Godine 2005. američki pisac John Patrick Shanley osvojio je kazališnim
komadom “Sumnja” nekoliko najvrednijih priznanja, uključujući Pulitzera
i Tonyja. I na tome je mirne duše moglo ostati.
No nošem krilima uspjeha, Shanley nije mislio tako. Reaktivirao je
redateljsku karijeru započetu prije dvadeset godina komedijom “Joe
protiv vulkana” te odlučio prenijeti komad na veliko platno. Rezultat
je jedan od najprecjenjenijih naslova koji uživaju status
prestižnih filmova i koji se na idućim Oscarima natječe u pet
kategorija.
Priča o časnim sestrama koje posumnjaju da odnos svećenika Flynna
(Philip Seymour Hoffman) prema jednom učeniku nije onakav kakav bi Bog
planirao počinje relativno zanimljivo. Isprva se čini da to neće biti
klasična formula “je li to učinio ili nije”, nego svojevrsni traktat o
sumnji kao pokretaču sudbina, no Shanley je definitivno precijenio
svoje redateljske mogućnosti.
Početnička režija uključuje prvoloptaške postupke poput nakošenih
kadrova u trenucima kada želi naglasiti duhovne raspade, metafore s
lovom mačke i miša, rasipanjem perja i naletima vjetra, a tu su i
fatalniji problemi s gradacijom odnosa koji počinju djelovati sve
nategnutije; počevši od neshvatljivo ignorantskog odnosa dječakove
majke u razgovoru s glavnom časnom sestrom (Meryl Streep) do verbalnoga
obračuna časne sa svećenikom koji su postavljeni kao da junaci zapravo
znaju mnogo više od gledatelja koji se imaju pravo osjetiti prevarenima.
Hoffman i Streepova dali su koliko su mogli i njihove je nominacije još
nekako moguće objasniti “društvenim težinama”, ali ostale su uloge
previše tanke da bi se opravdale nominacije za sporedne uloge i
adaptaciju scenarija. U to nema sumnje.
KINOPREMIJERA
