Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Pavao Pavličić: Išao sam na radne akcije, ali nisam bio udarnik

U novoj knjizi mitologiziram šezdesete, kad smo odjednom dobili frižidere, a napredak je postao vidljiv
25. svibnja 2013. u 09:55 0 komentara 107 prikaza
'pavlicic'
Foto: ''

Jedan od najplodnijih naših pisaca sasvim je sigurno Pavao Pavličić, rođeni Vukovarac, redovni član HAZU, sveučilišni profesor, prevoditelj s talijanskog jezika, feljtonist... U Večernjem listu pisao je kolumne (sada ih piše za Vijenac. dvotjednik Matice hrvatske), a nagrađivan je i na Večernjakovu natječaju za kratku priču na kojem je 2003. godine osvojio prvu nagradu (usput rečeno, pet tisuća kuna i prijenosno računalo) za priču \"Što da se radi s Krležom\". Ovih mu je dana Zoran Maljković u Mozaik knjizi objavio \"Narodno veselje\", diskretno nostalgičnu knjigu o našim i vašim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, o prvim magnetofonima, hladnjacima i televizorima, nezaobilaznim fušerima, Ivi Robiću, Marku Novoselu i Đorđu Marjanoviću, o razlici između žurki i tuluma, o neuništivim tračevima i vicevima, ljekovitim omladinskim radnim akcijama i prvim neradnim subotama... S popularnim piscem koji se proslavio i krimićima, ali i zapisima o rodnom gradu i Dunavu, razgovarali smo u vrtu starog zagrebačkog restorana K pivovari.

:: Je li \"Narodno veselje\" autobiografija ili biografija jednog vremena?

To je zapravo knjiga o jednome vremenu, i to najvažnijemu razdoblju 20. stoljeća koje je bitno utjecalo na sve što se događalo poslije, tako da su moji biografski elementi samo neko pomagalo. Pišem o sebi samo onoliko koliko je moj život bio isti kao život svih drugih ljudi, dakle ne opisujem ništa što bi bilo specifično za mene, nego ono po čemu sam ja tipični predstavnik tog vremena. Doista sam uvjeren da je to bilo važno vrijeme, ali ga je svatko doživljavao na svoj način. Ja sam htio da to bude iz perspektive običnog čovjeka, bez osvrta na velike procese, onako kako se to prelamalo u svakodnevnom životu.

:: Autobiografske ste elemente počeli uvoditi u knjigama \"Nevidljivo pismo\", \"Škola pisanja\", \"Diksilend\", a dosegnuli ste autobiografski vrhunac u \"Šapudlu\" i \"Vodiču po Vukovaru\". Čitatelja \"Narodnog veselja\" ova razgranata i pitko pisana knjiga može podsjetiti i na beogradsku, nekada izuzetno popularnu televizijsku seriju \"Grlom u jagode\"?

Pa i tu su seriju napravili ljudi moje generacije, dakle oni rođeni odmah poslije rata. Ona i jest pokušaj da se malo mitologizira to doba, pa u njoj stoga ima i dokumentarnih dijelova. Mi ljudi te generacije imali smo sreće jer smo bili mladi i intenzivno doživljavali stvari u doba kada se svijet dramatično mijenjao i kada su dolazile stvari koje su poslije obilježile svijet sve do kraja stoljeća, pa čak i do danas, ako hoćete, i to u popularnoj glazbi, modi, idejama, drogama... Sve što je konstanta današnjeg svijeta započelo je tada. A stručnjaci također kažu da je tada završio modernizam. Kao, 1968. godine je bila posljednja modernistička revolucija, a onda je započela postmoderna. A mi smo sve to doživljavali u godinama kada smo imali između petnaest i dvadeset i pet godina, što mislim da je iznimna sreća.

:: U knjizi nema političkih opservacija, političari se spominju gotovo kao nužno usputno zlo. Jesu li te šezdesete doista bile period svojevrsnog otkravljivanja jugoslavenskog komunizma i socijalizma?

