Naslovnica Lifestyle Ljetna panorama

'U visoko društvo Europe ušao sam 1948. Ja sam član te 'mafije''

S prvim hrvatskim veleposlanikom u EU i NATO-u obilazili smo bruxelleske lokacije, a barun nam je prepričao svoj uzbudljivi život. Počeo je šalom: Sve je to europska aristokratska ”mafija”...
23. srpnja 2013. u 19:20 0 komentara 2915 prikaza
Janko Vranyczany Dobrinović (1)
Foto: Tomislav Krasnec/VLM
Pogledajte galeriju 1/8

Sve je to europska aristokratska “mafija”, a ja sam član te “mafije”… – priznaje barun Janko Vranyczany Dobrinović usred dugog, višesatnog razgovora koji smo počeli u dvorištu njegove kuće u Bruxellesu, a nastavili u automobilu obilazeći neke od bruxelleskih lokacija koje su po nečemu bile bitne u njegovu životu. Od 1. srpnja Bruxelles je novi, drugi glavni grad Hrvatske, a ovaj razgovor s Jankom Vranyczanyjem Dobrinovićem, prvim hrvatskim veleposlanikom u EU i NATO-u, neka je vrsta njegova osobnog vodiča kroz Bruxelles. U tom “vodiču” kroz grad i kroz intimnu povijest jednog 93-godišnjaka pojavljuju se mnogi uglednici, njegovi prijatelji koji su pripadali kremi belgijskog društva, a na česta novinarova pitanja “odakle ih poznajete” Vranyczany Dobrinović konačno odgovara tom šalom: to je sve europska aristokratska “mafija” i izlišno je pitati odakle se njezini članovi poznaju. Jednostavno se poznaju zahvaljujući obiteljskim vezama i plemićkim prijateljstvima. Zahvaljujući tim vezama, Janko Vranyczany-Dobrinović obreo se u Bruxellesu jednog jutra davne 1948. godine.

– Došao sam iz Rima, gdje sam živio, gdje sam bio na studiju i htio sam ići u SAD. Imao sam u Americi jednog protektora. Protektor je bio prva ljubav moje majke. Kad je moj otac umro, a taj je protektor izgubio sina u američkom zrakoplovstvu nad Berlinom, on je mene tražio. Htio me posiniti. Poslao je papire. Međutim, trebao sam čekati jer sam rođen u Jugoslaviji i imao sam lošu emigrantsku kvotu. Morao sam čekati dulje. A u Bruxellesu sam imao prijatelje jer sam kao mladić bio u Bruxellesu kod prijateljske grofovske obitelji De Liedekerke. Bio sam tada poslan da naučim francuski, a ja sam, s druge strane, djecu svog godišta učio igrati tenis. To je bilo prije rata, 1937. i 1938. godine. A poslije rata, kako sam dulje morao čekati za papire za Ameriku, tražio sam posao, bio sam primljen u austrijskom turističkom uredu u Bruxellesu, a u međuvremenu je moj sponzor u Americi umro i tako sam ostao u Belgiji. Od 1948. do danas – kaže Janko Vranyczany Dobrinović. Zahvaljujući prijateljskoj plemićkoj obitelji De Liedekerke, mladi Vranyczany brzo se uklopio u belgijsko društvo. Stvorio je mnoge prijatelje, bio pozivan na balove u plemićke kuće, na vikende u dvorce u okolici Bruxellesa. – Potpuno sam bio prihvaćen u visokom društvu – kaže danas prisjećajući se tog razdoblja.

