Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
KRATKA PRIČA

Lajna

05.09.2022.
u 17:42

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora, ona je dio povijesti književnosti naše zemlje

Provirila je u kuhinju: – Još nije gotovo? – dobacila je majci.

– Ne, sad će! – odgovorila je žena.

– Žurim, imam dejt, moram nabacit boju.

Otrčala je u kupaonicu. U žurbi je potpeticom zapela za prostirač i sočno opsovala. Guči je digla njušku, naćulila uši i ponovno spustila glavu.

Da, da, mrmljala je sebi u bradu žena natečenih gležnjeva, ti i tvoji dejtovi. Kad će napokon biti nešto od toga? Tko će je oženiti u četrdesetima? Na kraju će ostati sama.

U dnevnom boravku, zavaljen u naslonjač u poluležećem položaju, a da nije trepnuo okom, gotovo nesvjestan okoline, kunjao je otac. U kasnim sedamdesetima ništa ga više nije zanimalo. Svega je bio sit. S njim je i završavala loza Lodića, željezničara i bankovnih službenika, jer od svoga jedinog djeteta, negdašnje velike nade i prave mudrice Anje, nije uopće očekivao nasljednika. Zapravo, nije više ništa očekivao.

– Neću jesti – dobacila je u prolazu majci, koketno njišući bokovima. – Meso ionako ne jedem, a zelenje prekuhaš pa na kraju od toga ostane samo kaša.

– Kamo ćeš? – zaustila je majka.

Znala je Anja sve napamet. Bila su to uvijek ista pitanja koja su dirala njezinu privatnost: "S kim si, kad ćeš ga dovesti kući, hoćemo li ikada dočekati tu tvoju svadbu? Vrijeme ti klizi kroz prste. U tvojim godinama već sam imala odraslu kćer. Naravno, ako si ti ikad odrasla?"

Stari više ništa nije pitao. Pomirio se s vlastitim porazima.

Njoj je bilo jasno da neće nikoga dovoditi kući. Ionako su to bile samo prolazne veze. S Vjekom je potrošila sedam godina. Povjerovala je da je to ozbiljno. Bila je mlada i neiskusna. Otišla je i vratila se doma kao da ništa nije bilo. Na početku su starci brundali i pametovali, ali su s vremenom zašutjeli. Dado ju je prevario s prijateljicom s joge. Kratko je trajalo i nije vrijedilo. Zvonko je bio ovisan o alkoholu, a Goran, mamin sin, razmažen i umišljen, nikad se nije odvojio od njezine sise. Sve sami poluproizvodi... Brak je više nije zanimao.

– A tko će odvesti Guči u park? – pitala je majka. Na spomen njezina imena, psetance je mahnulo repom piljeći vlažnim očima u Anju.

– Ti, mama. Ja nemam vremena, stvarno. Žao mi je.

– A gdje je lajna? Kam si je kvragu stavila? Nikad je nema tam di bi trebala bit.

– Nisam ja, nemam pojma – uzvratila je usput.

Radeći po cijele dane u firmi, mogla je Anja odvojiti samo subotu ili nedjelju za istinski provod i onda je to trajalo do jutra. Nova veza zahtijevala je potpunu posvećenost jer je Tin od nje to očekivao. Ostale dane komunicirala je s prijateljicama samo putem Instagrama i Messengera. Zalupila je vratima, istrčala na ulicu i sjela u džip u kojemu je Tin već napeto čekao.

– Što ima? – pitao je tek da nešto pita.

– Ah, ništa, idemo!

Uvijek isto. Nije mu namjeravala povjeriti svoje privatne brige, ali se predomislila. Možda bolje da čuje s čime se ona koprca. Uostalom, već neko vrijeme ozbiljno hodaju. Mogao bi podijeliti s njom ponešto od onoga što je opterećuje.

