Znaš što, meni je krivo što nisam promijenio ime da se pokažem malo bolji Hrvat nego što jesam pa da budem ja Josip. Onda bi me dočekalo kakvo konzularno-diplomatsko mjesto. Ovako moram s ruskim KGB-om surađivati, i to sve bez dnevnica, bez ičega – rekao je Joško Kuzmanić, USKOK-ov pouzdanik, Josipu Mataniću dok su kao sudionici u poslu koji je poslije postao afera Maestro razgovarali o tome kako prodati i zaraditi.
Matanić se požalio da neka činovnica iz Zadra nije odradila svoj posao i izdala papir koji su dogovorili. – Ovo su Tantalove muke, meni bi trebalo dat Nobelovu za ovo. To je nešto nevjerojatno. Ova je rekla da će ona dat taj tekst koji nam treba, a ova se čudi – nezadovoljno je komentirao Kuzmaniću.
– Pa taj neki Kuzmanić koji se tamo, što kaže Emil, preserava da zna Sanadera, zna ovog, zna onoga, priča da razgovara sa županom, a župan ga se ni sjetiti ne može. Ovako malo debilan tip, neka ti Igor kaže – razmijenili su mišljenje odvjetnici Asja Piplović i Mladen Jandriček iz iste afere.
Da je tiskati takvu knjigu, nadmašila bi tiražu Nives Celzijus i Zlatka Sudca zajedno i sigurno bi osvojila Kiklopa. I ovako nasumce odabrani dijalozi sjajno pokazuju građanima ne što se događalo u tom prljavom poslu, jer na to su već navikli, pa čak i oguglali, već što ta ekipa misli o državi, koja im je omogućila bahaćenje, o državnim dužnosnicima i jedni o drugima.
Istina, ne vode se preko telefona ni inače neki prepamentni razgovori, ali razina ljudi koji se usude muljati je ipak poražavajuća. Nakon što se činilo da ništa ne može nadmašiti čuveni mirogojski razgovor ‘pola tebi, pola meni, pola Bagi’, očito je da ima i boljih i da građanima preostaje samo žaliti što ih pelješe takvi gladuši kojima nikada dosta ručkova i večera s državnim i lokalnim činovnicima koji će za siću progurati neki papir, udariti neki štambilj ili previdjeti neki zahtjev.
Čovjeku bi nekako bilo lakše da iza svega stoji doista nekakav veliki maestro, netko tko izaziva respekt svojom kombinatorikom, tko je nedostupan vlasti i policiji, neki lumen od kojeg svi strahuju. Ponižavajuće je biti žrtva običnih kokošara koji su naprosto imali sreće da su se u pravi trenutak našli na pravom mjestu, u Hrvatskoj, pa ispadaju neki ozbiljni kriminalci. Premreženi i umreženi, oni su postali snaga sami za sebe, muvaju se po općinama i županijama, hvale se svojim vezama s Mesićem, Sanadeorm, Bajićem, s kim god se sjete i pomisle da bi njegovim imenom mogli otvoriti neka vrata i zastrašiti nekoga ili dati do znanja da rade za nekog većeg ‘bossa’. Svjesni da im nitko neće na rep stati, jer što je jedan ‘maestro’ prema svim dogovorima, ponudama, planovima koji se iz dana u dan i provode bez kontrole, bez uvida, bez ikakva straha.
Politika će tu i tamo ‘upucati’ kojeg od njih, kad baš bude pritisnuta nezadovoljstvom građana i kada je valjda sigurna da u odstrelu neće pasti nitko njihov, ali pokret ide dalje i neće ga spriječiti nikakav OIB, nikakva poražavajuća mjesta na ljestvicama (ne)uspješnosti zemalja, nikakve primjedbe i prigovori EU.
– Kod poštenog posla zarada je mala. Previše se ljudi njime bavi – obeshrabreno je uzdahnuo je Nicholas Cage, kao gospodar rata u istoimenom filmu, odustajući od karijere poštenjaka. Da je bio u Hrvatskoj, vidio bi da pravilo ima izuzetak, i to u miru. Ovdje je najveća gužva oko nepoštenih poslova, bavljenje njima je postalo gotovo masovno, a obračuni među klanovima mogu biti samo žešći. Zarada će, naime, biti sve manja. Ne zato što će oni biti pohvatani, nego zato što se više neće imati što krčmiti.