ROYAL 
LÉOPOLD CLUB

Kad je prvi put, kao 17-godišnjak predratne 1937. godine, poslan u Belgiju da nauči francuski, Janko Vranyczany Dobrinović već je bio dobar tenisač pa je belgijsku djecu plave krvi podučavao bijelome sportu. Nakon što je 1948. počeo živjeti u Bruxellesu, učlanio se u Royal Léopold Club. – Najotmjeniji teniski klub. Bio sam njihov član i igrao sam za klub – napominje Vranyczany Dobrinović. Igrao je ondje rekreativno tenis sve do 2000., ali u godinama nakon učlanjenja najčešće se u klubu družio s jednim prijateljem američko-austrijskog porijekla. Zvao se Percy Lippitt, bio je prodavač automobila ford, vrlo popularan u klubu Royal Léopold i općenito u belgijskom društvu.

– Oženio se jednom damom iz visokog društva, rođenom barunicom. Preko nje je bio u vezi s mnogim belgijskim plemićkim obiteljima. Zajedno smo igrali tenis i zajedno smo skijali. Ja sam bio učitelj skijanja mnogim belgijskim damama. Percy se kasnije rastao od barunice i oženio se Parižankom čileanskog porijekla, udovicom južnoameričkog milijunaša Artura Lopeza. Ona je bila vlasnica krasnog imanja u francuskom Saint Tropezu i austrijskom Kitzbühelu. Ondje sam provodio mnoge praznike i puno slobodnog vremena – kaže barun Vranyczany Dobrinović. Stric njegova prijatelja Percyja bio je direktor austrijskog turističkog predstavništva u Belgiji. Jednog dana Percy je Janku rekao da zapošljavaju u tom uredu. Janko se javio i dobio posao.

AUSTRIJSKI TURIZAM I HMELJ

Uredi austrijskog turističkog predstavništva, u kojemu je Vranyczany Dobrinović dobio posao, u početku su bili u Rue de la Régence, ulici koja vodi od Palače pravde do kraljevskog trga Place Royale, a na čijoj se sredini nalaze veliki i mali trg Sablon. Inače, Grand Sablon je trg kojim se Janko Vranyczany-Dobrinović i danas voli prošetati sa suprugom.

– Moja supruga voli Grand Sablon, a i ja ga volim jer tu ima jedan novinski kiosk koji prodaje Večernji list – kaže nam barun i žali se da mu je prodavačica nedavno rekla da Večernjak više ne stiže redovito svaki dan. Ali to je već druga priča. Barun nas vraća natrag u dane kad je radio kao austrijski turistički predstavnik...

– Sve sam morao raditi: raznositi prospekte, raditi na turističkim izložbama kao što je poznati sajam Salon des Vacances, također i na sajam u Antwerpenu… Međutim, nisam bio dovoljno plaćen i 1952. promijenio sam posao. Neko sam se vrijeme bavio uvozom i izvozom. Uvozio sam hmelj za belgijske pivovare. Imao sam prijatelje koji su bili vlasnici Stelle Artois. Bio sam njihov dobavljač hmelja – kaže Janko Vranyczany Dobrinović. Ti prijatelji bili su vicegrofovi De Spoelberch. Čitavu obitelj Vranyczany Dobrinović upoznao je još kao dječak, kad je boravio dvije godine u Belgiji. Veze su se učvrstile kad je radio kao jedan od dobavljača hmelja za njihove pivovare. Često je bio gost u njihovim vilama u Bruxellesu i izvan grada, u gradiću Londerzeel, kamo nas je Janko Vranyczany Dobrinović i proteklog ponedjeljka odveo u našem obilasku lokacija uz koje ga vežu uspomene. Kao privatni poduzetnik Vranyczany Dobrinović radio je do 1968., u međuvremenu je dvije godine živio i radio u francuskom Dijonu, ali onda se 1968. vraća u austrijsko turističko predstavništvo, no ovaj put kao generalni direktor.

– Posao s hmeljom bio je dobar, ali biti visoki činovnik austrijskog turizma za mene je bila seriozna zadaća. Zato sam se vratio – kaže. Drugu suprugu, s kojom je i danas u braku, upoznao je kroz turizam. U prvom braku bio je oženjen jednom Belgijkom, plemkinjom iz Genta, s kojom ima sina i od koje se rastao (ali i ostao dobar prijatelj sve do danas). U drugi brak uplovio je nakon jednog turističkog kongresa koji je za belgijske agencije organizirao u Salzburgu. Djevojka koja je radila u turističkom uredu grada Salzburga postala je 1978. njegova druga supruga.

