Na Zagreb Film Festivalu prikazano je “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” redatelja Radu Judea u čijoj je koprodukciji sudjelovala i hrvatska Kinorama. Film je osvojio zlatnog medvjeda u Berlinu te je nominiran za najbolju režiju i scenarij u konkurenciji godišnjih nagrada Europske filmske akademije. U Zagrebu ga je predstavila glavna glumica Katia Pascariu, koja u filmu igra učiteljicu čiji kućni pornić iscuri na internet.
Iako se radi o komediji, u filmu se eksplicitno bavite brojnim društvenim problemima današnje Rumunjske. Kako je tamošnja javnost reagirala na njega?
Reakcije su bile vrlo podijeljene, od onih kojima se doista svidio, preko onih koji su reagirali na činjenicu velikih međunarodnih nagrada, do onih koji su tražili da producentica Ada Solomon državi vrati novac, tvrdeći da se radi o pornografiji snimljenoj javnim sredstvima. U Rumunjskoj nažalost postoji velik broj ljudi koji smatraju da bi film trebao biti u funkciji stvaranja lijepe, pa makar i lažne slike o našoj zemlji, a sve što se s time kosi smatraju nepatriotskim. Nama je posebno zamjereno što smo se bavili povijesnom ulogom crkve i vojske u održavanju despotskih režima, kao i nasljeđu zločina prema Židovima i Romima tijekom Drugog svjetskog rata. Mržnja prema tim skupinama i dalje tinja, kao i građanski prijezir prema sirotinji koja nažalost čini velik dio našega društva, pogotovo u ruralnim krajevima. Sve su to teme koje smo dotaknuli u filmu, pa ne čudi da su prve kritike počele dolaziti i prije njegove premijere, a poslije su mnogi hrlili u kina kako bi se mogli pridružiti debati. A Radu voli provocirati ljude, tako da ga cijela ta drama jako zabavlja.
Kako vi osobno gledate na konačni rezultat?
Volim Raduove filmove, a u ovaj sam se zaljubila čim sam dobila scenarij. Međutim, moram priznati da me iznenadio konačni rezultat, u smislu eksperimentalne forme na koju se odlučio, ali i što se tiče odabira pojedinih scena. Neke su stvari bolje nego što sam očekivala. Neke nisu. Sad kad su mi se slegli dojmovi, mislim da možemo biti ponosni. Posebno mi se svidio kolažni dio u sredini filma koji kombinira prizore iz naše povijesti i sadašnjosti. Napravljen je tako da te tjera na smijeh, ali ti smijeh ubrzo prisjedne i preraste u krivnju. Malo koji redatelj zna se na tako briljantan način poigravati s najdubljim osjećajima gledatelja. Iz te mi je perspektive jasno i zašto ga mnogi vole mrziti.
Hrvatski audiovizualni centar također je bio metadebata o tome kakvu bi društvenu funkciju film trebao imati. Ravnatelj Hrvoje Hribar čak je smijenjen jer se smatralo da filmovi koje financira štete imidžu Hrvatske.
Ljudi na čelu naših filmskih institucija mnogo su konzervativniji, pa filmovi poput našega jedva dobivaju financiranje. To je rezultat čudne mješavine kompleksa inferiornosti i superiornosti koji u našim društvima postoje. Dio ljudi kritičnih prema suvremenoj filmskoj produkciji inzistira na slavljenju povijesnih ličnosti i lijepoj slici zemlje, ali čini mi se da tu nema estetskog ili umjetničkog poriva, oni samo nude temu koju smatraju važnom. Umjetnost tako ne funkcionira i svakodnevno se borimo da to dokažemo. A velika međunarodna pažnja koju naši filmovi dobivaju dodatno raspaljuje tu raspravu. Zanimljivo mi je da i sami imate sličan problem.
Vi zapravo nikada niste bježali od politike, pogotovo što se tiče vašeg kazališnog rada?
Tako je, i zato me raduje što je ovo vrlo političan, pa i feministički film, usprkos tome što ga je napisao i režirao muškarac. U kazalištu uglavnom radim na nezavisnoj sceni, mnogo se bavim političkim i obrazovnim teatrom, temama ljudskih prava, diskriminacije, manjku seksualnog obrazovanja, nedostupnosti medicinskih usluga... Rumunjsko društvo i dalje je opsjednuto baukom komunizma, kao da bi se on sutra mogao vratiti, a ignorira stvarne probleme koji bujaju. Ja smatram da je uloga umjetnika da o tome progovara, pa makar nekoga uzrujalo, jer to su teme koje i nas svakodnevno uzrujavaju. Nažalost, naše su glumačke akademije i dalje vrlo tradicionalne, nitko nas nije učio kako raditi suvremeni, participativni, dokumentarni teatar ili producirati predstave na nehijerarhičan način. Sve što smo nakon toga postigli naučili smo sami, u krugu istomišljenika koji su željeli pomicati granice i raditi nešto što je relevantno danas, a ne prije sto ili dvjesto godina. Biti na nezavisnoj sceni znači imati ogromnu stvaralačku slobodu, ali i stalnu nesigurnost hoćeš li moći platiti režije. Zato se mnogi okreću EU fondovima koji nam daju neku stabilnost, ali i veliku količinu birokracije često nespojive s umjetničkim angažmanom.
Kako je vaša nezavisna scena preživjela lockdown?
Osobno imam sreće što sam prije četiri godine angražirana u Državnom židovskom kazalištu u Bukureštu, unutar kojega iz perspektive manjine imamo prostora za moderniji politički teatar. To mi je dalo i financijsku sigurnost koju mnogi moji kolege tijekom pandemije nisu imali. Državi je trebalo nekoliko mjeseci da krene isplaćivati poticaje umjetnicima, a tome je prethodila suluda situacija u kojoj su se relevantna ministarstva čudila broju nezavisnih umjetnika u Rumunjskoj, kao da nisu bili svjesni njihova postojanja. Čini se da nije ni postojao nikakav registar ljudi koji nisu zaposleni u institucijama, a bave se kazalištem, filmom, likovnošću, glazbom...
Kad već spominjemo koronu, vaš je film jedan od prvih koji je normalizirao nošenje maski pred kamerama. No čini mi se da se Rumunjska u tom smislu ne drži najbolje?
Držimo se katastrofalno, čak gore od Hrvatske. S jedne strane to je posljedica trideset godina sustavnog upropaštavanja obrazovnog i zdravstvenog sustava, ali ima tu i dosta prkosa prema našoj korumpiranoj vlasti. Rumunji su napokon dočekali priliku da nekome kažu “ne”, pa makar i u ovoj, poprilično promašenoj temi.
