"Kako se obogatiti prije nego što baka umre" tajlandska je filmska senzacija. Kod nas je film premijerno bio prikazan na lanjskom Zagreb Film Festivalu, a trenutačno ga je moguće pogledati i u kinima. Riječ je o debitantskom uratku Pata Boonnitipata, koji je razbio sve rekorde u svojoj rodnoj zemlji, što nije ni čudno budući da je riječ o dirljivom i neodoljivom filmu zbog kojeg plačete. U svoj svojoj jednostavnosti i posvećenosti svakodnevici i običnostima donio je jednu čistu i jasnu, iskrenu i preplavljujuću navalu emocija za koje imate osjećaj da grle iznutra.
U središtu priče je mladi M, dečko koji je odustao od školovanja i koji sanja o lakoj zaradi. Po cijele dane "gejma" i traži načina kako da što manje radi. Nakon što je na jednom obiteljskom okupljanju na grobu svoga muža, a M-ova djeda, baka Amah pala, odvezena je u bolnicu. No osim samo s gipsom, doma se vratila i s dijagnozom raka. Terminalni, četvrti stadij. I, sada se netko od njezine troje djece mora odlučiti tko će se brinuti za nju. Brigu o baki na sebe preuzima upravo M, zbog čega je dao i otkaz na poslu. No nije sve tako dobroćudno i neproračunato.
M je, naime, od prijateljice Mui dobio inspiraciju budući da mu je ona ispričala kako se brine za svoga djeda koji će joj zbog toga ostaviti kuću u nasljedstvo. U nadi da će njegova odanost, brižnost i pažljivost biti bogato nagrađeni – kućom – M se seli k baki i počinje se brinuti za nju. Naravno, nitko od obitelji ne zna za njegov naum. No umjesto da priča ode u možda predvidljivom smjeru u kojem će do punog izražaja doći moć decentne i pametne komedije, "Kako se obogatiti prije nego što baka umre" gotovo neprimjetno prelazi u prekrasno sentimentalno i katarzično putovanje koje baš ni u jednom trenutku ne zastranjuje u patetiku koja obično postane (nesvjestan) alat koji stavlja dumping vrijednost na kompletan sadržaj.
Ovo je nježna i topla priča koja i miriše na bakin kruh i pruža osjećaj najsigurnijeg utočišta. Razumijevanje starijih, empatija, međugeneracijski i međuobiteljski odnosi koji su sve samo ne jednostavni, iskupljenje, pročišćenje, shvaćanje i oživljavanje onoga što stariji u svim kulturama i obiteljima svijeta govore mlađima, a što stane u rečenicu "jednog dana će ti biti jasno" tek su neki od kamenčića ovog prekrasnog mozaika. No nije tu samo riječ o odnosu između bake i unuka. Baka Amah ima i troje djece te sa svakim od njih poseban, specifičan odnos. I nije riječ o velikoj, složnoj obitelji. Ovdje dobivamo uvid o onu Tolstojevu da su sve obitelji nesretne na svoj način. Nesreća, tj. više nezadovoljstvo u ovoj obitelji ogleda se u tako malim, svakodnevnim, običnim i općeprihvaćenim tugama. Tugama zbog otuđenosti, zbog neiskorištenosti potencijala, zbog nezadovoljstva životom, upadanja u letargiju, zbog toga što je netko uvijek na mjestu miljenika. Isto tako, paralelno s tim, iza kulisa takvih odnosa događa se prava čarolija. Tamo cvate jedna prešućena, ali stabilna i sveprisutna ljubav koju svatko od ovih članova ima prema drugome. Umiruća Amah stablo je iz čijeg se korijena sve to grana na njezine potomke. A da oni često toga nisu ni svjesni.
Film ima i blago terapeutski učinak. Ovdje je odlazak na tržnicu M-a i njegove bake vremeplov u vlastito djetinjstvo i bezbrižnost, a umijeće da se čak i stablo nara u dvorištu trošne i stare kućice prikaže istovremeno i kao poezija i kao životna mudrost, fascinantno je. Potpuno nepretenciozno i neambiciozno djelo nakon čijeg gledanja se stječe dojam kao da je riječ o susretu s potpunim neznancem za kojeg pak od prve sekunde imate osjećaj da ga poznate cijeli život. Kada se u sve to doda i blaga glazbena pratnja jednostavne melodije, potreba za navalom emocija i suza se pojača. No to su posve neobične suze. Jer, nije da ovdje ima srceparajućih i tužnih elemenata koliko onih prekrasnih koji od količine ljepote jednostavno moraju nekako i nekamo poteći. Ovdje se plače zbog bogatstva koji nema veze ni s kućama ni s milijunima jer gledanje ovog filma čini da se na trenutak osjećate kao bogatija i ispunjenija osoba.
