Naslovnica Premium

Jovan Sredojević - Tajni branitelj u JNA

Bio je zastavnik I. klase u garnizonu u Trebinju, u 472. motoriziranoj brigadi “Sava Kovačević”, a ubijen je 1992. jer je radio za hrvatsku stranu
27. veljače 2014. u 11:30 6 komentara 9466 prikaza
Jovan Sredojević
Foto: JR i Arhiva VL
Pogledajte galeriju 1/4

Nakon što su krajem prošle godine objavili knjigu o prvom hrvatskom generalu Blagi Zadri, autori Zoran Šangut i Ivica Radoš pred okončanjem su novog projekta. Ispred „Udruge pravnika Vukovara“ u travnju izlazi njihovo djelo o nacionalnim manjinama u Domovinskom ratu. Cilj je projekta pokazati da Domovinski rat nije bio rat između Hrvata i Srba, već između agresora i domoljuba, jer su na strani domoljuba bili i pripadnici svih nacionalnih manjina. Među 80­-ak sudbina branitelja – pripadnika nacionalnih manjina, neobičnošću i tragičnošću ističe se zapis o sudbini Jovana Sredojevića, zastavnika JNA koji je živio i umro kao “tajni” hrvatski branitelj u redovima JNA.

Jovan Sredojević rodio se 14. ožujka 1948. godine u Zadru u obitelji Stevana i Stojanke (r. Karadžin) Sredojević. Školovao se u Zrakoplovno­tehničkoj vojnoj školi u Rajlovcu pokraj Sarajeva. Nakon toga je kao pripadnik JNA službovao u Mostaru gdje se oženio za Katicu Šaše te s njom zasnovao obitelj dobivši dva sina – Predraga i Nenada. Životni ga je put 1967. godine doveo u Dubrovnik gdje je živio do 1991. Po zanimanju je bio profesionalni vojnik, po rodu vezist. Do početka rata je u činu zastavnika I. klase radio u garnizonu JNA u Trebinju, u sastavu 472. motorizirane brigade “Sava Kovačević”. Zastavnik Sredojević bio je pripadnik pozadinskog (intendantskog) bataljuna ove brigade, i tu obnašao dužnost zapovjednika Stanice za održavanje ratne tehnike. U tom svojstvu radio je na održavanju radara na Šipanu te u vojarnama na Mljetu.

Velikosrpska oružana agresija zauvijek je promijenila njegov život. Po nacionalnosti Srbin, osjećao je da je dužan raditi za slobodu svoje domovine Hrvatske. Stoga je već 1991. godine, i prije početka agresije na dubrovački kraj, vršio aktivnosti u korist Hrvatske. Sve do rujna 1991. Jovin nadređeni, tj. zapovjednik pozadinskog bataljuna, bio je kapetan I. klase Ahmet Ališani, Albanac iz Bujanovca (jugoistočna Srbija). Zajedno su pomagali ročnicima u bijegu iz Trebinja i Mljeta. Poslije rata jedan od njih, Zagrepčanin prezimena Kralj, posjetio je obitelj Sredojević, nudeći im pomoć u znak zahvale za spas iz JNA koji mu je omogućio zastavnik Sredojević. Uz spašavanje vojnika iz Trebinja Sredojević je tijekom ljeta 1991. vršio i druge aktivnosti u hrvatsku korist npr. sabotiranje radara na Šipanu.

Polovicom rujna 1991. zastavnik Sredojević prebačen je s Mljeta u Trebinje te se u tamošnjoj vojarni našao u kadrovskoj i organizacijskoj turbulenciji, koju je, u jeku priprema za oružanu agresiju na Dubrovnik, izvršilo vrhovno zapovjedništvo JNA. Naime, usporedo s pripremama za agresiju na dubrovački kraj, došlo je do značajnih izmjena zapovjednog kadra kako u 472. brigadi tako i u 9. vojno­pomorskom sektoru „Boka” pod koji je ova brigada spadala. Dotadašnje zapovjedništvo sektora i brigade bilo je po etničkom sastavu šaroliko. Zapovjednik VPS „Boka“ bio je Crnogorac Krsto Đurović, zapovjednik kopnenih snaga sektora – 472. brigade potpukovnik Nojko Marinović, Hrvat itd. Svi su oni na razne načine uklonjeni, uhićeni ili su sami otišli, a na njihova je mjesta postavljen “provjereni kadar.”