– Stari trune na kauču ispred ekrana – žustro je počela – a stara kuha li kuha. Nemam pojma tko to jede, kome ona to sprema. Pretvorila se u vreću krumpira. Zavukla se u kuhinju i ne izlazi. Njih dvoje uglavnom ne razgovaraju. Da ih vidiš, prošla bi te volja za bilo što. Stara me zeza da mi je vrijeme. Imam osjećaj da stalno nešto čeka, čeka da se dogodi, da razbije monotoniju u kojoj živi. Što ja znam? Mislim da su zadnji put zajedno izašli prije 30 godina. Poslije toga ništa. Dvije lešine. On ionako jedva hoda, a ona nema s kime. Udebljala se od očaja. Ne mogu zamisliti takvu vezu, takvu starost jednoga dana. Nema šanse.

– Čekaj – pitao je Tin – ona kaže da ti je vrijeme!? Vrijeme za što?

– Pa za... da! Da mi je vrijeme za brak i djecu. Ona misli da mi je dosta godina da se konačno uozbiljim. Oni ne znaju što znači ganjat karijeru. Pa naravno, stalo mi je da napravim nešto od života. Oni to ne kuže jer su uvijek bili zadovoljni mrvicama. Ne pada mi na pamet biti kao ona... I stari je isto zanovijetao, ali je na kraju prestao. Pa gdje oni žive, nemaju pojma da me brak ni najmanje ne zanima. Sto puta sam im to rekla.

Izvadila je ogledalce i popravila liniju obrva. Duboko je uzdahnula nastojeći se smiriti nakon salve izgovorenih rečenica.

– Idemo?! – okrenuvši se, primijetila je majčinu siluetu na prozoru. – Evo, mislim da bi pukla od znatiželje da sazna s kim sam sada.

– A s kim si?

– Pa s kim bih bila? S tobom sam, dragi macane.

Silno je voljela Tinovo njegovano mišićavo tijelo. Njegov hladan izraz na licu nije registrirala, prilijepila mu je vreli poljubac pa su krenuli u provod.

***

Nakon kina i seksa u njegovu apartmanu, gdje je sve odisalo savršenim redom i sterilnošću, otišli su u klub. Klub je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Teško se disalo, zastrta oblacima dima, dvorana je vonjala mješavinom znoja i alkohola, a nesnošljiva buka parala je uši. Priljubila se uz Tina. U njegovu zagrljaju dovikivala se preko stola s prijateljicom iz društva.

– Odlučila sam se odselit od staraca. Dosta je. Ubija me njihovo životarenje. Nemam slobode, nemam intime. Ne mogu nikoga dovesti kući a da ga se ne dohvate te dvije pijavice.

– Ja sam se preporodila – istaknula je prijateljica – otkad sam se osamostalila, druga sam osoba, ali za to ti treba siguran i dobro plaćen posao. Na početku sam bila s Markom. Nažalost, to nije hodalo. Brzo smo shvatili da ne možemo zajedno. Očekivao je da mu radim ono što mu je radila mamica. Naravno da sam mu dala nogu. Ne znam što rade te žene, ali odgajaju ljigavce, slabiće, cmizdravce, jednom riječju – govna. S njima ne možeš ništa ozbiljno početi.

Anja se uzvrpoljila u Tinovu naručju. Tema koju su započele odjednom joj više nije pasala. Bojala se da će to iznervirati Tina. U riječima prijateljice bilo je nečega što je i sama vrlo dobro poznavala. Tin se bavio svojim hobijima i drugo ga nije zanimalo. Često je putovao. Ni u čemu pokraj njega nije oskudijevala, ali bio je suzdržan u osjećajima. Godilo mu je da ga hvale. Zahtijevao je od nje da uvijek bude dotjerana, da bude poželjna i atraktivna njegovim prijateljima, da mu bude zlatni privjesak – barem je tako sebe doživljavala. On, kao i uostalom njegovi kolege i prijatelji iz njihova društva, želio je pokraj sebe reprezentativnu mačku za kojom će drugi uzdisati kad ih sretnu. Nagovarao ju je da nosi pripijenu odjeću, da naglasi linije svoga lijepog tijela, da istakne svoja pomalo neprirodno velika usta i zavodničke oči. Volio je da raspusti kosu, da joj slobodno pada niz ramena.

Odjednom, bez vidljiva povoda, odmaknuo je ruku kojom ju je obujmio. Shvatila je da mu je dosta njezina čavrljanja s prijateljicom.

