Hrvatstvo je izgubilo duhovnu snagu i ono više ni na koji način ne može biti gradivni element ni društva, a bogami ni države. Zloupotrijebljeno je i potrošeno, ali i fomirano s velikom falingom; hrvatstvo je od starta bio opozicijsko-aktivistički projekt, onovremeno Možemo!, što je razlog i smisao postojanja pronašao u demontaži vladajućih sustava.
Okrenut protiv Beča, Budimpešte, Beograda, u jednom se povijesnom trenutku našao začuđen na pustopoljini istine da svoju cjelovitu energiju, umjesto dosadašnjeg kontinuiteta rušenja, valja usmjeriti u projekt izgradnje. Hrvatstvo tada nije znalo kako. Čak i u vrijeme isforsiranog jedinstva početkom ‘90-ih prošlog stoljeća, dok su mladi životi polagani na samoproklamirani oltar domovine, u sjeni njihova podlog žrtvovanja trajali su grabež, redistribucija moći i novca, sadistički odnos prema društvenom vlasništvu i nezamislivo podcjenjivanje svakog čovjeka koji je bio spreman živjeti diskretno u nacionalkapitalističkom užasu. Hrvatstvo je tada počelo, a to čini i danas, služiti kao grudobran-alibi huljama i lopovima, “ubojicama i prevarantima”, što su svoje zloćudne namjere i realizirane zločine zamatali u staniol opće pomame za ujedinjavanjem u nacionalnom krdu.
Nije nezamislivo da za pola stoljeća Hrvatska opet bude ostatak ostataka, ne teritorijalni, nego ljudski ogrizak
Otvori KEKS Pay