Umjesto Đurovića, koji je poginuo pod čudnim okolnostima, imenovan je admiral Miodrag Jokić, a na mjesto potpukovnika Marinovića dolazi Srbin – pukovnik Obrad Vičić. Potpukovnik Marinović napustio je JNA, te se 20. rujna, po ranijem dogovoru s dubrovačkim vlastima, s obitelji prebacio u Dubrovnik, gdje je imenovan zapovjednikom obrane. Smijenjen je i Jovin nadređeni, kapetan Ališani, a na njegovo je mjesto imenovan major Drago Šućur, dok mu je zamjenikom postao smijenjeni Ališani, koji je kao Albanac posve razvlašten. Niži oficiri, među koje je spadao i Sredojević, uglavnom nisu mijenjani osim onih koji su napustili JNA.

Zastavnik Sredojević nije napustio JNA. Razlog tome bio je dogovor s potpukovnikom Marinovićem. Sredojević je bio spreman prijeći na hrvatsku stranu, posebice zato što mu je i obitelj bila u Dubrovniku. No Marinović je ocijenio da je za hrvatsku stvar bolje da Sredojević ostane u 472. brigadi te, održavajući kontakt, obavlja zadatke po njegovim uputama. Tako je Sredojević, kao skriveni čovjek dubrovačke obrane, u postrojbama JNA dočekao početak agresije na područje Dubrovnika 1. listopada 1991. Do druge polovice studenoga 1991. vojnici pozadinskog bataljuna 472. brigade nisu sudjelovali u operacijama na dubrovačkom području. Tada je bataljun dobio zapovijed za prebacivanje u Slansko primorje i organiziranje opskrbe 472. brigade hranom i oružjem. Pripadnici su pozadinskog bataljuna po dolasku u Slano 26. studenoga 1991. gradić našli posve razoren. Oko 80% zgrada bilo je spaljeno. Po ruševinama su nailazili na karbonizirane, ili od podivljalih pasa polupojedene, leševe civila i branitelja koje prvi okupatori, Crnogorci, nisu htjeli pokopati.

U cijelom Slanskom primorju ostalo je samo 111 mještana, uglavnom starih ljudi. Svi su ostali ili izbjegli ili deportirani u logore Bileća i Morinj ili ubijeni. Nakon dolaska pozadinskog bataljuna u Slanome je privremeno prestao progon preostalih stanovnika, premda ne i paljenje kuća i pljačka. Za “komandanta mesta“ Slano imenovan je potpukovnik Mile Radenkov, pomoćnik zapovjednika brigade za pozadinu. Kao zapovjednik odreda za održavanje ratne tehnike zastavnik je Sredojević u Slanom dobio zaduženje održavati akumulatorsku stanicu, a pod njegovim tehničkim odjelom bila je i radionica i skladište strjeljiva. Sredojević je odmah uspostavio dobre odnose s preostalim stanovnicima Slanog i okolnih sela te im počeo pomagati u prebrođivanju tegoba. Mještani ga i danas pamte kao stasitog muškarca u plavoj mornaričkoj odori, izraženog prijateljskog stava, spremnog pomoći. Spominju i njegovu odrješitost u ponašanju prema vojnicima JNA.

U svojoj pratnji Jovo je često imao tri redovna vojnika kojima je bio nadređen, a koji su mu bili vrlo odani – Safet iz Bosne, Krsto iz Trebinja i Hrvat Željko iz Velikih Zdenaca. Svima koji su trebali, a trebali su skoro svi, jer se radilo uglavnom o starim, bolesnim ljudima, Jovo je donosio lijekove i hranu. Jovo je ponudio suradnju Crvenom križu u Novoj Mokošici. Ponuda je prihvaćena pa je Jovo mjesecima otpremao veliki broj paketa s hranom za mještane Slanog i okupiranih sela koje im je slala rodbina iz Dubrovnika. Stanovnica Mokošice, Zdenka Ivanković, koja je naknadno postala Jovina “veza” s Dubrovnikom, sjeća se svog prvog susreta s Jovom u okupiranoj Mokošici:

– Tijekom mjeseca studenog 1991. godine u Civilnu zaštitu došao je čovjek u plavoj uniformi koga su dočekali članovi Civilne zaštite Mirko Prlenda i Tonći Bonić kao dobrog starog znanca. Kad sam vidjela da mogu pitati sve što me interesira za područje Dubrovačkog primorja stupila sam u kontakt s mojim šefom Markom Kovačevićem koji je iz Grgurića, te ga povezala s Jovom da ga pita što ga interesira. Marka Kovačevića, koji je bio predsjednik Civilne zaštite za Dubrovačko primorje, interesirala je sudbina ljudi koji se nalaze u primorju.