– Nisam ti stigao reći. Idem na tri tjedna. Imam slobodno, otići ću u Mjanmar.

– Molim? A ja? – začudila se, a glas joj je zvučao nekako promuklo i mračno.

– Ti moraš raditi! – odgovorio je nabusito.

– Ali mogu biti online. Kao kad smo bili u Istanbulu.

– Znam, ali to mi komplicira situaciju. Nisam tako planirao, a i skupo je.

To ju je strašno oneraspoložilo. Osjetila je to kao udarac groma. Više ništa nije rekla do kraja provoda. Pred jutro su se izvukli iz utrobe kluba i izašli na svjež zrak.

– Znači, ideš sam? – napokon je izustila.

– Da, tako je! Nemoj dramatizirati. Pa mi smo slobodni ljudi, nije li tako? Nismo slijepljeni jedno za drugo... Pomalo mi je dosta tih tvojih staraca i njihova inzistiranja na nečemu što ni ti ni ja ne želimo. Njihova očekivanja uopće me ne interesiraju.

– Ni mene – odgovorila je s gorčinom u grlu – ali živim s njima i imam nekakve minimalne obaveze prema njima.

Upalio je motor. Kad su stigli pred kuću, poljubio ju je kao obično, ali u tom poljupcu nije bilo ni emocija ni strasti. Osjetila je težinu u nogama i jedva se izvukla iz automobila. Zalupila je snažno vratima kao da daje znak da je sve razumjela. Nije se ni okrenula da mu mahne kao što je to redovito činila. Shvatila je da bi to mogao biti kraj, ako ne želi trpjeti poniženja kakva je već iskusila s drugim partnerima nastojeći pod svaku cijenu zadržati vezu na životu.

***

Na vratima ju je dočekala majka zabrinuta lica.

– Došla si, napokon! Noćas nisam oka sklopila.

– Nisi valjda tako luda da mene čekaš? Pa nisam balavica koja ne zna što radi.

– Tati je bilo slabo – šapnula ja žena. – Bila je hitna, zvala sam te, ali ti se nikad ne javiš. Kažu: opet srce! Briznula je u plač.

– Ne brini se – odgovorila je Anja hladno – nije mu prvi put. Bit će on svoj već sutra. Stari je jak.

– Tražila sam lajnu. Krenula sam odvesti Guči u park – reče žena brišući suze. – Čeka te po cijele dane, a nema te.

– Evo, sad sam tu! – odbrusila je Anja. Zgrabila je povodac iz majčine ruke i krenula s Guči niz ulicu. Umor nije osjećala, samo prazninu kao i toliko puta prije. Zaključila je da više nema zrelih muškaraca s kojima bi se dalo bilo što ozbiljno započinjati.

Već nakon stotinjak metara ususret joj je dolazio visok i mišićav momak, očito sportaš. Na lajni je vodio pudlicu. Kad su se sasvim približili jedno drugome, osmjehnuo se poželjevši joj dobro jutro. Uzvratila mu je osmjehom bez riječi. Godilo joj je vidjeti da je proždire pogledom, makar ovako neispavanu i nedotjeranu. Znači, Tin je nije sasvim dotukao. Tog momka prije nije sretala. Pudlica i samojetka Guči odmah su se sprijateljile započevši ritual međusobna njušenja.

– Piki je ženka – reče čovjek nastojeći prevladati neugodu zbog zaustavljanja.

– I Guči je ženka! – odvrati Anja.

– Nebitno, bit će dobre prijateljice – dometnuo je neznanac.

Nato se oboje nasmijalo. 

O autorici 

Tuga Tarle profesionalna je diplomatkinja u mirovini, promotorica hrvatske kulture u svijetu (Čile, Španjolska, Australija, Slovačka), društveno angažirana publicistkinja i književnica. Objavljuje u brojnim medijima, piše prozu, poeziju, kritike, eseje. Objavila je šest autorskih naslova i prijevod djela španjolskog autora o Vinku Paletinu. Članica je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika te Hrvatskoga diplomatskoga kluba.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije