Mediji su gromoglasno najavili obračun s “digitalnim divljim zapadom”, to jest zakon koji priprema Vlada i kojim se “regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”. Sintagma “govor mržnje” rabi se u Hrvatskoj od početka samostalnosti, a u posljednje vrijeme sve češće i sve “paničnije”. I ne odnosi se samo na društvene mreže i na komentare ispod članaka na internetu. No nigdje nisam pročitao realističnu definiciju “govora mržnje”, a nije mi ni jasno tko bi to određivao što jest a što nije takav govor. Neko tijelo koje bi osnovala vlast? Policija? Javni tužitelji? Sud?
Oni koji upotrebljavaju to dvorječje, a to uglavnom čini jedan ideološki soj, pišu i govore tako kao da se zna što je ono, a podrazumijeva se da se zna čim ga oni tako zovu. Oni su i javnost, i policija, i suci, i tužitelji. Pogađate, naravno, da je riječ o ljevičarima, uglavnom baštinicima sustava iz bivše države u kojoj se govor mržnje zvao nešto drukčije, a uvijek se radilo o “nacionalistima”, “neprijateljima socijalizma”, “kontrarevoluciji”...
Dakako, radilo se o normalnom govoru, normalnim demokratskim, političkim zahtjevima, o težnji za nacionalnom ravnopravnosti, nacionalnim i drugi slobodama. Ali za represivnu vlast i medije bio je to zločinački govor, često kažnjavan dugim zatvorima, pa čak i ubojstvima. Govor mržnje prema takvom govoru rabili su, poticali i promicali vlast i mediji, a upravo takav govor naslijedili su ljevičari u demokraciji. Prema tome, njihova današnja česta upotreba riječi “govor mržnje” naslijeđena je iz komunizma, pa kad pišu o “govoru mržnje” čine to – “govorom mržnje”.
Na posve isti način od samog početka političkih promjena ljevičari su, s Račanom na čelu, ne trepnuvši jednostavno prihvatili nazore koji su u komunizmu strogo kažnjavani. Totalitaristički predsjednik SDP-a i drugi postali su demokrati, svoje jednoumne i represivne kriterije zamijenili su demokratskim, gušenje medijskih i ljudskih sloboda odlučnim zagovorom medijskih i ljudskih sloboda, protuzapadnu retoriku dogmatiziranjem europskih kriterija i tako dalje. Istodobno, oni koji su u komunizmu u pisanju i govoru mrzili, počeli su upirati prst u “govor mržnje”. Posljedica je to ljevičarske tradicije, koju su osobito obilježili represivci i ubojice iz Francuske revolucije, zatim Karl Marx i drugi komunistički teoretičari te na najužasniji način Staljin, Tito i drugi krvavi diktatori. A u temelju je te tradicije nepokolebljiv stav – pravo na vlast, na prosudbu i sud, na posljednju riječ, na kaznu imaju samo ljevičari. Njihovi zločini se ili niječu ili opravdavaju konačnim svrhama, a pravi zločinci su njihovi ideološki protivnici. Kad čitate ili slušate današnje ljevičare prepoznajete tu tradiciju, a pogotovo je prepoznajete u rabljenju riječi “govor mržnje” – samo su oni pozvani da kažu ili napišu što jest i što nije takav govor, a sami su neupitni, njihov govor nikad nije govor mržnje, pa ni onda kad je mržnja očita i neuvijena.
A takve mržnje ima u obilju, ima je kad se govori i piše i o Franji Tuđmanu, i o Gojku Šušku, i o hrvatskim “ratnim zločincima”, i o “agresiji” na Bosnu i Hercegovinu, i o nepoćudnim osobama iz današnjeg javnog života kao što su Marko Peković Thompson, Jakov Sedlar, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i drugi. Ali se ne zaustavljaju samo na tome, jedan komentator “Novog lista” prije nekoliko dana u tekstu u kojem je tema “govor mržnje” kao ilustraciju spominje čak sadašnju više ljevičarsku nego desničarsku Vladu kao “promotora isključivog, nacionalističkog svjetonazora” koji nameće u medijima.
Nije im dovoljno što ova vlast iz proračuna financira filmove pune govora mržnje o braniteljima, Domovinskom ratu, pojedinim društvenim i geografskim skupinama, što financira neke medije također pune protuhrvatskog govora mržnje, što financira neke ultraljevičarske udruge kojima je tako reći jedina djelatnost opanjkavanje ove zemlje, krivotvorenje i povijesti i sadašnjosti. I slažem se s onim ljevičarima koji u povodu najave novog zakona pišu kako “govor mržnje” ne postoji samo u komentarima ispod članaka na internetu, nego i u medijima općenito. S tom razlikom što mislim da taj govor proizvode uglavnom ljevičari, uglavnom baštinici komunističkih vremena i zala, baštinici kojima su i ideološka isključivost i neprijatelji ostali isti. I kojima u mnogočemu na ruku ide Vlada koja priprema zakon o govoru mržnje, pa ćemo vidjeti hoće on ili neće s vremenom postati – omraženi zakon.
Moj Ivkosicu, spomenio se Staljina i Titu kao zlocince, stize zabrana objavljivanja. Svaki put kada ja to isto napisem dobijem zabranu, dali smo ravnopravni ili nismo. Cestitka, dobar clanak!