U programu Kontroverzni Dox ovogodišnjeg festivala ZagrebDox premijerno će biti prikazan film "I tako još jedna", autorice Karle Jelić. Ovaj polusatni dokumentarac prati priču Vide Skerk, njezine kolegice s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, te jedne od predvodnica pokreta "Nismo tražile". Karlu i Vidu upoznali smo u listopadu 2023. godine, kada su ispred Akademije organizirale studentske prosvjede, skrećući pozornost na nedopustivo ponašanje dijela profesora, kao i na bolan manjak mehanizama za njihovo sankcioniranje. Gostovale su tada i u studiju Večernjeg lista, u kojem nam je Vida rekla kako je jedna od brojnih prijava za seksualno i drugo uznemiravanje na ADU bila i njezina, podnesena pod punim imenom i prezimenom.
Uslijedila je birokratska, međuljudska, pa i psihološka borba koja je rezultirala time da Vida Skerk danas živi u Londonu, a njezin zlostavljač, iako je odmah nakon prijave dao otkaz na ADU, brzo je pronašao posao u susjednoj državi, u kojoj živi i radi bez ozbiljnijih reputacijskih, a kamoli zakonskih posljedica. Štoviše, upravo snima svoj novi dugometražni film.
Ako se pitate zašto o njemu govorimo bez imena, to je zato što su se na takav pristup odlučile redateljica i protagonistica filma "I tako još jedna". Iako je svakome upućenom u filmsku branšu jasno o kome se radi, jer u to je vrijeme samo jedan profesor otišao s Akademije, poštovat ćemo njihovu odluku da iz filma uklone sva imena osim onog Ozrena Prohića, koji je u javnom prostoru već prokazan. To ne znači da je iz filma "I tako još jedna" uklonjeno samo ime osobe koja je uznemiravala protagonisticu, nego i profesorice iz Etičkog povjerenstva koja je, kako se čini, djevojke ostavila na cjedilu.
Odluka da ne imenuju ljude koji su im naškodili svakako je kontroverzna, pa možda i opravdava smještanje dokumentarca u sekciju "Kontroverzni Dox". S jedne strane, ona javnom interesu izlaže isključivo žrtvu, odnosno izrazito hrabru protagonisticu Vidu Skerk. S druge strane, možda njoj samoj daje određeni osjećaj kontrole i mira koji bi dodatno izgubila ako bi se prozvani ljudi krenuli osvećivati – a to je u našoj maloj, incestuoznoj filmskoj zajednici i očajnom pravosuđu, nažalost, realan strah.
Druga potencijalno kontroverzna točka, a najiskrenije se nadam da to neće postati fokus rasprava nakon premijere ovog važnog filma, pitanje je o granicama seksualnog uznemiravanja, odnosno koliko nasilja je "legitimno" nasilje, a kakva je žrtva "ispravna" žrtva. O tome izrazito suvislo u filmu govore i same protagonistice, otpočetka svjesne da će se svaki pokret zlostavljača ili njihovo kasnije ponašanje mjerkati nečijim tuđim, možda i ciničnim metrom.
Potresan je dio u kojem Vida govori o osjećaju da se nakon prijave našla na ledini, da o tijeku procesa koji je pokrenula nije znala gotovo ništa te kako je profesor brzo zbrinut, a da je ona ostala prepuštena malenom krugu prijatelja koji joj nisu okrenuli leđa. Otvoreno i hrabro progovorila je i o posljedicama koje je taj skup okolnosti ostavio na njezino mentalno zdravlje.
Vrijednost ovog filma upravo je ta – što nas podsjeća da ne postoji neki kozmički arbitar ispravnosti odnosa između studenata i profesora, ali da se u izostanku zdravorazumske procjene onoga na poziciji moći, u trenutku kada se treba nositi s rezultatima njegova ponašanja, prije svega trebamo voditi posljedicama koje je ono ostavilo na žrtvu. Isto tako, ovaj nas film podsjeća da studenti nisu neka histerična generacija koju se ne smije ni krivo pogledati, nego da za sebe traže elementarno dostojanstvo i poštivanje granica čije se prelaženje u umjetničkim krugovima predugo smatralo normalnim.
Vrijednost ovog filma, dakako, nije samo didaktička – on je i pokazatelj talenta nove generacije mladih filmaša, od pametne strukture i režije Karle Jelić do vrlo dobre, atmosferične kamere Dore Čaldarović te montaže Nine Karaman. I dok će se u medijima ovih dana pojavljivati uglavnom redateljica, treba naglasiti da podjednako, ako ne i veće poštovanje zaslužuje njezina protagonistica Vida Skerk, koja ne samo da se usudila suprotstaviti nepravdi nego se i svjesno izložila neumjesnim reakcijama javnosti i potencijalnoj odmazdi struke.
Njezina je sreća, sama to kaže, da je dijete iz dobrostojeće obitelji koje si je moglo priuštiti da od najneposrednije nelagode pobjegne u London, ali pitanje je što će se jednoga dana dogoditi s nekom drugom Vidom, Anom ili Marijom. Ako se sustav zaustavi na kozmetičkim promjenama u kojima, vidimo sada i na primjeru Akademije u Osijeku, među profesorima nitko ne odgovara ni za što, netko manjih mogućnosti mogao bi biti gurnut preko ruba.
U tom kontekstu ime profesora kojeg je prijavila Vida Skerk manje je važno. Ovo je priča o sustavu visokog obrazovanja koji u 2025. godini još uvijek štiti zlostavljače i retraumatizira žrtve, kao i o konformizmu u kojem, kada jedna od mnogih napokon progovori, ljudi na koje se mislila osloniti često prvi okrenu leđa ili joj čak izmaknu tepih pod nogama.
Problem "me too" ženskog pokreta je da se muškarcu sudi na temelju izjave žene. Sude mu mediji, sudi mu društvo, čovjek ostaje bez posla. On je ocrnjen doživotno i to prije nego se dokaže i jedno slovo optužbe. Naravno daa nisam za maltretiranje žena i općenito slabijih ljudi u društvu. Ipak, poznato je kako je u SADu dosta muškaraca osuđeno bez dokaza, samo na temelju izjave osvetoljubive i bahate žene. Kasnije se dokaže da je sve bila laž, a žena za lažne optužbe ne bude kažnjena niti malo. Mediji trebaju biti veoma oprezni. Ponekad je lagano krenuti gaziti muškarca, ali budite uvjereni da određen broj žena lažno prijavljuje obiteljsko nasilje, a također ima žena koje nažalost ne prijave ništa iako su cijele u modricama.