Ne može više biti slučajno da Zoran Milanović gubi izbore u državi, a dobiva u stranci, ostajući tako u visokoj politici svim prethodnim porazima unatoč, i to kao njezin važan akter – šef (demokratske) oporbe. U zemlji u kojoj vlast ne uspijeva kontrolirati glavne političke procese ni govoriti jednim jezikom, i time otvara sama kojekakve kombinacije o vlastitoj budućnosti, nova-stara uloga SDP-ova šefa usporediva je sa statusom kakvog prijestolonasljednika: može doći na vlast, a ne mora, i ne zna kad bi to moglo biti. Stao je u red, i to je za nj najvažnija nova činjenica nakon gubitka parlamentarnih izbora.
Naslijedivši sebe samoga na čelu najjače oporbene (do jučer vladajuće) stranke, njezinu šefu preko noći rastu apetiti; opet je kao napeta puška koja je napunjena, samo mora paziti da ne opali prije vremena jer bi mogao i sam neplanirano skočiti u zrak. S novim mandatom Milanović je u relativno komotnoj situaciji između prošlosti koja je završena političkim porazom u državi, za koju ga članstvo nije sankcioniralo, i budućnosti koja je počela novom pobjedom u stranci, za izgradnju svjetlije budućnosti.
Hoće li potezati “revolver”
O čemu sve govori takva proturječna sudbina vođe SDP-a? O stanju u državi, u kojoj ljevica može vladati svake prijestupne godine, kad HDZ (iz)gubi izbore jer je dosadio i Bogu i vragu (i pokojem odvažnom sucu); o stanju u glavnoj stranci ljevice, koja nije sposobna ostati na čelu države više od jednoga mandata jer brzo dosadi svojim razmaženim biračima koji od nje s pravom očekuju uspješniju, bolju i, svakako, drukčiju vlast, bližu ljudima; o samome pobjedniku-gubitniku koji pati od Dinamova sindroma (iako je, kažu, hajdukovac, a nekad i pravi hajduk, osobito dok tjera “hajdučiju” u redovima svojih političkih protivnika) – da je prejak za stranačku ligu, pa osvaja nadmoćno prvenstva u SDP-u kao da mu je mentor sam Zdravko Mamić, a preslab kad se bori na važnijim izbornim terenima, kao da mu je trener sam Zoran Mamić; ili o (ne)sposobnostima njegovih konkurenata u stranci koji su tako prigušeno kukurikali o prošlosti stranačkih neuspjeha da nitko nije zapazio da su u stranačko gnijezdo snijeli ikakvo jaje novog projekta političke budućnosti iz kojeg bi se izlegao drukčiji i uspješniji vođa! Zato je stari mogao ostati u svome gnijezdu.
Kako se i lokalne pobjede dobro honoriraju, Milanović s tri boda sa stranačkih izbora, nastavlja ohrabren političko natjecanje u zemlji, i to s perspektivom kakvu nemaju njegovi politički protivnici iz trijumvirata (Orešković-Karamarko-Petrov) koji upravlja zemljom kao da su rogovi u vreći. Za razliku od njih, SDP-ov šef ima siguran mandat, može u nastavku uglavnom više dobiti nego izgubiti, čak i da se karte počnu dijeliti prije vremena, pogotovo u tome slučaju. SDP postaje ozbiljna alternativa, pogotovu ako uspješno prođe Scile i Haribde formiranja stranačkih tijela; vrag se zna skrivati u detalju, žuti se mravi još uvijek mogu izleći, iako se može činiti da je stranački teren opran pacifističkim izjavama, i pobjednika, a osobito poraženoga. Uglavnom, Milanović je lako proživio i preživio programirani Waterloo, za pobjedu se, objektivno gledano, nije morao ni oznojiti, kamoli ginuti; došla mu je kao na pladnju, servirali su mu je luksuzno sami njegovi konkurenti po ničeovskom sistemu – malo otrova za dobar san, malo kritike za dobar dan! Za ostalo, višu dozu “otrova“ ili agresije, nisu imali snage ili srca. Ni on se nije rasipao izjavama koje bi mu vezivale ruke u budućim bitkama, koje ga još čekaju i u stranci i u državi. U politici zna biti gore nego u ratovima: sa svakom žrtvom stvari se znaju vratiti na opasan početak novih političkih sukobljavanja. Nije nepoznato da je Zoran Milanović prošao mnogo bitaka, da je zagrebački Vlaj pravi urbani tip koji ne spada u kategoriju Tenžerinih 100.000 Zagrepčana koji nikad nisu napustili selo. Nije, ipak, poznato kako će se postaviti prema starim i novim protivnicima u stranci; to će određivati njihovu budućnost, i zajedničku i posebnu.
