Izašla sam iz auta, tren stajala neodlučna, zatim krenula uskim puteljkom, tek toliko da se malo osvrnem i podsjetim na djevojaštvo (a bocka, bocka bol, jer neuhvatljiva je prošlost...). Sasvim sam sama, ogledavam se i snalazim u prostoru. Nekad se na ovo imanje nije stizalo s te strane, nije postojala ova cesta. Jer u ono vrijeme, prolazeći željeznicom, jedinom vezom – iz vlaka u daljini vidio se žuti dvorac, gospodarske zgrade, dio parka, a na vrhu proplanka zgrada domaćinske škole.
Po putnike se dolazilo kočijom na željezničku postaju, vozilo se ne asfaltiranom cestom kroz dim prašine, a zatim mekanim putovima polja. Prolazilo se pored ribnjaka i trske što uvijek pomalo šuška i zalazilo u veliko dvorište sa štagljevima, spremištima starih crnih karuca, taljiga i odloženoga poljskog alata. Konji već pomalo posustali, osjetivši da su stigli, uspore korak. Vuku se pored štala iz kojih duboka daha muču krave i nadire reski, ali prisni stajski zadah, a po gumnima čeprkaju kokoši, bacakajući nožice u stranu.
Ispod hrastova su se kola zaustavljala. Mene su dočekivale ruke mladića i pažljivo spuštale na zemlju. Koračali smo pod sjenama hrastova prema ulazu u dvorac...
Započela sam ovu priču, iako se zapravo nema što ispričati. Nema zabavnog zapleta koji bi obećavao zanimljiv rasplet. Ničega osim jednog trena mladosti i nekoliko riječi o mladiću kose apsalonske snage. U meni je opreznost da ne izobličim svrhu ove priče pa ne promašim put do biti. Ne muče me, niti ushićuju zgode u ovoj priči, nego me muči problem u nju utkan.
Nisam ljubila tog mladića! Započet ću tako, ali to u ovom slučaju nije najvažnije. Ljubio je on mene, no ne bih znala reći koliko, jer uvijek netko nekog ljubi i netko nekog mrzi. Ja sam ljubila iščekivanje onog još nenadošlog, ljubila sam slatke slutnje pod sjenkama hrastova, ljubila sam široke, visoke krošnje, a iznad svega – u razmaku krošanja i neba – svoju maštu. Vraćanja u prošlost. Uspomene se vole uglavnom zbog sebe. Ne zbog osobe s kojom su bile doživljene. Tu se osobu voli kroz sjećanje na dane kada si pijano mlad čekao nešto posebno, pa ako se u to vrijeme uplelo neko lice u to tvoje doživljavanje, ono se time ovjekovječilo i postalo tvoja uspomena.
Na pragu dvorca, mladić bi me podizao preko praga, a kada bi me spuštao na pod, šapnula bih mu mazno i zapovjedno:
“Zaljuljaj me!” Gotovo poslušno skinuo bi naočale debelih leća, pažljivo ih odložio i pognuo glavu: “Čvrsto se uhvati.”
Šćapila bih ga za kosu, skvrčila noge, a onda on zanjiše glavom... “Iščupat ću ti kosu!” – vikala sam – “Čuješ li me, stani, iščupat ću ti svu kosu!”
“Nećeš ni vlas!”
“Sam si me naučio ovu ludost, sada imaš!”
“Samo se ti ljuljaj, mogu ja.”
Zanjihavala sam se, puna grla slatkoće i praska smijeha.
Prolazi vrijeme... nepovratno. Već sam godinama stomatologinja u Zagrebu, a gotovo dvije ordiniram jedanput tjedno i u gradiću pokraj Zagreba. Vozeći se autom tamo i natrag, moram proći pored imanja za koje me vežu uspomene iz djevojaštva. Godinama ga nisam vidjela ni mislila o njemu, a sada, ukazalo se kao iz priče. Kada sam poslije toliko vremena ugledala dobro poznat žuti dvorac, uzbudila sam se...
Nova cesta prolazi neusporedivo bliže imanju negoli nekada željeznica, a iznenadna blizina potaknula je čežnje za minulim, želju da žuti dvorac opet vidim iz bliza, da se opet ogledam u površini ribnjaka i prošetam pokraj trske što uvijek pomalo šušti.
Zaželjela sam se tog dijela prošlosti, hoću natrag svoja proživljavanja, a ne izričito Srećka.
