ovisnosti o “neprikosnovenoj veličini”, odjek negdašnjeg obožavanja Josipa Broza Tita, ali na beznadno slabašnom Račanovu primjeru i u krivo vrijeme.
Ako je ta mitomanija program i Milanovićeva SDP-a, onda Hrvatska u budućnosti doista nema izbora, ili kako bi se reklo riječima omiljelim među političarima - nema alternative. Šteta! Jer Hrvatska vapi za dorim protivnikom lošem Sanaderu i HDZ-u, makar bio i lijevi.