On je imao uzlete i padove. To se u šezdesetim godinama jako lijepo vidjelo. Godine 1965. počela je privredna reforma kojom se pokušalo uvesti malo više tržišnih zakonitosti i više stvari kojih u socijalizmu nije bilo. Onda su se svi prepali pa je studentska pobuna, kada gledate iz današnje perspektive, zapravo bila nazadna jer su njene parole bile i \"Dolje crvena buržoazija\" te \"Hoćemo radnike na sveučilište\"... Tom se pobunom borilo protiv uvođenja tržišnih zakonitosti i onda se od njih ubrzo i odustalo. A paralelno s tim išli su drugi procesi, primjerice u odnosima između republika i u nacionalnim procesima.

:: U \"Narodnom veselju\" puno ste stranica posvetili i bitnim promjenama u modi, pa tako tvrdite da je kravata imala značajan, premda uglavnom negativni ideološki predznak, ali i lucidno uviđate da su se šeširi u hrvatskoj zbilji uvijek pojavljivali kada je rasla i hrvatska samosvijest.

Mislim da je to koincidencija. Nije to bilo neko pravilo. Šeširi su bili popularni poslije rata, ali se to ipak smatralo pomalo buržoaskom stvari. Sjećam se da sam sedamdesetih godina napisao jedan feljton o tome da su tada mladi ljudi od dvadesetak godina u Zagrebu počeli nositi velike crne šešire. To je trajalo možda godinu ili godinu i pol dana i mislim da je to bila postmodernistička gesta. Oni to nisu nosili ozbiljno, nego kao neki štos, uz traperice, ali i kao dijalog s vremenom u kojem su šeširi bili normalan dio odjeće. Onda se to poslije vratilo početkom devedesetih pod utjecajem predsjednika Tuđmana i njegove ljubavi prema šeširima, kada su svi političari počeli nositi šešire.

:: U novoj knjizi spomenuli ste i krugovaša koji se hvalio da je nosio prve traperice u Zagrebu. Ali, bili ste diskretni i niste mu spomenuli ime.

Točno, nisam. I neću ga ni sada imenovati. Nije više živ i možda to ne bi bilo u redu. Oni su svi nosili i šešire, ali njima traperice nisu imale značenje koje su imale poslije. Treba znati da su oni generacija Jamesa Deana. Rođeni su početkom tridesetih kao i on. Taj krugovaš mi je to rekao u kontekstu činjenice \"što sada toliko gnjavite s tim trapericama, pa ja sam ih nosio još početkom pedesetih\", ali one tada nisu imale značenje koje su poslije dobile.

:: U \"Narodnom veselju\" spominjete i brojne, široj javnosti manje poznate, ali ne i nezanimljive likove. Među njima je i Darko Kraljić, rođen u Zagrebu, skladatelj najpopularnijih šlagera koji je napisao i pjesme kao što su \"Zvižduk u osam\" ili \"Čamac na Tisi\"?

I \"Devojko mala\" je njegova. Postojale su dvije različite škole zabavne glazbe, beogradska i zagrebačka, pa im se sedamdesetih pridružilo i Sarajevo, a bila je tu onda i slovenska škola, naravno. Kraljić se, mislim, oženio u Beogradu i tamo je živio. No takvih je slučajeva bilo i inače, recimo karikaturist Ivo Kušanić, pa nogometaši... Kraljić je nešto od zagrebačke škole međuratnoga šlagera unio u beogradsku sredinu i to se zgodno spojilo.

:: U knjizi na puno mjesta hvalite i Dragu Britvića i napose njegovo uvođenje zbilje u glazbu, primjerice u \"Trešnjevačkoj baladi\"?

Mislim da se značenje Drage Britvića ne može precijeniti. On je neizmjerno značajan kao autor tekstova za glazbu, ali i sjajan pjesnik. Kada pogledate što je od onog vremena ostalo od one ozbiljne poezije koja je ulazila u knjige, Britvićeve pjesme doživljavamo kao pravu poeziju. On je uveo socijalni element kao u pjesmi \"Potraži me u predgrađu\". Do tada su se tekstovi pisali zato što su u pjesmama morale biti neke riječi. No nije tu Britvić bio sam, bila je to cijela skupina u kojoj su bili i Arsen Dedić, Golob...

:: No, i Arsenu Dediću trebalo je dosta vremena za punu pjesničku afirmaciju?