Sljedećeg dana dobili smo kompletan spisak ljudi po mjestima. Po riječima Mirka Prlende, ratnog dozapovjednika Civilne zaštite u Mokošici, zastavnik je Sredojević krajem 1991. postao glavna veza i ove organizacije za isporuku humanitarne pomoći preostalom stanovništvu primorja i održavanje kontakta s njima. U Novoj Mokošici Jovo je preuzimao, te prenosio u okupirana mjesta, vrlo veliki broj poruka zabrinute rodbine iz Dubrovniku, kao i iz okupiranih mjesta u Dubrovnik. Za bolesnike i ranjenike kojima lijekovi nisu bili dostatni organizirao je prebacivanje vojnim vozilima na pregled i liječenje u bolnice u Trebinju i Risnu, kao i dobivanje lijekova. U dogovoru s kapetanom Ališanijem bolesnom starcu Knežević Mihu doveo je u Slano liječnika. Kada bi mještani umrli Jovo bi organizirao dostojan pogreb s lijesom i križem.

Osim navedenog Jovo je mještane, koliko god je mogao, štitio od nasilja ostalih, posebice crnogorskih, vojnika JNA. Dok je Jovo negdje boravio nitko nije smio mučiti mještane. U svojim aktivnostima Sredojević je imao podršku kapetana Ališanija koji je također pomagao mještane, posebice obitelji Tomašević i Knežević iz Slanoga. Nastojao je, u granicama mogućnosti, zaštititi preostalo kulturno blago u okupiranim mjestima. Vojnici su skoro sve crkve u Dubrovačkom primorju. Jovo je u crkvici Sv. Roka u Grgurićima našao kalež i veliku oltarnu sliku. Kalež je prenio u kapelicu u Banje, gdje je bilo više mještana, a namjeravao je prenijeti i sliku, no smrt ga je spriječila. Početkom ožujka uspio je organizirati posjetu pripadnika Civilne zaštite Mokošice Slanome kako bi spasili matične knjige slanskog kraja i dopremili humanitarnu pomoć. U dogovoru s članovima Civilne zaštite i Crvenog križa Markom Kovačevićem, Bratom Dobroslavićem, Ivom Golušićem i Zdenkom Ivanović, Sredojević je od potpukovnika Perunovića, komandanta Mokošice, uspio dobiti dopuštenje za odlazak u Slano. Bila je to prva posjeta neke organizirane skupine uništenom Slanom.

Jovo Sredojević je za sve nas u Banji bio jako dobar čovjek. Svima nam je mnogo pomogao u onim teškim danima i mjesecima srpsko­crnogorske okupacije...

Po dolasku u Slano 8. ožujka 1992. godine skupina je u hotelu „Osmina” našla i spasila matične knjige sela Majkovi, Riđica, Banići, Slanog i dr. Ostale matične knjige, koje su ostale u matičnom uredu u Slanome, zajedno su sa zgradom izgorjele. Spašene su matice potom uz Jovinu pomoć prebačene u Dubrovnik. Sredojević se pobrinuo i za mrtve čija su tijela nepokopana ležala po Slanome. Radilo se o trojici poginulih mljetskih pomoraca s broda „Perast“ – Niku Nodilu, Peri Sršenu i Antunu Matiću koji su 4. listopada 1991. poginuli od granate, kao i o branitelju Vicku Runji koji je dan ranije također poginuo od granate. Njihova tijela ostala su ležati u šumi iznad Banje, a Runjino u mjestu. Prvi okupatori, Crnogorci, nisu ih htjeli pokopati. Nakon što su mu mještani rekli za tijela, Sredojević ih je sa svojim vojnicima pokopao na slanskom groblju te o njihovoj tragičnoj sudbini dostavio vijest u Dubrovnik.