Rijedak je fenomen i na širem europskom planu da gubitak jedne vlasti (i svih slasti koje uz nju idu: položaji, raspodjela novca, medijska slava...) ne povuče za sobom i gubitak druge, tj. stranačke vlasti. Takva je demokracija: nagrađuje pobjednike i kažnjava gubitnike. Šef hrvatske ljevice nije u tome pogledu tipičan slučaj jer se, sada već neprijeporno i (pre)dugo, drži na vrhu stranačke piramide, iako u podnožju ne vlada euforija, najblaže rečeno, poslije gubitka tolikih povlastica za njegove podanike (na što se, u konačnici, svodi svaka vlast). Kad se čini da pada, ili da mora pasti, jer nema više na čemu održavati svoju moć, Milanović se spašavao kao mačka: dočekao se na noge, i spasio glavu, na radost svojih “mačića” koje je dobro odgojio u duhu vjernosti. Čak i u takvim biti ili ne biti okolnostima potvrđuje da je kod njega instinkt prije bilo kakve doktrine, da ideolog u njemu zna popustiti pod pragmatikom izvan njega, da u političkom kockanju ipak pazi da ne založi svu imovinu svoje budućnosti; nikad nije sam, koliko god se činilo da voli usamljenost, uvijek ima rezervni plan (ili život), makar se činilo da voli hazardirati. Poslije svega, nitko (mu) ne može reći – koliko god bi to godilo ušima njegovih nemalobrojnih protivnika – da je ukrao pobjedu na stranačkim izborima; imao je izazivača, i on nije bio određen po službenoj dužnosti, da zadovolji (demokratsku) formu, kao u nekim drugim slavnijim slučajevima, nego mu se suprotstavio njegov zamjenik Zlatko Komadina. Drugi protiv prvoga (i obrnuto)! Baš je u draži takve konfrontacije počinjao problem za birače: kako razdvojiti “sijamske blizance” sa stranačkog vrha koji su dugo zajednički držali isto kormilo. Možda je baš to za Milanovića bilo spasonosnije, u svakom slučaju manje opasno, nego da mu se na putu prema novom mandatu ispriječilo neko svježe lice, i još sa svježijim idejama od povratka otpisanih (što nije nevažno moralno pitanje, možda i za pobjednika), decentralizacije stranke (što nije preporučljivo ni u udžbenicima stranačke politike, koja počiva na hijerarhiji) ili demokratizacije međustranačkih odnosa (što je priznati deficit svake stranke, jer one počivaju više na religijskom principu discipline i podvrgavanja negoli na prosvjetiteljskoj logici slobodnog, kritičkog mišljenja).
