Trauma silovanja

Talijanska slikarica Artemisia sublimirala je traumatično iskustvo u impresivan stvaralački nagon

"Judita i Holoferno"
wiki
16.01.2025.
u 10:00

Artemisia Gentileschi bila je prva žena članica firentinske Akademije umjetnosti. Uvažavana i od moćne obitelji Medici, radila je za španjolskog kralja Filipa IV., za engleskog kralja Karla I. Stuarta, komunicirala s Galileom Galileijem i mnogim uglednicima tog vremena

U kojoj se mjeri jedna teška trauma iz mladosti može projicirati u izuzetno umjetničko djelo, pokazuje slučaj talijanske barokne slikarice Artemisije Gentileschi (1593. – 1653.). Talentiranu devetnaestogodišnju djevojku slikarskim je vještinama podučavao rimski umjetnik Agostino Tassi. Koristeći autoritet cijenjenog majstora, ucjenjivao je mladu štićenicu i svoju neobuzdanu požudu zadovoljavao seksualnim napastovanjima.
"Bacio me je na krevet, gurao me držeći za dojku, stavio je koljeno između mojih bedara kako ih ne bih uspjela skupiti. Podigao mi je odjeću stavivši mi maramicu na usta kako bi me spriječio da vrištim. Grebala sam mu lice, povukla ga za kosu, i prije nego što je ponovo penetrirao u mene, uhvatila sam njegov penis tako da sam mu odsjekla jedan dio kože."

Ovaj citat u kojemu se nevina žrtva Artemisia Gentileschi na surov način pokušava osloboditi napasnika dio je transkripta sa suđenja Agostinu Tassiju, održanog u Rimu 1612. godine. Suđenje je trajalo sedam mjeseci. Kako je postojala sumnja u vjerodostojnost žrtvina svjedočenja, Artemisia je bila podvrgavana okrutnom mučenju, metalnim okovima oko prstiju, kako bi bila prisiljena govoriti istinu. U istu je svrhu bila podvrgnuta ginekološkim pregledima i ponižavajućim ispitivanjima istražitelja. Na procesu je rekla Tassiju: "Voljela bih da sam te ubila nožem jer si me obeščastio." U svoju obranu Tassi nije kazao ništa.

Premda je bio optužen za ubojstvo svoje supruge, što nije poricao, za ovaj mu je slučaj bila izrečena kazna progonstva iz Rima na tri godine. Ali ugled koji je uživao u to vrijeme u Vječnom Gradu te posebno naklonost pape Inocenta X. omogućili su mu da izbjegne dosuđenu kaznu. Kad je sve slutilo da će život mlade umjetnice biti upropašten, da će trauma i skandal koji je neko vrijeme zaokupljao Rimljane obeshrabriti povrijeđenu i poniženu mladu ženu, životne su se okolnosti, posebno zahvaljujući Artemisijinu ocu Oraziju, također slikaru, radikalno promijenile. Udala se za firentinskog umjetnika Pierantonija Stiattesija. Izvjesno su vrijeme živjeli u Rimu. Nakon preseljenja u Firencu njezin slikarski talent dolazi do punog izražaja zahvaljujući kojem ostvaruje uspješnu karijeru i stječe velik ugled u društvu.

Bila je primljena u firentinsku Akademiju umjetnosti postavši prva žena članica ove slavne umjetničke institucije. Uvažavana i od moćne obitelji Medici, radila je za španjolskog kralja Filipa IV., za engleskog kralja Karla I. Stuarta, komunicirala s Galileom Galileijem i mnogim uglednicima tog vremena. Životni put i sudbina ove umjetnice toliko su inspirativni da je 1997. godine snimljen igrani film "Artemisija". Ono što se danas naziva "sindromom traume silovanja" uzrokovano je, prema mišljenju struke, nizom simptoma i posljedica. Takve posljedice posttraumatskog stresnog poremećaja donose radikalne promjene. Među ostalim, žrtve se često žele odreći svoje dotadašnje profesije mijenjajući radna mjesta, nastojeći se što je više moguće odvojiti od doživljenog traumatskog iskustva.

Zanimljivo je da se traumatično iskustvo talijanske barokne slikarice preobrazilo, odnosno pozitivno odrazilo na kreativni potencijal njezina duboko povrijeđenog bića. Artemisijinu je ljubav za umjetnošću moglo zauvijek uništiti negativno iskustvo doživljeno od nasilnog učitelja. Nagomilana negativnost pretvorila se u mržnju koja se sublimirala u impresivan stvaralački nagon. U njezinu tragičnom slučaju nije postojala odbojnost prema slikarskom umijeću. Potreba za slikanjem i kreativnim izražavanjem imala je svojevrsno terapeutsko djelovanje. Izraz mržnje prema onome koji ju je duboko povrijedio, koji ju je obeščastio i uz poniženje joj nanio neprolaznu bol, to traumatsko iskustvo silovana je umjetnica transponirala slikajući starozavjetnu temu lijepe hebrejske heroine Judite, koja je neprijatelju svog židovskog naroda, asirskom vojskovođi Holofernu, jedne noći nakon ljubavnog čina njegovim mačem odrubila glavu. Mračno suglasje erosa i smrti iz jednoga se mučnog seksualnog iskustva odjelotvorilo u slikarsku kompoziciju impresivne izražajnosti. Vjeruje se kako je ova biblijska tema, omiljena u renesansi i baroku, poslužila Artemisiji Gentileschi da u lik Judite projicira sebe, iskaljujući mržnju krvavim osvetničkim činom prema nasilniku, nemilosrdnom asirskom vojskovođi u kojem je simbolički vidjela i na koga je projicirala Tassijev lik.

Koliko je bila sklona ovoj temi i koliko ju je duboko proživljavala noseći osjećaj te žestoke mržnje, govori činjenica da je barokna majstorica naslikala pet slika ovog motiva, od kojih su najimpresivnije dvije verzije na kojima se prikazuje brutalan Holofernov glavosjek. Sva odbojnost i prijezir prema Tassiju u ovim su radovima urodili slikarskom kompenzacijom biblijskog motiva za svu psihičku i fizičku bol, za svu torturu koja je mladu silovanu umjetnicu trajno iznutra obilježila. Uz odbojnost prikazanog motiva, koji karakterizira, kako je netko primijetio, "divljački realizam", Artemisijina kompozicija zrači ljepotom okrutnosti koja izbija iz načina slikanja barokne umjetnice, što je vidljivo u izrazu Juditina poluosvijetljena lica, u rafiniranom koloritu odjeće, u bogatim naborima tkanina u chiaroscuro efektima i dinamici pokreta protagonista scene naspram tamne neprozirne pozadine Holofernove vojničke odaje.

Iako za osnovu ima Caravaggiovu istoimenu kompoziciju i dramatski naboj, Artemisijina slika "Judita i Holoferno" unosi novinu u smislu ikonografskog koncepta radnje. Služavka više nije samo pasivna Juditina pratilja koja spremno čeka da odsječenu glavu strpa u torbu, već je aktivan sudionik u osvetničkom činu dekapitacije. Aktualizacija života i djela Artemisije Gentileschi, "najveće slikarice među karavađistima", kako ju je kvalificirala struka, u širem društvenom kontekstu ide u prilog afirmaciji onog dijela populacije koji u talijanskoj umjetnici vidi ikonu feminizma i "simbol borbe protiv ugnjetavanja žena". Izvan ovakvih okvira angažmana društvenih aktivista Artemisia Gentileschi ostaje snažna stvaralačka individua, čiji je mrak osobne traume trajno osvijetlio bogatstvo njezina izuzetnog umjetničkog dara.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije