Bio je to događaj koji nam je svima promijenio život, obilježio nas. Svoje živote mjerimo "prije i poslije" raketiranja. Tako danas govori Deana Gobac, jedna od članica baletnog ansambla HNK Zagreb koji je tog 3. svibnja 1995. godine, prije punih 20 godina, u velikoj dvorani za baletne probe pripremao međunarodni projekt "Donau balet"
Trenutak prije eksplozije
– U trenutku eksplozije nestaje slike iz moje glave. Sjećam se samo zvukova: lomljenja stakla, eksplozija, krikova, plača... Slike se vraćaju kada trčimo podzemnim hodnikom koji spaja našu dvoranu sa zgradom HNK – nastavlja Deana Gobac. Kaže da je idući dan saznala da je u tom granatiranju pred samom zgradom poginuo Luka Skračić, student prve godine režije, dečko koga je poznavala, njen Zadranin. I tada je sve postalo još teže. Svi koji su tog dana bili na probi imaju svoju priču, svoje slike, sjećanja, rane koje su preboljeli, gelere koji su i danas u njima. Sjećajući se najveće tragedije koja je pogodila zagrebački Balet, uoči obljetnice koju će HNK obilježiti postavljanjem spomen-ploče na zgradu ADU i izložbom o raketnom napadu, u toj istoj dvorani okupili smo ozlijeđene baletne umjetnike. Četvero njih: Mark Boldin, Danut Dascalu, Valentina Geiges-Križić i Krzysztof Pastor danas žive i rade u inozemstvu, a Lovorka Puk Tomić i Božica Lisak nisu stigle na ovaj dogovor. U tom je granatiranju ozlijeđena i Almira Osmanović, tadašnja ravnateljica Baleta. U dvoranu za probe ušla je nekoliko trenutaka prije eksplozije:
– Radili smo veliki međunarodni projekt, imali puno stranih plesača, a svi su bili u strahu. Stalno su me ispitivali: je li sigurno, a ja sam ih sve uvjeravala da je Zagreb siguran. No neki nisu izdržali. Tog sam jutra s Glavnog kolodvora ispratila kući četvoricu mađarskih plesača, a tri minute iza podneva sve oko mene bilo je puno krvi. Trčala sam uokolo i tek kada su svi već bili na putu do bolnice pokazala sam liječniku iz Hitne svoju nogu i ranu koja je krvarila. Odmah me strpao u vozilo, odmah su me operirali, a prve riječi koje sam izrekla budeći se iz narkoze bile su: "Glavno da su Mađari na sigurnom". Liječnici su mislili da još uvijek buncam.
Najteže je ozlijeđen britanski plesač Mark Boldin, koji je ostao bez bubrega, ali i Viorel Dascalu koji kaže:
– Zdravlje je otišlo i svakog se dana suočavam s istim problemima. Spasio me liječnički tim u bolnici Merkur, na čelu s doktorom Dubravkom Hlevnjakom. Spasili su mi lijevi bubreg, odstranili 30 centimetara tankog crijeva, a poslije sam im se još četrnaest puta vraćao na operacijski stol kako bi sanirali posljedice ozljeda. Nakon prve operacije doktori su mi rekli da su mi i oni "držali fige" jer nije slutilo na dobro. A nisam ni znao da sam ozlijeđen. Pomagao sam drugima i tek poslije shvatio da i ja krvarim. Kad sam stigao u bolnicu, u roku od dvanaest minuta bio sam na operacijskom stolu, ali oporavak je bio vrlo težak jer se nisam mogao kretati.
Slična je i priča Mirne Sporiš:
– Bila sam sva zasuta gelerima, doslovno od glave do pete. No u tom trenutku straha i šoka to uopće nisam osjećala. Samo sam u jednom trenutku klonula, jer noge su mi bile najviše pogođene. Neki od gelera i sada su u mom tijelu. Baš sam nedavno slikala koljeno jer je izgledalo kao da je jedan od njih "krenuo na put", pokazalo se da je to ipak dio kosti mog koljena. Najvažnije je da smo svi ostali živi, a u mojoj glavi važno je da sam i nakon toga nastavila plesati, da sam ostvarila svoju karijeru – objašnjava, a na pitanje osjeća li bolove kaže:
– Nas plesače uvijek negdje nešto boli, pa bole i ostaci granata. Andrej Barbanov, koji još i danas pleše i kojeg smo gledali u najnovijoj premijeri, baletu "Kraljevi bogova", kaže:
Svi na pod! Nije top s Griča!
– I danas se sjećam tog strašnog šoka. Jednostavno ne možeš vjerovati da se to događa tebi. Kao da si odjednom u nekom filmu. Bio sam ozlijeđen sitnim krhotinama, ali me to nije omelo u daljem radu. Ovdje u zagrebačkom baletu ostvario sam karijeru, a nastavljam se baviti i pedagoškim radom.