Da, ali on je počeo kao pjesnik. Pa su ga onda nešto lupili po ušima jer je spominjao sv. Nikolu ili nešto slično. Cijela je ta skupina donijela svijest da se tekstom može nešto reći, a ne samo glazbom i da tekst ne mora biti samo o ljubavi, nego da se njime mogu izraziti i neki stavovi.

:: Uočili ste i deficit ljubavne poezije u tadašnjoj hrvatskoj literaturi?

Pa je, jer je poezija tada bila užasno uozbiljena. Bavila se teškim, egzistencijalnim stvarima. Držalo se da je ljubavna poezija nadmašena, da je to više privatna sfera. Onda se dogodilo to da ljudi nisu čitali našu poeziju, nego su čitali Préverta, Lorcu, Jesenjina... Naravno, čitali su i Cesarića, dakle pjesme u kojima je bilo identifikacije. I to su neki naši pjesnici u punoj snazi dobro razumjeli. Ne znam je li vam poznato kako je nastala slavna Slamnigova \"Barbara\". Tada se puno išlo po književnim večerima. I Slamnig je u jednom intervjuu rekao da je shvatio da ljudi ne reagiraju na njegove pjesme te da mu treba pjesma koja ulazi u uho, koja je ritmična i koja će imati rime pa je napisao \"Barbaru\". I onda se \"Barbare\" uhvatio Zvonko Špišić... Oni koji su imali smisla za realnost shvatili su pravodobno da se mora misliti i na publiku. Mora se publici ponuditi nešto u čemu će prepoznati svoje probleme ili što će joj barem biti zabavno.

:: U svojoj novoj knjizi opisujete i pojavu prvih vikendica, a zapravo opisujete prve početke kapitalističkog sustava koji oprezno ulazi u socijalizam?

Presudna je bila ta činjenica da je ekonomski išlo nabolje. Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih bio je vidljiv napredak. To je danas teško evocirati. Odjednom ste imali frižider u kući, što je bio strahovit obrat. Bilo je ekonomski bolje, a uvedene su i neradne subote. To se poklopilo s društvenim procesima kada su ljudi na moru, dakle u Dalmaciji i Primorju, odlazili u gradove i po otocima su ostajale ako ne kuće, a onda gospodarske zgrade. I onda su oni iz Zagreba shvatili da mogu budzašto kupiti neku bajtu, dograditi je i imati vikendicu. I tako je to postala masovna pojava.

:: Spominjete i da ste išli na nekad obvezne omladinske radne akcije. Jeste li možda bili i udarnik?

Nisam bio udarnik, a bio sam na dvije radne akcije, i to 1962. u Paraćinu i 1964. u Crnoj Gori na Jadranskoj magistrali. Bila je to vrsta ljetovanja. Bilo je vrlo lagodno, bez velikih fizičkih napora. Imale su akcije tada dekorativnu funkciju. U to vrijeme više nisu imale ekonomsko, nego političko značenje.

:: U autobiografskim dijelovima knjige pisali ste i o svom dolasku u Zagreb. Osjećate li se danas kao Zagrepčanec ili kao dotepenec?

Ja više u Vukovar ne pripadam. Naravno da je Zagreb moj dom, ali ne osjećam preveliku želju da budem Zagrepčanec zato što postoji neka vrsta ljudi koji su od toga napravili neku vrstu plemstva, a mislim tu na klubove drevnih Zagrepčana, što baš i nije simpatično.

:: U knjizi ste rezolutno kritični i prema nekada iznimno popularnom kvartetu 4M. Zašto?

Oni su glazbeno fino slagali glasove, ali bilo je to vrijeme kada su u zabavnim emisijama bili glavni pa su i plesali i glumili i bilo je tu svega i svačega, kao i kod svake hiperprodukcije, uostalom. Nemam ništa osobno protiv njih. Bilo je to vrijeme muških vokalnih kvarteta, bio je tu i Melos... No, to je trajalo neko vrijeme, a onda su došli gitaristi i sve pomeli.

:: U knjizi ste se bavili i narodnom glazbom te ustanovili da su u Beogradu i Sarajevu tradicionalno imali velike zvijezde narodne glazbe, a u Zagrebu baš nikada.