Tko s Milanovićem nije sudjelovalo u stranačkoj politici, taj s njime nije morao dijeliti odgovornost za dramu gubitka vlasti (što je svakoj političkoj stranci najteže probaviti: zato u pravilu, koje je dobilo još jedan hrvatski izuzetak, i okreće dolje palac svojim vođama). Nije nužno ulaziti u pozadine (ne)izraženih planova ni u dubine skrivenih misli SDP-ova dvojca bez kormilara ako ih je i bilo u siromašnoj kampanji koju su uglavnom vodili na distanci, da bi se ustanovilo da su ih dijelile neke sitne razlike, više “slučaj Linić” negoli sudbina SDP-a i Hrvatske, više karakter, mentalitet preborbenog Milanovića i nedovoljno borbenog Komadine negoli sama politika s kojom su tražili pobjednički pokal. Ili SDP-ovsko članstvo nije ocijenilo da se izazivač dovoljno razlikuje od svoga dosadašnjeg šefa pa nije htjelo tumbati potencijalno lomljivu stranku, ili je procijenilo da nastupa, ili je već nastupilo vrijeme žešćih konfrontacija u društvu i u državi pa im fajteri u stranci vrijede više od melankoličnih tipova poput Komadine, ili njegovih zainteresiranih saveznika i mentora koji su iz bliže ili dalje pozadine, ponekad i s figama u džepu, njegovom rukom htjeli kovati vruće željezo vlastitih budućih položaja, u stranci i u državi. U svakom slučaju, kocka je pala na Milanovićevu stranu; jao pobjedniku, ili jao pobijeđenom, tek će se vidjeti. Najgore bi bilo, ne samo za tu stranku nego za društvo i za državu, kojima treba demokratska ljevica u vremenima novih i starih izazova, da se stvori ambijent o kojem je Ivo Andrić pisao: “Da bi preživio, čovjek se mora praviti da je mrtav. A i onda nije siguran”!
S Milanovićevom pobjedom nastupa vrijeme mnogih neizvjesnosti, drukčijih nego da su SDP-ovci stavili svoje žetone na broj njegova konkurenta koji bi, u svome stilu, vodio stranku blaže i mirnije (ne znači i uspješnije, ovisilo bi o drugim unutarnjim i vanjskim okolnostima). Najprije i najvažnije: hoće li sam zaključiti da nekoliko uzastopnih izbornih poraza, propuštanje povijesne prilike da u uvjetima kad je HDZ bio na podu (a zemlja u teškoj krizi) uspostavi političku hegemoniju ljevice i, naposljetku, gubitak vlasti u državi (više, istina, za pregovaračkim stolom negoli na izbornome terenu, što ne mijenja ni dojam o neuspjehu, ni konačni rezultat o političkome porazu), traže odgovore: što (ni)je učinila stranka, a što (ni)je poduzeo on sam kao njen vođa? Komadininu metodu konsenzusa osporavaju i neki ozbiljni mislioci (kao Chantale Mouffe u sasvim svježoj knjizi o “iluziji konsenzusa“), s tezom o kojoj vrijedi temeljitije razmisliti: “U pluralnoj demokraciji neslaganje je ne samo legitimno nego nužno. Razlike daju smisao političkoj demokraciji.” Može li pobjednik živjeti s razlikama a da ne poteže stranački “revolver”, kao što je to ranije činio, i širi groblje svojih žrtava s kojeg su se regrutirali i glavni likovi i vodeći duhovi njegovih protivnika? Stara izreka da je sve lakše promijeniti osim vlastite prošlosti opterećuje Zorana Milanovića kao što bi opterećivalo svakoga čovjeka koji svoju prošlost treba korigirati, radi interesa budućnosti, i osobne i posla kojim se bavi, a pogotovo misije koju je dobio kao politički mandat.