Premda je pomagao cjelokupnom stanovništvu Slanog, posebnu brigu Jovo je pokazao za slanski zaseok Banje, mjestašce na krajnjem istoku slanske vale. U Banjama je ostalo 16 ljudi koji su od strane Crnogoraca bili mučeni. Prebijanja, ponižavanja, pokušaji silovanja te svakovrsna druga iživljavanja vojnika bili su im dio svakodnevice. Samo je mjesto u listopadu 1991. temeljito opljačkano od crnogorskih rezervista koji su tu zapalili četiri kuće. Nakon njihova odlaska stanje se smirilo, da bi prilika postala podnošljiva kada je Sredojević počeo skrbiti. Sa svojim je vojnicima nastojao spriječiti nasilje nad mještanima i spasiti imovinu. U više navrata gasili su podmetnute požare po kućama. Veliku kuću Antuna Perušine, na koju su se neki vojnici osobito okomili, čak su tri puta gasili morskom vodom. Posebne mjere zaštite poduzeo je u prosincu 1991. kada su u Slano došli pripadnici četničke organizacije „Beli orlovi“, poznati po zlodjelima. Kako bi zaštitio Banje zabranio je svim pripadnicima JNA da uopće ulaze u Banje. Posvuda oko zaseoka postavio je natpise „minirano”, a na cestu ispod mjesta, pored mora, stavio rampu s natpisom „Ulazite na vlastitu odgovornost – minirano”, koju je čuvao jedan od triju najvjernijih vojnika iz Jovina voda.

Tako je mještane Banja nastojao zaštititi od „Belih orlova“. Kasnije je putem veze u Mokošici u Dubrovnik poslao informaciju da oko Banja nema ni jedne mine već samo ovi lažni natpisi. Nastojao je pomoći i pojedincima. Tako je za Maru Sibiljan, čijeg su muža Iva vojnici teško ranili jer ju je branio od silovanja, organizirao prijevoz do bolnice u Risan gdje je Ivo ležao. Kasnije, kad je Ivo došao u Dubrovnik, Sredojević je Mari omogućavao održavati stalnu vezu s mužem, pa čak i da ga posjećuje, dok se on po oporavku nije vratio u Banje. Želeći mještanima olakšati život uspio je nabaviti agregat te ga osposobiti pa su Banje dobile struju.

Koliko su mještani Banja vjerovali u Jovu pokazuje i to da navečer ne bi išli na spavanje dok on ne bi došao u zaseok. No osim mještanima Slanoga Sredojević je, koliko je mogao, pomagao i preostalim mještanima okolnih sela Mravinci, Majkovi i Doli. Kada je Jovo prvi put došao u Mravince našao je dobar dio sela uništen. Bila je to dijelom posljedica bombardiranja sela, ali najvećim dijelom paljenja kuća koju su nakon pljačke, 25. studenoga, napravili crnogorski rezervisti, dan prije no što su ovo područje predali 472. brigadi. U selu je bilo još 17 mještana. Nakon dolaska trebinjske brigade, po riječima Nika Štete, mještana koji je ostao u selu:

– Bilo je nešto bolje. Što će, bogati, kad smo u komšiluku. Tome je pomogao i Sredojević, o čemu mještanin Ivan Pače kaže:

– Jedno vrijeme nam je s vojskom dolazio Jovo Sredojević. Donosio nam je kradimice hranu i pisma od djece. Onda ga je netko izdao i u kući su ga ubili.

U Majkovima je Jovo pomogao obitelji Antuna Perušine koji su u Majkove izbjegli iz Slanog. O tome svjedoči i Antun (mlađi) Perušina:

– Kasnije je u selo počeo dolaziti Jovo Sredojević. Ja ga nisam prije rata poznavao. Uvijek je bio obučen u mornaričku uniformu. Donosio bi nam hrane, a znao je i poštu donijeti ponekad. Na Jovin je nagovor pripadnik minobacačkog voda, koji je bio smješten u Majkovima, (dubrovački Srbin) Stevo Orozović, koji se brinuo o opskrbi voda, i Perušinama donosio hrane iz kuhinje JNA. Jovo je odlazio i u skoro posve uništene Dole. U zaseoku Rosalići našao je nepokretnu staricu Maru Svetac, kojoj su vojnici JNA 25. studenoga odveli sinove Iva i Zorana. Kako bi ublažio patnju starice koja 40 dana nije znala što joj se dogodilo sa sinovima, Jovo se potrudio saznati njihovu sudbinu. Stjecajem okolnosti Zdenka Ivanović tih je dana uspjela od JNA ukrasti popis zarobljenika u logorima u Bileći i Morinju. Iz popisa, koji je bio prvi pravi izvor podataka o sudbini zarobljenika s dubrovačkog područja, Sredojević je saznao sudbinu braće Svetac. Oni su nakon uhićenja bili odvedeni prvo u Bileću, a potom u Morinje. Jovo je uspio stupiti s njima u kontakt i preuzeti poruku za njihovu nepokretnu majku. Jovo je pomogao i svom vojniku Željku iz Velikih Zdenaca da napusti JNA. Dovezao ga je u Mokošicu i ukrcao na brod za Dubrovnik odakle je otišao kući u Slavoniju. Nikada se neće saznati koliko je ljudi Jovo spasio. U suradnji s hrvatskom vojnom obavještajnom službom Jovo je spašavao ljude kojima je iz raznih razloga na okupiranom području zaprijetila smrt ili deportacija u logore. Uz njegovu pomoć i dojavu dolazili bi u Rijeku dubrovačku odakle bi ih se kroz vodovodni tunel kroz brdo Srđ prebacivalo u Dubrovnik.

