Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

22. priča: Vanja Blumenšajn: Stolica

Sunce je sada već potpuno zašlo, ili joj se to tako u tom trenu učinilo. Grad je utihnuo. Čak su i pauci, inače poznati po svojoj neuglađenosti, nekako puni sućuti nježno prebirali nožicama
13. rujna 2011. u 14:16 0 komentara 75 prikaza
 Vanja Blumenšajn
Foto: arhiva VL

Stajala je tako u kutu sobe već neko vrijeme. Nije bila zadnji krik mode niti dovoljno stara da bi bila antikni komad. Moglo bi se reći da je bila praktična (ah, kako je mrzila tu riječ) i da je služila svojoj svrsi. I to još kako! Dok je bila nova ponosno je nuđena važnim gostima koji su na njoj ispijali kavu ili samo sjedili dok su čekali da ih se uvede u glavni salon. Sada je uglavnom mirovala u kutu boreći se s neugodnim paucima koji su je htjeli pretvoriti u muholovku. Nije voljela biti sama; ponekada su je čak i uveseljavali škakljajući je paučinom po nogama, ali kakve koristi od toga; pauci nisu razumjeli niti jednu jedinu riječ koju je govorila. Škakljanje se nakon nekog vremena pretvara u bol, baš kao i riječi na koje nitko ne odgovara. Tjerala ih je tihom škripom; glasnije nije smjela da ne bi netko pomislio da je stara i poželio je zamijeniti novom. Ponekad bi se vrata otvorila i mogla se naviriti u tamnu i zagušljivu radnu sobu. Par kožnih fotelja, u koje su se smještale uvažene pozadine nakon što su uvedene unutra, dvije lampe… i dvije komode. Sve su stvari, ili joj se to samo činilo, bile u parovima. Čak su i ružne kristalne čaše za viski bile u paru (boca je doduše bila sama, ali je imala čaše; činilo se da je tu samo iz razloga da pazi da čaše ne skliznu s ruba stola). Uzdahnula je glasno pa se brzo stisla; škripa je ponovno bila preglasna.

Toga je jutra, valjda je drijemala kada se to dogodilo, primijetila na sebi tanku knjižicu. Samo po sebi, nije to bilo nikakvo čudo. Znali su ljudi na njoj ostavljati razne stvari: šalove i kape, rukavice, torbe, a jednom je neka gospođa na njoj ostavila i šalicu kave koja je uronila u tapeciranu podlogu i prevrnula se ostavljajući tamnu mrlju. Stolica se bolno sjećala tog iskustva prepričavajući ga paucima i pokazujući mrlju kao kakav ožiljak koji veterana podsjeća na rat. No, pauci kao pauci, trčkarali su dalje ne prestajući misliti o sočnim debelim muhama. Mrlje od kave nisu bile od nikakvog interesa; ne jedu se, niti se od njih može napraviti klopka za leteću hranu. Ipak, ovaj je neočekivani teret zaokupio njezinu pažnju kao nijedan do sad. Tu par-les Fran-cais... sricala je. Malo se francuskog još sjećala iz salona namještaja (stol do nje bio je od francuskog hrasta). Bila je to francuska početnica. Kako prekrasno! Tu parles Francais? - ponovila je, pa zatim još jednom -  Tu parles Francais? - kotrljala je slova r preko šutnjom odrvenjenog jezika. Sa svakim se novim r vraćala u dane kada je u salonu namještaja veselo stajala kraj svojih pet sestara sanjareći o životu u sunčanoj blagavaonici negdje u Provansi. Parrrrles… Rrrrrrrrrrrrrrrrrrr… Kao da stolar blanjalicom prelazi po njezinim leđima; bolno i istovremeno nevjerojatno ugodno. Osjećala se tako živom… Moram naučiti francuski! - odlučila je i u istom se mahu sama sebi učinila malo više chic.

Maštanje prekine zloguki zveket brave i vrata se otvore. Riđokosa djevojčica u pratnji starije gospođe utrči i osvrne se po sobi. Samo trenutak kasnije oči joj se ozare pri susretu s knjižicom na stolici. Korak, ili je to bio poskok, i zgrabi početnicu. Još jedan, za kojim se ponovo oglasi zloguka brava i u sobi opet zavlada mir.

Sunce je sada već potpuno zašlo, ili joj se to tako u tom trenu učinilo. Grad je utihnuo. Čak su i pauci, inače poznati po svojoj neuglađenosti, nekako puni sućuti nježno prebirali nožicama pretrčavajući mjesto na kojem je do maloprije ležala tanka početnica. Uzdahnula je, ovaj puta ne razmišljajući hoće li je čuti. Iz pukotine kliznu kap smole.

Sutra će ponovo netko na njoj počinuti čekajući da ga se uvede u glavni salon. I idućih će dana netko ostaviti šal i kapu, a ponekad možda i šalicu kave. Sreća je i to što će pauci razvlačiti paučinu u njezinom krilu. A francuska početnica… daleka je kao i sunčana nedjeljna jutra u prepunoj blagavaonici negdje u Provansi. Čekat ću je - obeća u sebi. U ovom trenutku, drveno se srce stegnu i gotovo poželi biti bačena u šupu na čekanje da ponestane drva za ogrjev. Slegne nečujno naslonom u nadi da će crne misli skliznuti kao snijeg sa suncem zagrijanog krova. Un, deux, trois… brojala je mlade paukove, baš kao što djeca broje ovce kada ne mogu zaspati. Dalje nije znala...

 

(za Ivu, Zagreb, 2011.)

Predsjednik Zoran Milanović
junak našeg doba
Piše Miljenko Jergović: Zoran Milanović, javnost bez medija
Financijska pismenost
NOVA PARADIGMA
Financijska pismenost sve prepoznatija kao ključna životna vještina današnjice
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.