Oholost i elitizam ne igraju
Tri su velika “gradilišta” na kojima bi novoizabrani stari predsjednik SDP-a mogao dokazivati da se mijenja, da nije potpao pod “teror statusa quo”. Prvo, korigirati sebe samoga tako što će odbaciti oholost kao “početak svakoga grijeha” (A. France), napustiti elitizam u ponašanju i vratiti se izvorima nepopularnog marksizma po kojima čovjek nije ono što on o sebi govori, nego ono što drugi o njemu misle (i što on presudno oblikuje svojim postupcima ili stavovima). Na ispitu nije toliko Milanovićeva politika (iako se o nekim potezima može i treba povesti temeljita kritička rasprava da se razdvoji “prosvijećeni apsolutist” u stranci od “neumjerenog liberala” u državi) koliko njegov svadljivi, ponekad isključivi karakter, koji je i njega i stranku svađao nepotrebno uzduž i poprijeko naše male države. I na Milanovićevu se primjeru moglo zorno vidjeti da hrabrost i tvrdoglavost nemaju isto značenje, a pogotovu iste posljedice. Drugo, mijenjati SDP tako da vrijedno demokratsko načelo “jedan čovjek – jedan glas” ne vrijedi samo dok traju izbori, a poslije toga jedan glas nadvladava i zamjenjuje svakoga člana (tj. čovjeka koji vjeruje u socijaldemokraciju). Ako se Komadina izgubio u “masi” kojoj je podilazio, koju je htio okupiti, da bi među njima bio prvi među jednakima, Milanović je izbjegavao “masu” kako se u njoj ne bi utopilo njegovo “ja”, kao središnji planet u stranačkome kozmosu. Njemu je stranka bila poligon na kojem je uvježbavao svoju moć i s kojeg je političkim protivnicima u krivo vrijeme i na krivi način mogao najavljivati izbore bez izbora: “Mi ili oni”! Svaki budući Milanovićev uspjeh pretpostavlja kopernikanski obrat u političkom životu, mali na riječima, a velik u političkom značenju otvaranja i snošljivosti: “I mi i oni”, svatko u svojoj ulozi, konkurentni i komplementarni. I treće, mijenjati društvo i državu, vratiti perspektivu onima koji sumnjaju da je bolje uopće moguće, zaštititi one koji se na tržištu osjećaju nezaštićenima, dati novu injekciju morala onima koji više ne vjeruje da je moguće pravednije društvo i uspješnija država, definirati glavne kote gospodarske i socijalne politike, otvoriti kanale komunikacije prema Hrvatskoj koja misli, i koja misli različito. Pokazati, dakle, da ima nade za državu i njene državljane, a da se ne gleda preko granice, da ljevica ne može biti u “mirovini” dok se dramatično osjeća da se u zemlji ne zna danas što će biti sutra. Osporavani nasljednik Ivice Račana opet se vratio u igru; ovisan je o drugima, a o sebi utoliko što mu vlastito iskustvo svjedoči da ne može otići daleko ako nema valjanog, razrađenog projekta, ako nema ekipu i ako nema dobru atmosferu. Bez toga ne bi uspio ni u ćaćinim Glavicama, kamoli u Hrvatskoj.
Kad je osvojio stranku, Milanovićev sljedeći cilj opet postaje država. To je višestruko teži ispit: da bi bio reformator u državi, treba biti ujedinitelj u stranci, a da bi bio ujedinitelj u stranci, treba znati poštovati njene članove i njihove male i velike razlike. Bez toga je svaka politička stranka samo ideološka sekta ili interesna grupacija, uglavnom male političke težine. Nije dovoljno da ga pomažu sadašnji vladari, nastave li s (do)sadašnjom mlitavom politikom da je moguće sve mijenjati, a ništa ne dirati; osuđen je, želi li uspjeti, uvesti trajan mir na prostoru socijaldemokracije (i šire, ljevice), graditi mostove povjerenja prema potencijalnim saveznicima, podizati razinu vjerodostojnosti, koju su i on i SDP ozbiljno doveli u pitanje. Ukratko, ne djelovati kao stranački menadžer nego kao politički vođa koji ima viziju stranke, države i društva, ali i odgovore na praktične izazove da bi ljudi živjeli bolje, mislili slobodnije i osjećali se sigurnije.
Gospodine Galić, najteže je protiv sebe! A ljudima koji imaju narav kao gospodin Milanović, to je nemoguće. Ako želite promjene, morate birati druge. Ili prijeđite u HDZ.