MMF je donekle promijenio pristup u odnosu na Hrvatsku. Nakon svakog boravka u zemlji pisali su i dopisivali gdje smo i što bismo trebali činiti, pa su znali nizati desetke reformi bez kojih neće biti oporavka. Špranca s opisom stanja zadržala se i kod zadnje Zaključne izjave, ali ovaj put popis obveznih zadataka bitno je sužen, kao da je netko rekao “dat ćemo im dvije-tri stvari pa da vidimo kako će se s time nositi”.
Zapravo, MMF je na svoj papir pretočio samo obećanja koja su im dana u Banskim dvorima, od kojih su neka poznata domaćoj javnosti, a neka i nisu, te je tu i tamo nešto dopisao. MMF tako otkriva da će Vlada povećati radni vijek na 67 godina i ukinuti usklađivanje povlaštenih mirovina s inflacijom i plaćama. Zar je trebalo MMF-u prepustiti da najavljuje takve promjene? Povlaštene mirovine, na primjer, nitko nije davao sa strane, pa i ne treba asistirati kod njihova svođenja na pravu mjeru, što se sigurno ne može učiniti samo odustajanjem od indeksacije.
“Ne bismo mi, ali moramo” pristup jednako je loš kao i “ne znamo što bismo”. Produljenje radne dobi, baš kao i povećanje poreza, začas se izglasa, ali od njega neće biti koristi ako ljudi nemaju što raditi ni sa 30 godina.
Koliko je odluka o produzenju radnog vijeka smislena, osim za nesposobne politicare koji su nas i onako doveli u ovu situaciju, pokazuje cinjenica da mladi ne mogu naci posao. Gdje ce ti 67-godisnjaci raditi kad se vec ni otpusteni 55-godisnjaci vise ne mogu zasposliti.