Nicolae Vasc kaže pak kako je prepoznao taj strašni zvuk i vjerojatno jedini bio svjestan opasnosti i prije i poslije eksplozije:
– Znam da sam čuo pucanj topa u podne, a tri minute kasnije stigao je taj drugi zvuk. Ljudi uopće nisu reagirali, uvjereni da je to opet top. Kako sam služio vojni rok, odmah sam znao što je. Počeo sam vikati: "Svi na pod" i sam se odmah bacio dolje. Pogođen sam nekim krhotinama u leđa, ali to, prema drugim ozljedama, nije bilo ništa strašno. Nakon što smo odnijeli kolege dolje, vratio sam se u dvoranu. Bilo je među nama dosta stranaca, sve su torbe ostale po dvorani i bojao sam se da se netko od njih ne vrati po dokumente, putovnice... Znao sam što znače zvončići i bojao se da netko ne nastrada naknadno. Ovdje u dvorani dočekao sam policiju i vojsku, a oni su mi tada poklonili djelić rakete iz samohodnog raketnog bacača i nekoliko kuglica koje još čuvam. Ali mislima se ne volim vraćati u to vrijeme. Treba ići dalje. Mnogi smo se odmah vratili plesu, bili vrlo aktivni, otplesali svoje karijere. Znam da ljudima zvuči čudno da je jedna Mirna Sporiš, koja je sva bila zasuta gelerima, mjesec dana nakon raketiranja bila u Mađarskoj i nastavila raditi na "Donau baletu", ali to je sama srž baleta. To je profesija koja traži čeličnu samodisciplinu i ljudi su na nju navikli od malih nogu. To je naša tajna: mi volimo svoj posao, a naučili smo na svakodnevne napore, teške treninge i disciplinu u kojoj sam sebe uvijek guraš preko ruba.
Posljedice, i to ne samo tjelesne, svi oni osjećaju i danas. Tako Mateja Pučko svjedoči:
– Prošlo je dvadeset godina, ali moram priznati da se ja još uvijek trzam na jake zvukove, izbjegavam biti u gradu oko podneva, ne želim čuti grički top, mrzim grmljavinu i ne mogu više podnositi bol. Postala sam strašno osjetljiva. Mene su krhotine i geleri zasuli po donjem dijelu tijela, još ih je dvanaest u meni i naravno da ih sve osjećam, posebno kada su promjene vremena. Ali vratila sam se na scenu, otplesala dosta toga.
Današnjoj prvakinji Baleta HNK Zagreb Edini Pličanić, koju ćemo uz sve velike uloge koje je otplesala, zauvijek pamtiti kao sjajnu baletnu Anu Karenjinu, bila je ta 1995. godina prva sezona u zagrebačkom Baletu:
– Kada je grunulo, mislila sam da će se cijela zgrada srušiti. Sjećam se prašine, krhotina, stakla koje pada po nama. U prvom trenutku nisam ni znala da sam ranjena u ruku i tek sam poslije shvatila da krvarim. Sjećam se da su se ljudi u Hitnoj čudili: "Tko su sad ovi? Je l" cirkus u gradu?", jer bili smo u šarenim kostimima za probe, čudnim šlapicama, našminkani... Nakon toga pamtim konjske injekcije penicilina, ali i nevjerojatan osjećaj zajedništva koji se rodio u ansamblu.
– U toj panici ne možeš biti racionalan, tek smo kasnije postali svjesni što se sve moglo dogoditi – kaže Darko Brkljačić, čovjek koji je kao dobrovoljac bio u Domovinskom ratu i vratio se kući neokrznut. Gelere koje i danas nosi u tijelu "zaradio" je u baletnim papučicama u dvorani za probu.
Dubravko Kolšek pak objašnjava:
– Svi smo radili i odjednom veliki prasak, panika. Najviše pamtim tu želju da svi u jednom trenutku pobjegnemo kroz ta jedna jedina vrata. Ne znaš što će biti sljedeće. Bilo smo u zamci. Dobio sam jedanaest gelera, mjesec dana proveo u bolnici, jer jedan je vrlo blizu glave, posebno opasan. Nisam se uspio vratiti u "Donau balet", ali na sreću sve je dobro prošlo. Hvala Bogu, nitko nije smrtno stradao. Svi smo živi i više-manje zdravi, čak se i Mark Boldin uspio vratiti na scenu. Još je neko vrijeme plesao u Hrvatskoj, a zatim otišao van. Ostvario se kao plesač, a danas radi kao koreograf.
No bio je to "trenutak promjene", kako kaže Barbara Novković Novak:
– Ne može čovjek ostati isti nakon što je gledao smrti u oči. Od tada više cijenim važne stvari u životu: dobre ljude, dobre projekte, dobre vibracije, a na to me stalno podsjeća geler koji je ostao u meni. Moj je oporavak bio dosta težak jer sam prvih tjedana morala nepomično ležati. Svi smo imali veliki motiv, svakome od nas bilo je važno vratiti se što prije u tijelo koje može plesati. To nas je spasilo od prepuštanja čemeru. Dugo smo se držali svi zajedno i to nam je svima pomagalo, ta isprepletenost naših sudbina.
>> Preminula Maja Plisecka, jedna od najvećih balerina 20. stoljeća
