Kažu za Leopolda Mandića da je ljudima bio od iznimne pomoći u zamršenim tjeskobnim situacijama. Koliko bi Mandića trebalo da se pomogne ljudima u današnjim tjeskobama, u shizofreniji koja je zamijenila značenja toleranciji i eliminaciji, a sve u namjeri da se iza prava na naše ospori pravo na drugačije. Smatram li društvo otvorenim onda kad se njegovi imperativi poistovjećuju s mojim interesima, da bi sve ostalo bili ekskluziviteti mog apriornog odbijanja i najmanje pomisli da netko želi i ima pravo na nešto drugo. Iskreno, nikada nisam bio presretan kada se posmrtni ostaci ljudi prenose svijetom. Zagrobnost života u tom slučaju postaje sklizak teren manipulacije i mitomanije. No, postoje ljudi koji su na žalost umrli i oni koji bi trebali ostati mrtvi. Mandić se svojim djelom plasirao među one prve. Njegov ekumenizam i romantična ideja da se jedinstvom u bogu pobijedi agresivni klerikalizam, da se bog prestane trančirati između nas i njih, što bi eliminiralo i potrebu dizanja vojski koje će ratovati u ime mira, sve to i od sveca napokon može napraviti čovjeka.
No, hrvatskom društvu kronično nedostaje smisao za nijanse. Vojske neistomišljenika leže iza grudobrana nepopustljivosti, vikanje koje odjekuje stvorilo je zaglušujuću buku u kojoj se ne čuju riječi. Tek hrpe uskličnika na kraju psovki i prijetnji. Mandić nije zaslužio da ga se raznosi po Hrvatskoj, ali ponajmanje je zaslužio da se zbog toga na njega viče. Na ono prvo on sam ne bi pristao, zbog ovog drugog sigurno bi bukačima htio olakšati tjeskobu. Oni koji bespogovorno kleče pred oltarima i oni kojih ih zbog toga bespogovorno vrijeđaju zaboravljaju da se vjernici pokažu kad se vjera ruši. Vjera tolerancije. Moji ateizam i skepticizam moj su izbor, ali ne znače i superiornost prema vjerniku koji vjeruje i bogu i u boga. Jer, čak i ateizam kao uvjerenje može postati inkvizicija ako se obruši na nečiju iskrenost. A inkvizicije je bilo dosta. I iz bogomolja i s ulica. Trenutak je da se u tišini promisli ono što će se glasno izreći.
"Lijevoliberalne" inkvizicije kod nas napretek na svakom koraku, a Gerovac najednom poziva na toleranciju i to zato što je, pazi ovo, po njemu Leopold Mandić pozivao na nju i zato nije zaslužio da ga pronose po Hrvatskoj koja je, također po Gerovcu, valjda dno dna i primjer netolerancije... Pa i jest, ali one "lijevoliberalne", g. Gerovac. A vrhunac je licemjerja i netolerancije pozvati na toleranciju prema "onima drugima" i odmah ih, u istoj rečenici, bezočno izvrijeđati. No to je već uobičajeni "modus operandi" naših "lijevoliberalnih" (navodnike stavljam jer niti ste jedno niti drugo, samo se izdajete za takve).