Valerie Perrine, glumica koja je obilježila Hollywood sedamdesetih godina svojom ljepotom i nesvakidašnjim talentom, preminula je u ponedjeljak, 23. ožujka 2026. u svom domu na Beverly Hillsu u 82. godini. Vijest o njezinoj smrti potvrdio je njezin bliski prijatelj i skrbnik Stacey Souther, otkrivši da je glumica preminula nakon dugogodišnje i iscrpljujuće borbe s Parkinsonovom bolešću, koja joj je dijagnosticirana 2015. godine.
Iako će je publika pamtiti po ulozi Eve Teschmacher, glamurozne djevojke zlikovca Lexa Luthora u filmovima o Supermanu, Perrine je bila mnogo više od atraktivnog lica; bila je glumica koja je svojim talentom osvojila kritiku i zaradila nominaciju za najprestižniju filmsku nagradu na svijetu.
Vrhunac njezine karijere dogodio se 1974. godine s filmom "Lenny" redatelja Boba Fossea. U biografskoj drami o kontroverznom komičaru Lennyju Bruceu, kojeg je utjelovio Dustin Hoffman, Perrine je odigrala ulogu njegove supruge Honey Bruce, striptizete ovisne o heroinu. Njezina izvedba bila je toliko snažna i ranjiva da joj je donijela nagradu za najbolju glumicu na Filmskom festivalu u Cannesu, nagradu BAFTA za najperspektivniju novu glumicu te nominacije za Zlatni globus i Oscara. Kritičar Roger Ebert pohvalio je njezin prikaz "ukaljane seksualnosti", ističući da je napokon stvorila lik striptizete bez stereotipnog "zlatnog srca".
Samo četiri godine kasnije, Valerie Perrine postala je globalno prepoznatljivo lice zahvaljujući blockbusteru "Superman" Richarda Donnera. Njezina Eve Teschmacher nije bila samo Luthorova (Gene Hackman) pomoćnica, već kompleksan lik s vlastitim motivima. U jednoj od ključnih scena filma, upravo ona spašava Supermana (Christopher Reeve) od sigurne smrti uzrokovane kriptonitom, ali ne iz čiste dobrote, već kako bi ga potaknula da zaustavi nuklearni projektil usmjeren prema gradu u kojem živi njezina majka. Tu je ulogu reprizirala i u nastavku "Superman II" iz 1980. godine, čime je zacementirala svoj status u pop kulturi.
Njezin put do zvijezda bio je nekonvencionalan. Rođena je u Teksasu, u obitelji potpukovnika američke vojske i plesačice, zbog čega se često selila. Nakon što je odustala od studija psihologije, karijeru je započela kao plesačica u Las Vegasu, gdje je primala tada impresivnih 800 dolara tjedno. Njezina karizma privukla je pažnju filmskog agenta koji ju je otkrio na jednoj večeri i ponudio joj ulogu u filmskoj adaptaciji romana Kurta Vonneguta "Klaonica pet" (1972.), što je bio početak njezine glumačke karijere.
Valerie Perrine bila je poznata po pomicanju granica. Postala je prva glumica koja se namjerno pojavila potpuno naga na američkoj televiziji, i to 1973. godine u PBS-ovoj drami "Steambath". Njezina opuštenost prema golotinji, koju je, kako je sama rekla, stekla na pozornicama Vegasa i europskim plažama, donijela joj je tu ulogu. Također, dvaput je pozirala za magazin Playboy, 1972. i 1981. godine, a The New York Times ju je opisao kao "senzualnu Betty Boop, kerubinskih plavih očiju, gumbastog nosa i usana poput pupoljka ruže", proglasivši je novom holivudskom "seks mačkicom".
Nakon uspjeha sa "Supermanom", glumila je uz Roberta Redforda u "Električnom konjaniku" (1979.) i Jacka Nicholsona u "Granici" (1982.). Ipak, njezina karijera doživjela je težak udarac 1980. godine s filmom "Can't Stop the Music", glazbenom komedijom s grupom Village People koja se smatra jednim od najgorih filmova svih vremena i koja je inspirirala dodjelu nagrada Zlatna malina. "Uništilo mi je karijeru. Preselila sam se u Europu nakon toga, bilo me je toliko sram", priznala je kasnije. Iako je nastavila raditi, uglavnom u manjim ulogama na filmu i televiziji, nikada nije uspjela povratiti staru slavu.
Posljednje godine života Valerie Perrine bile su obilježene teškom borbom s Parkinsonovom bolešću koja joj je oduzela pokretljivost te sposobnost govora i hranjenja. Zbog skupih medicinskih tretmana i dugogodišnje borbe, njezine financije su iscrpljene do te mjere da je njezin prijatelj Stacey Souther pokrenuo GoFundMe kampanju kako bi joj ispunio posljednju želju - da bude pokopana na groblju Forest Lawn. "S nevjerojatnom hrabrošću i suosjećanjem suočila se s Parkinsonovom bolešću, nikada se nije žalila. Bila je istinska inspiracija koja je živjela život punim plućima, a kakav je to veličanstven život bio. Svijet se čini manje lijepim bez nje", napisao je Souther u dirljivoj objavi.