EUROPSKI KVART

Kao vjerojatno najstariji Hrvat u Bruxellesu (a ako ne baš najstariji, onda svakako s najzanimljivijim hrvatsko-belgijskim životnim iskustvom), barun Janko Vranyczany Dobrinović dobar je sugovornik na temu promjena koje je glavni grad Belgije doživio u drugoj polovici 20. stoljeća. Živo se sjeća izgradnje Atomiuma i Svjetske izložbe 1958. godine. Živo se sjeća i starog kvarta Quartier Leopold na mjestu današnje europske četvrti.

– Bruxelles je u ono doba bio, naravno, prijestolnica Belgije, ali prilično provincijskog karaktera. To su promijenili Expo 1958. i Europska zajednica – prisjeća se Vranyczany-Dobrinović. – Kad se počeo graditi Atomium, to je bilo čudo, bila je to izazovna gradnja koja je fascinirala svakoga. Belgijanci su bili vrlo napredni i kuražni da u ono doba, kad se pobliže govorilo o atomskoj energiji, izgrade jednu čudesnu strukturu koja simbolizira atom. Uoči Svjetske izložbe 1958. gradili su se tuneli za brži promet po gradu, sve se mijenjalo i unapređivalo – sjeća se barun. A smještajem velikih europskih institucija u Bruxelles nikle su nove, moderne zgrade na mjestu starih palača u dijelu Bruxellesa znanom kao Quartier Leopold.

– Nakon što je Belgija postala kraljevstvo 1831., s vremenom su mnoge plemićke obitelji koje su živjele u provinciji sagradile gradske palače u tzv. Quartieru Leopold. Da budu bliže dvoru, takoreći. No razvitkom Europske zajednice taj kvart je nestao. Te su plemićke obitelji napustile i prodale svoje bruxelleske domove, a na tom mjestu sagrađene su europske institucije i predstavništva u EU – kaže barun. Zgrada Berlaymont, sjedište Europske komisije, dovršena je 1967. i otad je simbol prisutnosti EU u Bruxellesu. Iako u njoj nije imao nikakvog službenog posla, barun Janko Vranyczany Dobrinović vrlo je rano počeo dolaziti u sjedište Europske komisije. – Dolazio sam onamo jer je prvi šef protokola Europske zajednice barun Berg bio moj jako dobar prijatelj. Privatno sam imao ulaz i on mi je pokazivao urede u Berlaymontu – otkriva Vranyczany Dobrinović.

OD 
TRAKOŠĆANA 
DO SEPT 
FONTAINESA

U samom središtu Bruxellesa, ni stotinjak metara od glavnog trga Grand Place, obilazimo Galeries Royales Saint-Hubert, čuveni trgovački prolaz sagrađen 1847. koji i danas djeluje raskošno i moćno. Te trgovačke arkade u Bruxellesu starije su i od čuvene Gallerie Vittorio Emanuele II. u Milanu i od još jedne slične građevine iz 19. stoljeća, Pasaža u Sankt Peterburgu. U našega baruna ove arkade bude lijepe uspomene jer je vlasnik ove nekretnine bio Pierre Grosjean, njegov dobar prijatelj (Pierre je danas pokojni, a zgradu je naslijedio i njome još uvijek upravlja njegov sin Alexandre).

