Pisati o istom čovjeku u šest mjeseci razmaka može se samo ako se radi o kraljici ili kralju, kakav je bio Elvis Presley. Jedna od kino premijera filma "EPiC: Elvis Presley in Concert" dovela je u londonsko kino prije dva tjedna Roda Stewarta, Briana Maya, Noela Gallaghera i mnoge. Ne pogledati tu istu filmsku pretpremijeru u zagrebačkom IMAX-u prošli tjedan, na najvećem ekranu kamo i spada jedan od najvećih, bilo bi nepreporučljivo, ako ne i nezdravo po glazbeni ukus.
Ukratko, "EPiC: Elvis Presley in Concert" dokumentarni je film o Elvisu Presleyju u režiji Baza Luhrmanna, redatelja kojemu je predstavljao nastavak zanimanja za Presleyja nakon biografskog igranog filma "Elvis" iz 2022. "EPiC: Elvis Presley in Concert" premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Torontu u rujnu 2025., a nakon redom pozitivnih kritika film je prvu projekciju u SAD-u dobio u Presleyjevoj vili Graceland 8. siječnja 2026., na njegov 91. rođendan. Nakon toga prikazan je u IMAX kinima po svijetu, pa i u zagrebačkom, 19. veljače, da bi tjedan dana kasnije krenuo u redovitu kino-distribuciju, što znači da ga tek sad možete pogledati, ali samo nekoliko dana.
Unuka Elvisa Presleyja dolazi u Lijepu našu, povod je novi događaj
I trebali biste, jer ako vas imalo zanima Elvis i "repriza" njegovih nastupa iz Las Vegasa početkom sedamdesetih, ova nanovo premontirana verzija u Luhrmannovoj režiji vjerojatno je najbolje što ćete od te priče dobiti. Na tragu projekta koji je redatelj Peter Jackson napravio s Beatlesima i njihovim davnim filmom "Let It Be" - kada je upotrijebio skoro devet sati neobjavljenih snimaka s početka 1969. i premontirao ih u novi dokumentarac "Get Back" - Luhrmann se pozabavio još jednim visokoisplativim imenom iz povijesti rock glazbe. Samo u kraćoj mjeri, jer "EPic" traje oko jezgrovitih 100 minuta, ali se može očekivati da će Blu-ray izdanje biti izdašno u dodatcima. Luhrmann je izvorno tražio i dobio dosad nedovoljno iskorištene snimke Elvisa Presleyja napravljene za nekadašnje filmove "Elvis: That's the Way It Is" i "Elvis on Tour", s namjerom da ih upotrijebi u spomenutom igranom filmu "Elvis". U filmskim arhivima studija Warner Brothers pronađeno je šezdeset osam kutija 35-mm i 8-mm filmskih vrpci, uključujući neiskorištene kadrove iz oba navedena koncertna filma iz sedamdesetih, što je bilo razlogom da se krene u sasvim novi projekt "restauracije" Elvisove zaostavštine.
Jedini problem bio je da snimke nisu sadržavale zvuk, pa ih je tijekom sljedeće dvije godine Luhrmannov tim restaurirao i sinkronizirao s postojećim audiozapisima. A njih je bilo više nego dovoljno, jer je Presleyjeva odiseja po Las Vegasu itekako dobro dokumentirana. Usput je otkrivena i 45-minutna audio snimka na kojoj sam govori o svojoj životnoj priči, koja je iskorištena kao naracija u početnom 15-minutnom biografskom dijelu filma koji govori o Presleyjevoj prošlosti uz montažu ključnih sekvenci s nastupa i filmskih uloga. Sav taj novoobnovljeni materijal čini temelj filma "EPiC", koje je Luhrmann opisao kao projekt koji nije niti dokumentarni, niti koncertni film, već "nešto novo u Elvisovu kanonu, a odgovara veličini Elvisa kao izvođača, te istodobno pruža dublje uvide u njegovu ljudsku stranu i unutarnji život."
Od Elvisa do Stray Kidsa: Evo koje sve glazbene filmove ćemo moći gledati u kinu ove godine
Luhrmann je uspio u naumu prije svega zbog sjajnih materijala s kojima je radio, ali se i njegov prepoznatljiv stil otkriva u montaži filma, izmjenama naracije i glazbe, ili snimki s proba i koncerata 1970. i 1972. Jednu pjesmu pratimo iz nekoliko očišta, s dvije probe i jednog nastupa, a putem se otkriva nevjerojatna lakoća kojom Presley posvaja baš sve izvedene pjesme. Uz sjajan prateći bend u kojem su bili gitarist James Burton, bubnjar Ron Tutt i basist Jerry Scheff - koji je prije toga završio snimanje albuma "LA Woman" Doorsa, a 1978. svirao svjetsku turneju s Dylanom - Presley doslovno "pojede" mikrofon, a i publiku koja je imala prilike gledati ga izbliza na nastupima u lasvegaškom hotelu International, ili u većim dvoranama poput newyorškog Madison Square Gardena.
