U sklopu priprema za drugi summit Trumpa i Kim Jong-una, koji će se narednog tjedna održati u Hanoju, saznali smo da je japanski premijer Shinzo Abe nominirao američkog predsjednika za Nobelovu nagradu za mir. I dok su mediji odmah pokrenuli raspravu o tome je li nominacija uslijedila na zahtjev američke vlade ili se radi o inicijativi samog japanskog premijera, time su samo pomogli utvrđivanju onoga što su željeli dovesti u pitanje – vezali su sliku Trumpa uz Nobela za mir.
Dok se bave finesama nominacije, jasno je da sada ni najveći oponenti ne osporavaju da je Trump “nobelabilan”, a njegova bi agenda oko denuklearizacije Sjeverne Koreje, ako se ovaj summit čudnih frizura pokaže uspješnim, s pravom zaslužila takvo priznanje. Doduše, to priznanje je dosad u puno navrata kompromitirano, jer se dodjeljivalo više u skladu s proklamiranim namjerama, a ne ostvarenim ciljevima.
Tako se i moglo dogoditi da već u prvoj godini svog mandata njen laureat postane bivši američki predsjednik Barack Obama, iako će on do kraja svoje vladavine ući u niz ratova a svijet učiniti nesigurnijim mjestom, umanjujući moć Amerike a povećavajući utjecaj Rusije, Irana i Kine. Privrženost ideji da je proklamirana odluka velikih sila za mir njegov najsigurniji jamac vjerojatno snosi najveću odgovornost za to što povijest čovječanstva liči na koloplet gluposti, nasilja i beskrajnih ratova. Ne postoji ništa tako opasno kao velika sila koja objavljuje svoju bezuvjetnu volju za mirom.
Treba samo baciti pogled na tužnu sudbinu Lige naroda nakon Velikog rata i Hitlerov ulazak u niz ratova, koji će konačno kulminirati u najvećem pokolju koji je vidjela ljudska povijest. Hitler se tako lako odlučivao na okupaciju susjednih zemalja i rat upravo zato što je bio siguran u privrženost velikih sila miroljubivom rješavanju sukoba.
Slično će biti i tijekom Hladnoga rata između Zapada i SSSR-a. Dok god je Zapad pokazivao svoju bezuvjetnu volju za mirom, SSSR je uspješno dizao revolucije i širio komunizam po svijetu. Njihova je politika bila odvući stvari ka ekstremnim rješenjima, znajući da će Zapad igrati na kartu proklamiranoga “popuštanja napetosti”, gdje bi kroz ustupke SSSR uvijek dobivao više nego što je imao prije eskalacije sukoba. Rat sa Zapadom bio je isplativ. Zato je i bilo toliko kriza i ratova. Ne kaže se uzalud kako je put u pakao popločan dobrim namjerama onih koji su pozvani boriti se protiv zla, ali pritom ništa ne čine.
Takav “klizavi nagib” politike detanta izvjesno bi vodio ka sve većim sukobima između Amerike i SSSR-a da se osamdesetih nije pojavio Ronald Reagan, koji je prevrnuo stol i okrenuo strategiju komunista protiv njih samih, dovukavši Pershinge u Njemačku i proglasivši SSSR “imperijem zla”.
Sjećamo se masovne histerije koju je to izazvalo u zapadnoj javnosti, koja je predsjednika Reagana prozvala “ratnim huškačem” i “kaubojem”, koji želi uništiti svjetski mir.
Međutim, kako smo vidjeli, upravo taj njegov postupak je natjerao SSSR na ustupke, a ideja komunizma je odjednom izgubila svoju čar za mase, jer nitko ne voli luzere koji pred protivnikom prave ustupke.
Kada je Trump preuzimao predsjedničku dužnost, Obama mu je navodno rekao da je Sjeverna Koreja najveći problem, za koji se ne nazire rješenje.
Tako je i izgledalo. Poludjeli komunistički diktator je svako malo ispaljivao rakete iznad Japana, očekujući sve veće ustupke od Amerike. Takva dinamika sukoba mogla je samo voditi do trenutka kada će rat postati jedini mogući izlaz. A onda je Trump zaprijetio Kim Jong-unu “ognjem i bijesom”, narugavši mu se u UN-u kao “malom čovjeku-raketi”. I opet je zapadna javnost upala u histeriju, nazivajući Trumpa “opasnim luđakom” i optužujući ga kako želi započeti “treći svjetski rat”. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, osim što je ta histerija pomogla Trumpu da djeluje uvjerljivije pred Kimom III., čija tajna služba nikako nije mogla dati jednoznačan odgovor na pitanje “je li Trump stvarno lud ili pak prepametan”? Vidimo da je to bila strategija koja je “čovjeka-raketu” natjerala da savlada svoj strah od letenja i dovela ga za pregovarački stol o denuklearizaciji.
Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka. Mudri Sun Tzu je govorio kako “savršenstvo rata nije pobijediti u sto bitaka, već poraziti neprijatelja bez borbe”. Trump zna da u temelju svakog dobrog mira mora biti i dosta dinamita. Kao što ga, uostalom, ima i u Nobelu.
Iako srž teksta o manama pacifističke strategije popuštanja stoji. Tvrdnja da je Trump postigao denuklearizaciju s. Koreje objavama na twiteru je naivna. Kao prvo još se uvijek ne znaju točni razlozi pristupa pregovoru niti se zna stvarna agenda s. Koreje. Pitanje je hoće li oni uopće prekinuti nuklearni program ili se pretvarati. I pitanje je koliko iza toga stoji Kina. Kao drugo ukoliko se Obamu krivi za oslabljivanje Amerike spram Rusije i Kine, Trumpa se može optužiti da suflira Rusiji, predaje Rusiji Siriju, razmišlja o povlačenju iz Afganistana, destabilizira NATO i EU (ruski neprijatelj br.1). Kao treće paacifistička strategija popuštanja je dovela do stvaranja NATO-a i EU dvaju prilično tvrdih oraha svim onima koji žele loviti u mutnome. Ako se te dvije organizacije razbiju, na čemu Trump aktivno radi, svijet ulazi u stanje kaosa sa velikom mogućnošću 3. Svj. Rata. A to zaslužuje samo nobelovu nagradu za rat.