To se odnosi na novokomponiranu narodnu glazbu. Zagreb je nije imao jer je u Zagrebu narodna glazba bila izvorna, a tamo je to više bila novokomponirana glazba koja je, doduše, često bila i gradska pjesma. Oni još i sada imaju te zvijezde, što je nama potpuno strano.

:: Pišete i o skladateljskim počecima Zdenka Runjića koji je potpisao i pjesme koje nitko ne bi pripisao njemu.

On je početkom šezdesetih napisao svoje prve hitove. Sjećam se i jedne pjesme koju je baš izvodio kvartet 4M i koja je bila jako avangardna pjesma, nemelodiozna. Runjić je svašta pokušavao. Ali kada je nekako našao dalmatinske tekstopisce kao što su Jakša Fiamengo i Momčilo Popadić, te su ga pjesme najviše obilježile. No, on je bio znatiželjan autor.

:: Dotaknuli ste se neiskorjenjivosti trača, ali pišete i o vicevima. A kamo su vicevi nestali u današnje vrijeme?

Vicevi su subverzija. Njihovo je idealno okruženje u sredinama u kojima postoje jaki tabui, bilo politički, bilo seksualni, bilo religiozni. Sada nemate tabua. Možete izravno reći ili napisati nešto ružno o nekome, nema potrebe da pravite vic. Vicevi su bili točka dnevnog reda na tulumima. To je posljedica onoga razdoblja iz pedesetih godina prošlog stoljeća kada su ljudi bili upućeni na to da sami sebe zabavljaju. U svakom ste društvu imali nekoga tko je izvodio spelancije ili nekoga tko je znao svirati. Kada nas je počela zabavljati elektronika, mnoge su od tih djelatnosti nestale. U knjizi spominjem i prepričavanje filmova, a danas nitko ne prepričava filmove. U ono doba ste filmove gledali samo u kinu i samo taj put, a kada je film otišao, tko zna kada ste ga opet mogli vidjeti, pa su ljudi prepričavali filmove. Sada više za tim nema potrebe jer film možete kod kuće gledati tko zna koliko puta.

:: Tvrdite da nikad niste izašli iz kina prije nego što je film završio. Je li tako i s knjigama? Pročitate li baš sve knjige koje uzmete u ruke?

Kod knjiga opreznije biram. Ali s kinom je to doista tako.

:: Hoćete li napisati i knjigu o devedesetima ili o sadašnjosti?

Ne znam odgovoriti na to pitanje. Nisam znao niti hoću li napisati ovu knjigu. Prije par sam godina objavio knjigu \"Bilo pa prošlo\" o sedamdesetim godinama. U jednom času mi se otvorila tema popularne kulture pa su se otvorile i šezdesete. Kada su ljudi stari, onda obično nekoga gnjave pričama iz mladosti, a ja to napišem, pa se toga riješim.

:: Napisali ste i izvanredno zanimljivo \"Nevidljivo pismo\". U koliko je izdanja objavljena ta knjiga?

U jednom. Što bi rekli stari Latini, knjige imaju svoju sudbinu. Tu se ne može ništa uraditi. Ta je knjiga došla 1993. godine kada smo svi imali puno drugih briga i kada je bilo teško i s materijalom, papirom, pa je bila sitno tiskana, bile su to same buhice... Nije odjeknula. Imam i drugih takvih knjiga, recimo \"Kroniku provincijskog kazališta\" koja je izašla prije desetak godina, a kao da sam je bacio u bunar. No, prema reakcijama čitatelja, ima nešto u njoj.

:: Je li onda sazrelo vrijeme da neki izdavač objavi Pavličićev izbor iz djela?

Ja tu ne mogu ništa uraditi. Ako neki izdavač tu nađe interes, neka nađe, ali bojim se da neće.

:: Koja je vaša knjiga najprodavanija?

Vjerojatno \"Dobri duh Zagreba\", knjiga koja je ušla u lektiru, ali tu su i neke knjige za djecu. Dobro su se prodavali i krimići. Mnoge su moje knjige imale više izdanja.

Rajko Dujmić
ODLAZAK LEGENDE
Kakav oproštaj od Rajka Dujmića! Naježit ćete se kad ovo vidite
Rješenja za korekciju dioptrije u svakoj životnoj dobi
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.