– Pierre je bio jedan od mojih dobrih prijatelja koji je svojedobno došao u Hrvatsku posjetiti i pozdraviti moju majku, a ja sam mu bio kum na vjenčanju i kum njegovoj kćeri. A svojedobno je Pierre sagradio krasnu kuću izvan Bruxellesa, na početku Halske šume, imanje se zove Sept Fontaines. To je krasan posjed s bazenom i konjima. Proveo sam ondje mnoge vikende, jašući s Pierreom, a posjed je i sagrađen uz pomoć mnogo mojih savjeta. Bio sam u prilici Pierreu dati neke savjete za uređenje unutrašnjosti kuće jer je moj učitelj o tome bio grof Drašković Trakošćanski, moj kum i veliki poznavatelj starog pokućstva. U Trakošćanu sam kao gimnazijalac provodio sve svoje ferije i ondje sam naučio puno u pokućstvu i unutrašnjem uređenju doma – kaže barun Janko Vranyczany Dobrinović. Upravo je zahvaljujući njemu spašeno sve ono što se danas može vidjeti u muzeju koji se nalazi u dvorcu Trakošćan. Na koncu II. svjetskog rata, naime, Vranyczany Dobrinović se zaputio u Trakošćan i “uz jedan teži napor i pod opasnošću” spasio sve pokućstvo, slike, zastave i oružje. Sve je to prenio u Zagreb, pohranio u Muzeju za umjetnost i obrt, tako da se neoštećeno kasnije moglo vratiti u Trakošćan i biti izloženo u muzeju. – To je danas jedan od bisera hrvatske prošlosti – kaže barun.

PRVI 
VELEPOSLANIK

Janko Vranyczany Dobrinović bio je prvi veleposlanik Hrvatske u Kraljevini Belgiji, u Europskoj uniji i u NATO-u. – Prvi ured imali smo kao podstanari jednog Hrvata, poduzetnika. Počeo sam s jednom tajnicom. Nismo još ni bili priznati kad sam počeo zastupati Hrvatsku u Bruxellesu pa sam, prije no što sam mogao biti veleposlanik, bio ravnatelj Hrvatskog kontaktnog ureda za Belgiju i europske zajednice – kaže barun.

Stojimo na poznatoj Aveniji Louise, a Vranyczany-Dobrinović pokazuje na visoku zgradu u kojoj je bio taj prvi “podstanarski” ured i malo dalje na usku dvokatnicu u koju se nakon 1992. uselio kao prvi veleposlanik. I danas je u toj zgradi veleposlanstvo RH u Kraljevini Belgiji, dok je misija RH pri EU, koja se 1. srpnja pretvorila u stalno predstavništvo RH pri EU, na drugoj lokaciji. Nekad su se i Belgija, i EU, i NATO pokrivali iz ove zgrade na adresi Avenue Louise 425, a tu je radio i današnji premijer Zoran Milanović, kojemu je Vranyczany Dobrinović kao veleposlanik bio šef krajem 1990-ih. Nedavno je premijer Milanović pozvao baruna na ručak u Bruxellesu, a na ručak u Zagrebu pozvao je i bivšu tajnicu veleposlanika Vranyczanyja Dobrinovića s kojom je i Milanović surađivao.

– Osjećajan je prema svojim bivšim kolegama – kaže barun o aktualnom premijeru.

– Imam dojam da se Milanović dobro osjećao u Bruxellesu. Njegova je izjava “ja sam Briselac” točna – dodaje Janko Vranyczany Dobrinović. A ta ista izjava – “ja sam Briselac” – bez sumnje još više pristaje i barunu. Rođen i odrastao u Bedekovčini, na putu je da i svoju stotu godinu dočeka u Bruxellesu, gradu u koji se savršeno uklapa već punih 65 godina. I njegova osobna i obiteljska povijest, i njegov rad i angažman tijekom raznih desetljeća, bili su u kontekstu europske Hrvatske. – Danas sam sretan da sam doživio Hrvatsku u EU. Ja sam jedan od prvih zagovarača i borio sam se da dođe do ovog časa. Čekali smo dugo, 20 godina, a ipak dočekali – ponosno zaključuje Janko Vranyczany Dobrinović.

ccccccc
VJEČNE SALONKE
Crvene ili one sa zmijskim uzorkom? Doznajte koje su štikle must have ovog proljeća

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.