Sjećanje... Kadikad tiho, a kadikad strastveno promatranje prošlosti.
To se može pretvoriti u pravu napast, u prisilu. Naviru uspomene, muče, usrećuju! Nastaje putovanje unatrag kroz vrijeme – tajanstveno obnavljanje minulog života... Postoje osobe koje čitav život provode u sjećanjima i sanjarenju. Osvrćem se iz auta, no uvijek nađem dovoljno jak razlog da susret između sebe i dvorca ponovno odgodim.
Napadao je snijeg, baš danas kad moram u ordinaciju izvan Zagreba. Evo me pored dvorca – bliješti nepregledna bjelina preplavljena suncem. Nekoć je ovdje bilo izvanredno tiho, veselile su se samo čavke u zraku, a jutros stalno me sustižu automobili i neprekidno zuje... Sjetila sam se kako me jedne zime Srećko pozvao na sanjkanje. Divna je bila vožnja na velikim sanjkama od kolodvora do imanja. Sjale su se i caklile breze okolo ribnjaka, a iz grana čvornatih krušaka trusio se s imele suhi snijeg. Gotovo ljetnim sjajem sjalo je sunce. Odvezli smo se do štala da se ispregnu konji. Hodajući po snijegu, škripuckalo je pod koracima, a oko nas optrčavala su dva velika vučjaka. Žmireći na suncu, promatrala sam modrikast snijeg i plavo nebo. Srećko je naglo izvukao iz sare čizmice kratak bič:
“Ošini me!”
Stajao je sklopljenih očiju, malo zabačene glave. Ta potreba da ga mučim bila je jedina moguća vrsta približavanja: udarci umjesto milovanja. Danas bih se mogla zakleti da je tako, ali u ono vrijeme ošinula sam ga sliježući ramenima. Bacila sam bič u snijeg i potrčala sunčanom cestom vičući: “Boljelo te, boljelo, a pravio si se kao da nije!” Nije odgovorio. Vratila sam se, psi su trčali za mnom. Stajao je zagledan u nebo i prigušenim je glasom rekao: “Kolika neomeđena plavet. Okupaš se u njoj, čist si i kao blagoslovljen. Mene bi grad ugušio, volim prirodu. Zato sam i studirao agronomiju.”
“Pjesnička duša” – htjela sam se narugati, ali nisam smogla dovoljno ironije.
On je odgovorio: “Duša može biti gadnija od svih gadosti, a jedino nju ne vidiš.” Nasmijao se i nastavio: “Ti si neomeđena, bez kraja si. Zato te i volim...”
Srećko, mladić s naočalama debelih leća, blijed, velikoga kukastog nosa i mesnatih usnica. Zapravo usnica lijepih, čistih linija. Ne, ni on, a ni sati doživljeni s njime na imanju, ni u kom slučaju nisu najljepši doživljaj mog života, niti su ga po bilo čemu izmijenili.
Sjećanje na prošlost vrsta je sentimentalnosti prema samom sebi, ujedno putovanje unatrag kroz vrijeme.
Muči me pitanje: Gdje je sada ta moja izdajnički odbjegla prošlost, kamo je mogla otići? Traje li ona tek samo u meni ili je negdje “presnimljena” vjerno kao fotografija, ozvučena kao gramofonska ploča ili kao magnetofonska vrpca i u danom će se trenu ukopčati i moje sadašnje trajanje.
Ta misao čini se paradoksalna, no meni moguća, jer ako postoje mali magnetofoni koji snimaju kratke traljave izvatke života, zašto ne bi postojao i neki drugi “ogromni magnetofon” koji snima sveukupna djela nekog čovjeka i sva zbivanja u vremenu?!
U svako godišnje doba odlazila sam na imanje, ali najviše mi je ostala u sjećanju jedna jesen. I sada je opet jesen. Opet jedna jesen prolazi (dunjo moja rana). Te jeseni Srećko i ja, u tišini bez kraja i mirisu dozrelih bresaka, spuštali smo se između vinograda prema željezničkoj postaji kada se začuo zrikavac. Ponavljao je motiv koji rastužuje i zbunjuje srce. Stajali smo pod svečanim nebeskim svodom. Osjećala sam kako nebesima nema kraja. Ni početka ni svršetka – nigdje. Zaneseno, preplašeno obuhvaćala sam nebo pogledom i svim srcem osluškivala zrikavce, a i ono drhtavo, muklo ječanje tračnica iz nizine.