Osim ovih humanitarnih aktivnosti Sredojević je obavljao i određene zadatke u korist Hrvatske vojske. Prema tvrdnji dozapovjednika Civilne zaštite u Mokošici, Mirka Prlende, Sredojević je bio glavna hrvatska veza za Slansko primorje. Preko njega su dobivani podatci o zapovjednim položajima JNA, crte napada, brojnost postrojbi JNA i sl. Preko nekoliko aktivista Civilne zaštite i Crvenog križa u Mokošici ovi su podatci dostavljani u Dubrovnik. JNA ih je naknadno otkrila te zabranila boravak u Mokošici načelniku Civilne zaštite Antunu Boniću, Mirku Prlendi, predsjedniku Crvenog križa Branimiru Mulleru i aktivistici Ani Dalmatin. Jedna od glavnih Jovinih veza u Mokošici bila je Zdenka Ivanović. Preko nje je održavao vezu s djelatnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka Antom Matijaševićem. Da je Sredojević obavljao poslove od velike važnosti za HV potvrđuje i zapovjednik obrane Dubrovnika, general bojnik Nojko Marinović: – (...) slučaj zastavnika bivše JNA Jove Sredojevića. On je u mnogome pomogao pučanstvu Slanog, bio je u kontaktu sa mnom i sve je radio po mojem planu i uputama. Kasnije su ga radi toga četnici i ubili. O njegovu radu na okupiranom području načelnik SIS­a, brigadir Vlado Matulović, ima samo riječi hvale:

– Zastavnik Jovo, Srbin, je zadužio Dubrovnik samo tako. Jovo je spasio mnogo ljudi, naših Hrvata, da ih ne bi tamo likvidirali, javio bi pa bi ih mi kroz ovaj tunel evakuirali. Na kraju su ga ubili KOS­ovci u Slanome. Njegovo djelovanje nije moglo proći nezapaženo kod JNA. Tome su nenamjerno doprinijeli i neki stanovnici Primorja javno pričajući o Jovi i pomoći koju im pruža. Zbog toga te sumnje da bi mogao prebjeći na hrvatsku stranu jer su mu žena i djeca u Dubrovniku, Jovo se našao pod prismotrom sigurnosnih organa JNA. Počeli su ga pratili, ispitivati i prijetiti mu. O tome svjedoči Ivo Sibiljan:

– Uskoro je vojna policija Vojske Jugoslavije počela prijetiti Jovu Sredojeviću. Često su ga zvali na ispitivanje. Dobro se sjećam da mi je više puta rekao kako bi ga oni mogli pokušati i ubiti. No onda bi naglasio da ima ‘široka leđa’, i da se to vjerojatno neće dogoditi. Kako bi bio što sigurniji, pružio je telefonsku liniju do moje kuće. Bio je još odredio dvoje­troje vojnika da ga stalno čuvaju. Kako mu je vojna policija sve više prijetila, to je on sve više boravio u Banju. Bio je na velikom oprezu. Dakle, Jovo je bio svjestan da se nalazi u opasnosti, no vjerovao je da se može oduprijeti jer je imao “dobru vezu“ s generalom Radomirom Damjanovićem – zapovjednikom Podgoričkog korpusa JNA, koji ga je štitio, ili je bar tako Jovo vjerovao. U Zapovjedništvu obrane Dubrovnika bili su svjesni da je Sredojević vjerojatno razotkriven te su mu zapovjednik Marinović i vodeći obavještajci u Dubrovniku, Simo Bečić i Vlado Matulović, u više navrata poručivali da prijeđe dok još može. No on je odbijao govoreći da „može više napraviti za Dubrovnik ako ostane, nego ako pređe u grad“. No već je bilo prekasno. JNA je 23. ožujka blokirala Dubrovačko primorje, a u Mokošici prekinuto prometovanje brodova k Dubrovniku. Sutradan, kada su vojnici JNA strijeljali Sredojevića, postalo je jasno da je to urađeno kako se ne bi izvukao u Dubrovnik. Ubojstvu su svjedočili Ivo i Mare Sibiljan u čijoj se kući u Banjama i dogodilo.

