Uvijek sam skeptičan kad država pruži šapu prema mojem djetetu, bilo to izravno ili preko škole. Podozriv sam tako prema svim tim školskim "odgojima". Da, i tu sam crna ovca: i dalje me podiže na uzbunu čim se sjetim "odgoja" koji mi se ponajviše zamjerio - vjerovali ili ne - tjelesni odgoj, čije "torture" sam morao ponovno proživljavati i sa svojim potomstvom.
Unaprijed sam tako paranoičan i kad mi razni ideološki obojeni aktivisti najavljuju razne građanske (pre)odgoje. Naravno, to ne znači da sam automatski protiv svih sadržaja koji se u tim "odgojima" nameću ili nude, naravno da ne, jer djeca moraju naučiti sve što treba znati o svojem tijelu i o uzusima građanskog društva. No, tijelo mi se buni protiv svega što kroz te "odgoje" pokušava proći ispod radara, gurajući se poput slona kroz mišju rupu. Stara je to ideja da država (a kad kažu "država", podrazumijevaju partiju ili vođu koji su u tom trenutku na vlasti) - uvijek zna bolje od nas, roditelja. Da nije važno što mi, roditelji, mislimo o tome i kako mi želimo odgajati vlastito dijete.
Odgovor je jednostavan. Ako roditelji imaju pravo ubiti dijete (pobacaj) onda imaju pravo i odluciti o cijepljenju. Objasnjenje zasto je to tako ispravno - obzirom da dijete odlucuje o sebi tek s 18g., a roditelj do tada ODGOVARA za sve sto je u vezi s njim, paralelno tome bi bilo logicno da se pusti dijete da se rodi pa da ga pitamo kada proprica zeli li da ga ubijemo ili ne. Sustav ne pita nikoga nista, a i ne ODGOVARA za nista. Ima li sustav kakvih obveza ako se djetetu nesto dogodi od cjepiva? Roditeljima ostaje osakaceno dijete, a sustav niti recenicu ne posveti tome djetetu, naprotiv zataska slucaj. Sto ce nam onda takav sustav?