Zaustavila sam auto. Sasvim nepredviđenog popodneva, zapravo u nikakav poseban dan iako jesenji. Krećući iz ordinacije još se nisam bila ni na što odlučila, ali ugledavši dvorac takvom sam snagom osjetila prisutnost prošlosti kao da vrijeme uopće nije prošlo. Meni je opet sedamnaest godina i idem na imanje. Opet ona ista slatkoća u tijelu. Ja bih da mi vrijeme dâ sve moje dane, Što bi redom stigli iz dalekih krajeva... Nikako se sjetiti čija je to pjesma, a već je poluglasno ponavljam. Da mi vrijeme dâ sve moje dane; Što bi redom stigli iz dalekih krajeva... I ne htijući zazivljem sve svoje dane, sve svoje bujne, lude, mirisne, raspjevane dane, drage dane, prepune moje titrave mladosti.
Oslonjena o deblo promatram grane breze kao izvezene u prozirnoj maglici. “O krotke moje breze...” Ushićenje u meni raste do blaženstva. Osjećala sam se kao epileptičar prije pada u besvijest. Aurea! U tim se minutama život obnavlja, ponovno se proživljava, a neke scene izrazito snažno. Izvan sebe jurila sam prema dvorcu. Zbunjivalo me smrkavanje i ružan nagao vjetar. Zaboravila sam da je kasnojesenski dan kratak i zato je rani sumrak. Srljala sam prema mrtvim zbivanjima, u minuli dio života... Jurila sam izbezumljeno koliko me noge nose. Selo je ostajalo po strani tmurno i daleko, a jedno tri stotine koračaja ravno ispred mene: dvorac! Oooo, salve curia nobilitatis! Salve...
Ne znam je li bilo stvarnije i životnije moje koračanje po putu preda mnom ili je bilo stvarnije i življe intenzivno naviranje prošlosti. Sadašnjost i prošlost sasvim su se ispremiješale. Bez daha, stigla sam i stala ispred velike pačetvorine oguljene žute zgrade. Dvorac! Zbunio me. Buljila sam u njega osjetivši svu njegovu beživotnost. Shvatila sam: ono čega se sjećam, ono što tražim, ovomu ne sliči.
Kao krivce goni nas napast da se vratimo na poznata mjesta, ali uzalud. Nema smisla provjeravati uspomene, pa ipak svi to činimo. Da, jedino je prošlost potpuno naša, ali nipošto ona koju tražimo obnavljajući je, nego ona koju nosimo u sebi. Samo sjećanje koje nosimo u sebi bogatije je i sjajnije od svega na što nailazimo tražeći ga.
Trgnula sam se i došla k sebi. Oblaci su se pomicali, a vrane skupljale po granama, kao da se spremalo nevrijeme. Zašumjele su grane hrastova. Polako sam se zaputila autu. Ispod krošanja čekala je tama i vlaga...
Sjela sam u auto i još jednom se osvrnula na onu zgusnutu tešku mrklinu koju sam ostavila – i krenula zadovoljna što se s posla vraćam kući.
* BILJEŠKA O AUTORICI
Prva nagrađena spisateljica:
Mirjana Matić-Halle prva je ženska spisateljica, dobitnica nagrade Večernjeg lista za kratku priču. Osvojila ju je za priču “Kreč i mjesečina”, koja je objavljena u Večernjem listu 1. lipnja 1968. godine. Prve nagrade dodijeljene su 1974., a žiri je razmatrao sve priče koje su domaći pisci objavili u Večernjem listu od pokretanja natječaje za kratku priču 1964. godine, dakle unazad desetak godina. Te, 1974. godine počeo je i stalni (godišnji) natječaj za kratku priču. Mirjana Matić-Halle rođena je u Solinu 30. rujna 1912., a umrla je u Zagrebu 5. siječnja 1986. U povodu 100. godišnjice rođenja Mirjane Matić-Halle objavljujemo njezinu do sada neobjavljenu priču “Vraćanja u prošlost” napisanu 1973. godine, a koju je iz rukopisa Večernjem listu ustupila njezina kćI Vanja Halle-Gürtl. Mirjana Matić-Halle ističe se kao vrsna prozna i dramska spisateljica. Započela je s novelama 1939. i nastavila s egzistencijalnim motivima, kako u novelama, tako i u romanu “Luka ali ne apostol” (1974.) i drami “Teške sjene”, koja je s uspjehom izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (1950.). (T. Sabljak)
Otvori KEKS Pay