"Suho je ovdje na pozornici, osjećam se kao da je Bob Dylan spavao u mojim ustima", veli Elvis duhovito u jednom trenutku, a Sammy Davis Jr. i Cary Grant koji se pojavljuju iza pozornice dio su tog opuštenog svijeta nekadašnjeg show-businessa najteže kategorije, s kojim se danas izgubljeni svijet Las Vegasa iz tog vremena čini kao glamurozno mjesto za dobar provod i večernji izlazak, pogotovo ako je "kralj" na pozornici. Ispresijecane s izjavama, scenama iza pozornice ili u privatnim trenucima, "EPiC" nudi pogled u svojevrsni "best of" nastup sastavljen iz fascinantnih glazbenih sekvenci koje pokazuju zašto je Elvis bio jedinstven. Prije šest mjeseci na ovom istom mjestu pisao sam o box setu "Sunset Boulevard" sa 5 CD-ova, koji se bavio Presleyjevim studijskim snimkama i probama za koncerte s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, napravljenim u Los Angelesu. Radilo se, dakle, o kasnijem razdoblju Elvisova rada, kada je već davno izblijedio početni žar s rock'n'roll početaka sredine pedesetih, a na njegovo mjesto došao profesionalan "big band opus" s koncertnim rezidencijama u Las Vegasu.
Ta nešto mekša, svjetlucava i estradnija faza njegova rada možda se tada činila kao kompromis spram energičnih početaka, ali s vremenom je doživjela kritičarsku revalorizaciju. U prvom redu zbog sjajnih pjevačkih interpretacija, precizne svirke proširenog TCB benda, bogatih aranžmana s orkestracijama i golemog popisa pjesama koje je Presley odabirao u repertoar sedamdesetih godina.
Sve to vidi se i čuje u filmu "EPiC: Elvis Presley in Concert", snimljenom tijekom nekoliko "tranši" Elvisova gostovanja-rezidencije u Las Vegasu. Ono što se mnogima tada činilo rasprodajom ranijih pozicija i umjetničkim padom, s godinama je doživjelo revalorizaciju. Pogotovo danas, kad su ne samo hotelske sale nego i hi-tech dvorane poput Sphere mjesta na kojima višemjesečno nastupaju svjetske pop i rock zvijezde, čini se da su Presleyjev menadžer "pukovnik" Tom Parker i Elvis prije bili rodonačelnici nove faze show-businessa, nego "luzeri" koji ne znaju što bi sa sobom.
Kako god bilo, 1970. godine šest 35-milimetarskih kamera pod vodstvom snimatelja Luciena Ballarda (koji je tek završio rad na filmu "Divlja horda" Sama Peckinpaha), snimalo je Elvisa tijekom proba i na nastupima u hotelu The International u Las Vegasu, pri čemu je nastalo oko pedeset sati materijala. Iz njega je proizašao tadašnji film "Elvis: That's The Way It Is". Kamere su ponovno postavljene 1972. na Elvisovim koncertima po SAD-u, snimivši dodatnih 60 sati materijala za film "Elvis On Tour" koji je djelomično montirao mladi Martin Scorsese.
Elvisov život bio je pun zanimljivosti: Bio je majstor karatea, a kosu je bojao pastom za cipele
Pola stoljeća kasnije, tijekom istraživanja za biografski film o Presleyju, Luhrmannov tim pronašao je 59 sati materijala, što je dovelo do ovog novog dokumentarca. Ta arhiva nije bila potpuno neistražena od sedamdesetih, ali se sada ukazala nova prilika za potpuniju obradu i, dakako, dodatnu financijsku zaradu nakon biografskog filma o Presleyju. Dugometražni film "This is Elvis" iz 1981. djelomično je koristio tu arhivu, dok je 2001. godine producent Rick Schmidlin upotrijebio prethodno neiskorištene kadrove iz tog istog arhiva za revidiranu verziju prvog filma "Elvis: That's the Way It Is - Special Edition". Uz to, određena količina neiskorištenog materijala s Elvisovih proba i koncerata ipak se piratskim kanalima probila do interneta, ali s različitom kvalitetom, tj. nekvalitetom slike.
Ono što je Luhrmann postigao u novoj verziji i novoj "montaži" jest dojmljivo novo čitanje, dokumentarna posveta jednom od najvećih izvođača 20. stoljeća. Snimke su restaurirane, uključujući i privatne 8-milimetarske Elvisove kućne filmove, a sekvence s proba potvrđuju Elvisovu potpunu kontrolu nad glazbom, izvlačeći najbolje iz pratećeg sastava i vokala. Probe za koncerte djeluju kao da Elvis pjeva samo za bend, ton-majstora i kamere, a ujedno to je bilo prvi put da je Elvis u studiju i na probama snimao sa sastavom koji ga je od tada pratio i na koncertima sve do kraja karijere.
Poznat kao "živi džuboks" i poklonik mnogih pjesama, Presley u repertoar pred prateći bend ubacuje što god mu padne na pamet. Jasno se osjeti strast i žar prema materijalima koje odabire, a opuštene probe često rezultiraju verzijama koje odmah mogu pred publiku. U tom razdoblju Presley se okrenuo i suvremenim autorima, pa se u "EPiC" pojavljuje verzije tada friške pjesme "Get Back" Beatlesa, "I Shall Be Released" Boba Dylana, koju je tada snimio The Band, ili "Bridge Over Troubled Water" Paula Simona. Od rhythm and bluesa i rock'n'rolla do gospela, countryja i pop-balada, ono što Presley izvodi na probama i pozornicama fascinira opuštenošću i sigurnošću. Kad vam na pozornici ne plješće samo publika, već i članovi sastava i prateći vokali, možete biti sigurni da nešto dobro radite.
Otvori KEKS Pay
Ali srce ti je ipak uz acu lukasa.