O tome Ivo Sibiljan kaže:

vojna povijest Ne propustite novi broj Vojne povijesti od srijede, 5. 2. Kako su Amerikanci pomagali Dražu Mihailovića vojna povijest Ne propustite novi broj Vojne povijesti od utorka, 7. 1. Sto godina od početka Prvoga svjetskoga rata vojna povijest operacija orkan '91 Boj za 'Trokut' – Jedan od dramatičnijih i krvavijih sukoba između hrvatskih i srpskih snaga

– Jednog dana donio je ručak sa sobom pa je prilegao na kauč u mojoj kuhinji. Pored sebe je imao pušku i telefon. Žena i ja smo tog dana također pošli na kat da malo prilegnemo. Nakon pola sata začuli smo lavež pasa. Onda je ubrzo netko počeo snažno lupati na naša kućna vrata i tražiti da mu ih otvorimo. Zbog tog lupanja na naša vrata ustala je moja žena i počela silaziti prema prizemlju kuće u namjeri da vidi tko je na vratima i što traži. Kad je sišla, vidjela je da je Jovo već na vratima s puškom u ruci. Čula je da ih je zapitao: ‘Tko ste i što hoćete?’ Netko mu je nešto odgovorio, što moja žena nije mogla razumjeti jer je bila podalje od vrata. Nakon toga je Jovo otvorio kućna vrata. U tom trenutku moja žena je vidjela da se ispred vrata nalazi vojnik. Nije bio naoružan. No u tom trenutku začuo se je dugi rafal. Drugi je vojnik zapucao u Jova, a taj je bio skriven iza vrata tako da ga on nije mogao vidjeti. U Jova je sasuo devet metaka od kojih je na mjestu ostao mrtav. Onako mrtav i sav u krvi, ležao je na mojim kućnim vratima. Ubili su ga pripadnici Vojske Jugoslavije točno 24. ožujka 1992. Onda je moja žena izašla iz kuće i pozvala u pomoć vojnika Safeta, koji je trebao biti u njegovu osiguranju. Taj je tada bio udaljen od naše kuće oko 100 metara. Vidjela je četvoricu vojnika kako odlaze od naše kuće prema magistrali... Smrt Jove Sredojevića bila je strahoviti udarac za sve mještane Slanskog primorja jer im je bio jedini pravi oslonac i pomoć. Tako Ivo Sibiljan kaže:

– Jovo Sredojević je za sve nas u Banji bio jako dobar čovjek. Svima nam je mnogo pomogao u onim teškim danima i mjesecima srpsko­crnogorske okupacije... Hvala mu na svemu što je učinio za nas. Iako su do danas desetine osoba, branitelja i civila usmeno i pismeno posvjedočile o tome da se zbog svog rada na okupiranom području i žrtve koju je podnio Jovan Sredojević može smatrati hrvatskim braniteljem, on do danas nije dobio počast i moralnu satisfakciju koju zaslužuje. Stoga je „Udruga pravnika Vukovara“ odlučila predložiti Sredojevića za posmrtno odličje za doprinos u obrani Dubrovnika te za spašavanje civila i općenito humanitarnu djelatnost u Dubrovačkom primorju tijekom velikosrpske okupacije.

Vodič za kupovinu gadgeta
BLAGDANI
Vodič za kupovinu gadgeta: Što kupiti vašim omiljenim tehnoljupcima?

A1 izdvaja za Vas

  • ćaćaća:

    to je bio i ostao domovinski obrambeni rat..ali kos s svojim instrumentaliziranjem nastavlja prekos vojih medija kako bi naivce navukao da se podjeli kravnja..

  • Deleted user:

    Hvala Jovanu...i laka mu zemlja!!

  • Deleted user:

    Hvala velikom čovjeku !